Glazba je maestru don Draganu Filipoviću velika ljubav koja mu je podarila neke od najsretnijih trenutaka u životu. Jedan od njih dogodio se prije nekoliko dana, izvedbom opere “Diva”, čime je ušao u povijest glazbene kulture na ovim prostorima kao autor prve hrvatske opere u BiH. Don Dragan je poznat kao voditelj zbora Pro musica iz Mostara, kroz koji je prošlo tisuću pjevača, a o svemu govori u intervjuu za Večernji list BiH.
Opera ‘Diva’ je praizvedena. Poštovani don Dragane, kad se sada osvrnete unatrag na mjesece i godine pripreme ovoga glazbeno-scenskog djela, kako se osjećate?
Iskreno govoreći, osjećam se radosno, razdragano, ispunjeno… ali ono u duši, tiho, rekao bih, skrovito. Volio bih negdje pobjeći na obalu mora u neki beskraj da tu radost prospem daleko i široko. Kad vidim ove mlade koji su bili sudionici ovog svega, kad vidim njihov žar, ponos, veselje… Bogu sam zahvalan jer su oni doživjeli nešto što im je davalo snagu pri dolasku na probe. I kao što je vrijeme odmicalo, a izvedba se približavala, oni su bivali sve gorljiviji, nestrpljiviji u smislu kad će taj tren da se razlete i raspjevaju na sceni svojim glasom, poletom, mladošću, stasom, pjesmom…
I to se doista dalo primijetiti i to je mnogobrojna publika komentirala i popratila dugim pljeskom. Na kraju domjenka, prišla mi je Marija Biokšić sa svojim kolegicama i rekla: Maestro, mi idemo. Učinili ste nas ponosnima. Ovih dana smo živjeli nestvarno s neopisivom radošću i energijom. Hvala vam. Laka noć. Otišao sam dva koraka desno i pustio suzu.
Koje misli su Vam prolazile glavom u trenucima dok ste gledali praizvedbu na sceni i nakon reakcije publike?
Ovaj događaj, koji je fra Ante opisao, živi dugo u pamćenju našega naroda kao i kod mnogih drugih ljudi dobre volje koji znaju otići na Divin grob. Vjerovao sam da će pobuditi zanimanje, ali nisam se nadao tolikom broju ljudi koji su htjeli imati ulaznicu. Dakle, dan nakon praizvedbe u srijedu, 16. 3., ja sam imao 247 poziva na mobitel i svi su tražili ulaznicu. Ali nije to jedna osoba. Oni su tražili za zbor od 30 ljudi, za KUD od 36 ljudi, za dva razreda maturanata… Nikome nisam mogao dati jer ulaznica nije bilo. Rekao sam nekoliko dana prije predsjedniku zbora Mariju Glibiću: Molim te, pjevačima nemoj uskratiti ulaznice. Oni su dolazili četiri mjeseca na probe i njihovi najbliži imaju prednost. Na kraju smo, ipak, pustili stotinjak ulaznica u prodaju od 1448 koliko je bilo u dvije večeri. Mislim da je ovo što rekoh bio najbolji opis publike, da ne govorimo o reakcijama onih koji su tu izvedbu doživjeli, vidjeli i čuli.
Iza vas je veliki broj glazbenih djela uključujući i oratorije. Može li se išta od toga usporediti s operom ‘Diva’?
Opera “Diva Grabovčeva” je sama po sebi zanimljivija, bliža ljudima po tekstu. U usporedbi s “Via Crucis”, i ova glazba je, recimo: lakša, prihvatljivija, reći ću pjevnija. U nekim oratorijima je bilo dosta filozofije, polifonije koja je jako zanimljiva, ali za uže slušateljstvo. Primjerice, kad smo izveli “Via Crucis” na otvaranju Dana pasionske baštine u Zagrebu na Gornjem gradu i u crkvi sv. Katarine, svirao je komorni sastav Zagrebačke filharmonije. Dirigirao je maestro Mladen Tarbuk. Na kraju je rekao: ‘Ovo je prelijepa glazba, stari načini, modusi, polifonija… ovo se rijetko danas piše i ja znam da vas u tome neće skoro nitko pomoći. Zato vam ja neću ništa naplatiti za ovaj prelijepi koncert.’ No, “Diva” je i scenski posebno zanimljiva, što zahvaljujem redateljici Jasni Žarić kao i dirigentu Tarbuku i njegovu asistentu Domeniku Briškom. Još je jedan veliki razlog što je “Diva” dobro primljena. Svjesno sam upleo motive koji se pjevaju ili su se nekad pjevali u širem predjelu Vran-planine. To negdje u narodu živi, uho se lako uhvati. S tim motivima sam se znao spustiti i u dolinu Neretve. Bolji poznavatelji narodnih napjeva su to sigurno čuli. Neću zaboraviti pokoji tipični prolaz, reći ću sevdah kod pojedinog pjevača koji je dolazio na scenu. Nije to prošlo nezapaženo. Kad se to sve isplete između solista, zbora i orkestra, onda publici izvuče onakav pljesak.
