Irena Škorić hrvatska je redateljica, scenaristica i producentica koja je za svoje filmove osvojila brojne nagrade na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Ovih dana boravi u Mostaru na 10. Mostar Film Festivalu. Njezinu prisutnost iskoristili smo i porazgovarali o njezinu radu, filmovima i stanju u domaćoj filmskoj produkciji.
U Mostaru ste u povodu projekcije filma “Sve je bio dobar san” Branka Ištvančića, čija ste producentica. Film je nedavno prikazan i u Sarajevu, a bavi se ratnom tematikom. Možete li nam kazati zbog čega ste stali iza ovog filmskog projekta i što očekujete od njega, odnosno kakve su reakcije?
- Film je rađen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata (Zvonko Milas), Udruge “Dr. Ante Starčević” Tovarnik (Antun Ivanković) i Udruge “Artizana” iz Zagreba, čija sam predsjednica. Nakon uspješno održane premijere, za koju je vladalo nezapamćeno zanimanje, i kino-distribucije filma diljem Hrvatske, gdje ga je vidjelo više od 12.000 ljudi, a bitno je naglasiti kako je ovaj film rađen u minimalnim produkcijskim uvjetima, da nije sufinanciran sredstvima HAVC-a i da, čak i nakon svih njegovih nagrada i prethodnih brojnih uspješnih filmova redatelja, nije prošao na natječaju. Gdje god je film bio prikazan, reakcije su bile vrlo emotivne i publika je iz dvorane izlazila sa suzama u očima jer, nažalost, majka Jean-Michela Nicoliera još uvijek nije našla njegove posmrtne ostatke za kojima traga već godinama. Nadam se kako će ga jednoga dana naći. Priča o Francuzu koji se borio za Hrvatsku, državu koju uopće nije poznavao, za mene je fascinantna. Mislim da bi Amerikanci od te teme već snimili ratni blockbuster.
Ove je godine vaš film “Neželjena baština” sudjelovao na Sarajevo Film Festivalu. Kakve dojmove nosite s tog festivala?
- Film “Neželjena baština” svoju svjetsku premijeru imao je 18. kolovoza 2016. pred prepunom kinodvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Ozračje na festivalu, kao i na projekciji, bilo je savršeno, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija “Neželjene baštine” bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu kako je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema II. svjetskom ratu i razdoblju bivše Jugoslavije te simbolima tog vremena. Neki su istaknuli kako je film kontroverzan i da u Hrvatskoj možda neće biti dobro dočekan. Sigurno, to ovisi i o političkoj opredijeljenosti gledatelja. Šteta je što Hrvatska, bez obzira na odnos prema povijesti i njeno preispitivanje, nije imala snage i pameti sačuvati vrhunska umjetnička djela koja su, osim umjetničke ljepote, prenosila i pozitivne poruke antifašizma. Posebna tragedija je to što su među srušenim spomenicima antifašističkoj borbi i oni najviše umjetničke vrijednosti, spomenici koji su bili na tragu najboljih modernih tendencija u svjetskoj umjetnosti svoga vremena. “Pitanja i odgovori” nakon projekcije, gdje su sudjelovali Ana Martina Bakić, protagonistica filma, unuka Vojina Bakića i arhitektica, te Ivo Josipović, skladatelj filma, trajali su iznimno dugo. Bilo je puno diskusija u kojima je istaknuto kako je rušenje spomenika simptom refašizacije, ne samo Hrvatske već i drugih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije. Sudionici su poželjeli da film potakne na obnavljanje svih bitnih i porušenih spomenika antifašizma, naravno, i promjenu odnosa prema prošlosti. Na premijeri je bio gospodin Raif Dizdarevć, istaknuti političar u bivšoj Jugoslaviji i predsjednik antifašista u BiH. Bio je jedini partizan na projekciji i posebno ganut filmom, a i publika njegovom nazočnošću. Dobio je izniman pljesak. Svjesna sam činjenice da se film nekima u Hrvatskoj neće svidjeti i nadam se samo kako i moj film neće postati “neželjena baština”.
Cijeli intervju čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...