Zacijelo, poznato je kako je najprevođenija knjiga na svijetu Biblija. Među najprevođenijim knjigama su “Pinocchio” i “Mali princ”. Od švicarskih knjiga najprevođenija je “Heidi”. Spisateljica Johanna Louise Spyri napisala je taj svjetski poznati dječji roman samo za četiri tjedna, a objavljen je 1881. Ali ispod naslova “Heidi” piše kako roman nije namijenjen samo djeci nego i one “koji vole djecu”. Roman “Heidi” do sada je preveden na 70 jezika. Već 1884. knjiga je objavljena na engleskom u Bostonu. Amerikanci su po tom romanu snimili film 1937. Japanski redatelj Isao Takahata uradio je animirani serijal 1974. Prema “Heidi” u Hrvatskoj je napravljeno nekoliko kazališnih predstava. Neki kažu da ima više od deset filmova snimljenih o temi “Heidi”. Slikovnice za djecu nemoguće je prebrojiti.
Pitao sam neke koji su rođeni i odrasli u Švicarskoj kako oni doživljavaju Heidi. Jedan četrdesetogodišnji sugovornik je odgovorio: “Moje asocijacije su planine, zelena trava, cvijeće, borovi koji šume, kravlje zvono, pas bernardinac… Zatim, djed koji odgaja unučicu i daruje dvostruku ljubav. Djevojčica s radošću, jednostavnošću i ljubavlju osvaja srca. Ona nosi u sebi bol koja je temelj nadi”. Dvadesetpetogodišnjak reče: “Heidi je neizbježni dio djetinjstva. Serija se uvijek gledala od 18 do 19 sati. Poslije toga išli bismo spremati se za spavanje. Serija kao takva prikazuje švicarsku ljubav prema planini, tradiciji i pravim vrijednostima. Sjećam se iskrene djevojčice, njezine ljubavi prema prirodi i siru te velikih ljuljački na kojima se ljuljala”. Učiteljica koja radi u Winterthuru reče kako nije Heidi među obveznom literaturom jer učiteljice imaju veliku slobodu birati literaturu kako bi osposobile učenike u onim kompetencijama koje su zadane.
Koja je poruka romana “Heidi” koji nakon 143 godine toliko rado čitaju djeca i oni koji vole djecu?
Čini mi se kako je dr. sc. Dijana Zalar odgovorila na to pitanje: “Heidina toplina i životno veselje pomogli su joj da s lakoćom ‘preskoči’ gotovo stoljeće i pol te ovu knjigu rado čitaju i današnja djeca. U vrijeme kad je ‘Heidi’ nastala, nije bilo mnogo knjiga koje bi govorile o osjećajima i intelektu neke djevojčice. Postojalo je mnogo priča o djeci bez roditelja, ali ona su bila puno pasivnija i nisu mijenjala svoju sudbinu i sudbinu ljudi oko sebe kao što je to učinila Heidi.”
Heidini roditelji, otac Tobija i majka Adelheid, preminuli su kad je imala samo jednu godinu. O njoj su se skrbile baka i tetka Deta, koja je radila u termama Bad Ragaz. Baka joj umire nakon tri godine. Kad je Heidi imala pet godina, tetka Deta odlučila je ići raditi u imućnu obitelj u Frankfurt. Zato želi ostaviti Heidi djedu na skrb. Djeda su zvali jednostavno Djed s planine. Djed je živio izolirano iznad naseljenog mjesta u kolibi. Jedno vrijeme bio je u Italiji. Kad se vratio sa sinom Tobijom, nisu ga htjeli primiti u njegovu rodnom kraju Domleschgu jer se govorilo da je ubio jednog čovjeka. O njemu su se širile mnoge priče, a nisu sve bile provjerene. Smatrali su ga opasnom osobom. Izbjegavali su ga. Zato se on smjestio sa sinom u Alpe iznad mjesta Selce. Djed je imao dvije koze, Labudicu i Mrkušu. O njima se dobro skrbio. Živio je od prodaje kozjeg sira. Između kuće Heidina djeda i Selca živjeli su u trošnoj kolibici jedanaestogodišnji čuvar koza Petar, njegova majka Brigita i slijepa baka. Bili su vrlo siromašni. I Petrov otac je smrtno stradao. Heidi je bila razigrana, radosna, odlučna i djelotvorna. Razvijala je svoju dječju komunikativnost postavljajući brojna pitanja. Nije se mirila s postojećim stvarima i okolnostima. Uvijek je imala inicijativu. Rješavala je probleme. Donijela je radost u djedov život, ali i živote siromašnih susjeda. Iz djeda je izvlačila najbolje. Na Heidino nagovaranje djed je učvrstio trošnu kolibu siromašnih susjeda. Počeo je razgovarati i s drugima osobama u Selcu. U tri godine Heidi je nenametljivo promijenila život svoga djeda i donosila nadu siromašnim susjedima, posebno slijepoj baki. Njezinim dolaskom i Petru je teški život izoliranosti postao osmišljeniji i radosniji. Međutim, nakon tri godine dolazi tetka Deta i odvodi Heidi u Frankfurt, u imućnu obitelj Sesemann. Djed, slijepa baka, Petar i Brigita ostaju povrijeđeni i žalosni. Gube radost i nadu. Obitelj Sesemann imala je kćer Klaru koja je bila djevojčica s invaliditetom. Nije mogla hodati, zato je koristila kolica.