Kad i zbog čega ste se odlučili uglazbiti je?
Kad smo imali praizvedbu “Dona eis Requiem – (Podaj im pokoj)”, došao mi je fra Ante i rekao: ‘Ovo se meni sviđa, ja ću ti donijeti jedan tekst za glazbeno-scensko djelo.’ I donio je. U podnaslovu je pisalo: Libreto, a u naslovu “Diva”. Dugo sam to počinjao čitati i opet ostavljati jer mi se činilo komplicirano, ili jednostavno rečeno, da nadilazi moje mogućnosti. No, u rano proljeće 2014., kad sve počinje bujati i rasti, proklijala je u meni ta ideja i u jednom trenutku je krenulo puno jednostavnije nego sam se nadao. Ujedno sam razmišljao, što izvesti za 15 godina akademskog zbora Pro musica. I tako se to lijepo poklopilo.
Jeste li je odmah prepoznali kao operno djelo?
Da, tekst je takav da sam odmah o tome razmišljao. Ostavljao dovoljno taktova za ulaz-izlaz. Sukladno tekstualnoj radnji, tematski sam razvrstavao po slikama i činovima. U libretu nema uloge zbora, ali sam ga uvodio na kraju pojedine slike, čina. Oni bi se pridružili pojedinoj ulozi koja priča svoj događaj, doživljaj, a taj pjev privuče okolne pastire koji dolaze i počinju zajedno pjevati, raspravljati, kontrirati, ovisno o radnji. Mislim da je zbor obogatio samu operu i dao jednu dimenziju više, scenski, ljepotom, skladom, pjesmom, mladošću… U Dubrovniku 12. 3. 2016. “Diva” je izvedena koncertno. Bilo je to u povodu otvaranja Dana kršćanske kulture. Dirigirao je maestro Briški. Dok sam slušao, razmišljao sam: ‘Bože, kako su neki dijelovi, dijalozi između uloga solista, zbora nastajali, izišli van.’ Nikako toga u potpunosti nisam svjestan. Stvarani su takom lakoćom, satima sam pisao. Kao da je mene netko upotrijebio, kao da mi je netko uzeo ruku i to pisao. To mi je i dan-danas zanimljivo i nedokučivo.
Opišite nam suradnju s fra Antom Marićem. Kako ste se vas dvojica povezali?
Znamo se dugo, ali se nismo pretjerano družili zbog prostorne udaljenosti i obveza koje smo imali svaki na svom radnom mjestu. Zapravo nas je zbližio pokojni hajduk Mijat Tomić. Ja sam negdje naletio na fra Antinu narodnu pjesmu “Stan’te kosci”. Doista sam ju s lakoćom uglazbio. Na jednoj akademiji to je trebala otpjevati klapa Krš. Ja sam zovnuo fra Antu da dođe jer imam za njega jedno iznenađenje. I to je doista bilo jedno takvo iznenađenje da nas je ljudski, svećenički i literarno zbližilo.
Riječ-dvije o dirigentima i redateljici?
Jednom riječju, to su ljudi pošteni, radini, profesionalci. Opera se intenzivno sprema četiri tjedna. Istina, “Diva” nije tako opsežna. No, mi smo to napravili za dva tjedna. Kad smo počeli u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, bila je samo prazna scena. Maestro Tarbuk i Briški te redateljica Jasna bili su zadivljeni što svi želi raditi i pomoći. Hvala prof. Marijani Pavlović, Katji Krolo-Šarac, Vedranu Vidoviću, Prci, Glibiću… Solistima, zboru i mnogim mnogim drugima koji su sve dali od sebe da to bude u planirano vrijeme i optimalno za naše uvjete.