Većinu vremena bila je u kući. Klarina majka je umrla. Otac joj je bio stalno na službenim putovanjima. O njoj su se skrbile osobe koje je otac zaposlio. Ali htio je primiti jednu djevojčicu koja bi živjela u obitelji i Klari pravila društvo. Heidi je zavoljela Klaru. Ubrzo je unosila u tu obitelj radost i novine. Klara i Heidi postaju prijateljice. U posjet im je došla Klarina baka. Ta baka je bila iskusna i razborita. Dala je nekoliko dobrih savjeta Heidi, posebno o važnosti i značenju molitve. Heidi je na bakino inzistiranje naučila čitati. Međutim, nije se mogla naviknuti na zatvorenost, ukočenost i strogi red u obitelji.
Sve je u toj obitelji strogo, poput osornog časnika, nadzirala gospođica Rottenmeier. Heidi nije mogla živjeti u takvim okolnostima. Nedostajali su joj djed, baka, Petar, zatim njezine planine, visine, pašnjaci, cvijeće, borovi koji “govore”, sunce, vedro i zvjezdano nebo, a i koze. Jedino se radovala što može skupljati meke kifle za slijepu baku, koja nije mogla jesti tvrdi kruh. Stari i iskusni liječnik dr. Classena, prijatelj obitelji Sesemanna, razumio je zašto je Heidi slaba i zašto obolijeva u Frankfurtu. Savjetovao je gospodinu Sesemannu kako se Heidi mora žurno vratiti djedu u planine ili će oboljeti.
Heidin povratak iz Frankfurta posebno je obradovao djeda, Petra i slijepu baku. Slijepa baka je uživala u kiflama koje je Heidi donijela. Heidi je počela čitati priče baki. Heidi je nagovorila Petra da naučiti čitati. I djedu je čitala priče. Posebno se djeda dojmio tekst iz Biblije o milosrdnom ocu koji radosno dočekuje rasipnog sina. Djed se promijenio. U posjet Heidi dolazi liječnik dr. Classena. Uvjerio se u ljepotu njezina zavičaja. Poželio je tu provesti svoje posljednje godine života. U kratki posjet Heidi došli su Klara i njezina baka. I Klari i baki se svidio Heidin zavičaj. Klara je poželjela dulje ostati. Kad je baka uvidjela kako Heidin djed zna njegovati osobe s invaliditetom, iznenadila se i pristala da Klara ostane s Heidi i djedom. Otkrilo se kako je djed spasio ranjenog časnika i o njemu se skrbio. Tako je stekao vještinu pomaganja osobama u potrebi. Klara je bila oduševljena što će ostati s Heidi u planini. Baka je otišla u toplice u Bad Ragaz na četiri tjedna.
Klarin dolazak je jedino ožalostio Petra jer Heidi je posvećivala svoje vrijeme prijateljici. Zato je ljubomorni Petar gurnuo Klarina kolica niz planinu i srušio ih. Djed je vježbao s Klarom kako će polako stati na noge. Trudio se hraniti je najboljim kozjim mlijekom i sirom. Heidi je govorila Klari o molitvi i razumijevanju molitve.
Prijateljici iz Frankfurta Heidi i Petar pomogli su praviti prve korake po prekrasnim planinskim livadama. Klara se oduševila kad je uvidjela da može praviti prve korake. Više joj nisu bila potrebna kolica. Petar je priznao kako je gurnuo kolica niz planinu. Oprošteno mu je. Klarini otac i baka bili su oduševljeni kad su vidjeli što se dogodilo s njom. To je za njih bilo čudo. Iz velike zahvalnosti nastojali su svoje nove prijatelje obilato nagraditi. Na portalu lektira.hr završava se predstavljanje sadržaja romana riječima: “Iako je u velegradu sve dostupno i raskošno, autorica djela odlučila je dokazati čitateljima da čovjek može duševno i tjelesno ozdraviti okružen prirodnim ljepotama i dragim ljudima.”