Brojni su upiti kad će biti iduća izvedba opere ‘Diva’?
Doista su brojni upiti, ljudi se zanimaju. Sa sigurnošću ništa ne mogu reći. Nekih naznaka i, naravno, poziva ima. No, kad ljudi čuju da je sudjelovalo 155 ljudi, malo se prepadnu. Za sada imaju dva ozbiljna poziva. Vidjet ćemo. Ovim putem zahvaljujem svima onima koji su dali potporu i onima koji su još na obećanju.
Kakvu budućnost predviđate operi “Diva”?
Sadržajno je “Diva” odraz jednog vremena, a glazbeno “Diva” je odraz jednog podneblja i naroda. Sve nam to govori da ona može živjeti. “Diva” je jedna vrijednost koja se bori za slobodu, slobodan izbor, dostojanstvo, čast, vjeru, pošten roditeljski odgoj. Ona poštuje tuđe, ali i brani svoje. Takvu heroinu treba imati svaki narod bez obzira na naciju, vjeru, boju kože. Treba imati nekoga na koga se može, kao na dobar primjer, pokazati prstom.
Petnaest godina ste na čelu Akademskog zbora Pro musica. Za to vrijeme kroz zbor je prošlo na desetke i stotine mladih. Mislite li da ovo društvo dovoljno cijeni ono što ste učinili za kulturu ove regije?
Ovaj zbor je izveo više od 90 koncerata. To nitko ne može zanemariti, nijekati. Na našoj Facebook stranici imaju popisani datumi, mjesto i vrijeme. Oni koji bi po dužnosti to trebali cijeniti, ne cijene dovoljno. Ovaj zbor je ispjevao jedne od najtežih stranica glazbene literature: IX. Beethovenovu simfoniju, Verdijev i Mozartov Requiem, Mozartove vespere, domaće oratorije… Ovdje ne smijem zaboraviti Zbor glazbene umjetnosti Sveučilišta iz Mostara, koji je sudjelovao u operi “Diva”. Ali ne mogu shvatiti da ovih devedeset studenata otpjeva Mozartovu “Krunidbenu misu” i Vivaldijevu “Gloriju” i da prođe godinu dana i da ih se do dana današnjeg ne nagradi s dogovorenih 2000 KM. Zamislite, 90 naših studenata, koji su ostali tu u našem gradu Mostaru, četiri mjeseca dolazili na probe, savršeno izveli oba djela i još nisu nagrađeni s te 22 KM, koliko bi ih došlo po glavi pjevača. A da se radilo o nekome sa strane, tražio bi 50 puta više i dobio. Sad, neka čitatelji ocijene koliko se cijeni ono što su ovi mladi učinili.
Po vama, što bi trebalo učiniti kako bi kultura jednoga naroda opstala, odnosno bila još bolja?
Treba ulagati u domaće ljude. Treba ih stipendirati i uvjetovati na takav način da se vrate i predaju mlađim naraštajima naučeno. Grad mora dovesti ljude u kulturi koji nedostaju na našim prostorima. To su profesori: violine i drugih gudača, gitare, nekih puhačkih instrumenata i sl. Grad im treba ponuditi bar stan. Znam, ispadam smiješan jer se od nekih ne cijeni ni ovo što se postiglo, a govorim o nečemu što je doista u budućnosti potrebno. Ja, jer ne znam kineski, nemam pravo reći da to nije dobar jezik.
Kakvi su vam daljnji planovi na glazbenog planu? Nakon izvedbe ‘Dive’ kazali ste da ste dosegnuli vrhunac?
Za sada uživamo u učinjenom i postignutom. Kao kad pročitate dobar roman, onda ne možete odmah uzeti drugi. Malo o tome razmišljate, sagledavate, analizirate, raspravljate… Eto u takvoj smo fazi svi mi sudionici prve hrvatske opere u Bosni i Hercegovini. A, uskoro je Večernjakov pečat na kojem naš zbor nastupa već deset godina.