Podsvjesnu motivaciju želimo, u najkraćim crtama, prikazati s dva aspekta, i to s teološko-psihološkog i teorijsko- empirijskog. U najkraćem, poslužit ću se s nekoliko navoda iz opsežne studije patera Mije Nikića. On, među ostalim, kaže: Sve što čovjek vidi, čuje, osjeti, sve to prolazi kroz filtar njegovog nutarnjeg svijeta, njegove afektivnosti, njegove koja više ili manje iskrivi objektivnu stvarnost. I dalje nastavlja: U svojim pravilima, kako kaže sv. Ignacije Loyolski, i vrag se može obući, odnosno maskirati u anđela da bi tako lakše zavarao dušu i odveo je od Boga.
Svjesno i nesvjesno
Zato treba biti oprezan i dobro ispitati duhove prije nego im potpuno povjerujemo, upozorava nas sv. Ignacije… Psihički život čovjeka sastoji se od svjesnog i nesvjesnog sadržaja. Svjesno je sve ono što je prisutno u svijesti i čega je čovjek svjestan kad je svjestan sebe… Nesvjesno je sve ono čega nismo svjesni i što ne možemo svojim voljnim prisjećanjem dovesti u svijest. Iz tog je razloga Voltaire izrekao: Ljubi istinu, a praštaj zabludu. Na kraju, ukažimo na još dva pojma, i to na subliminalnu percepciju i aktivno zaboravljanje…. Subliminalna percepcija, kako kaže Mijo Nikić, jest percepcija ispod praga svjesne zamjetljivosti. Za vrijeme filmova reklamiran je proizvod koji svijest nije zamijetila, ali je to zapamtila podsvijest koja je motivirala osobu da kupi upravo taj proizvod. Dakle, kupac je postao slijepac pored zdravih očiju. I napokon, kako se objašnjava aktivno zaboravljanje?
Pater Mijo Nikić ilustrira to riječima: Aktivni zaborav ne nastupa zbog oštećenje memorije, nego zbog zapreka neke podsvjesne potisnute sile. Primjerice, muž ne dođe na sastanak ženi jer je zaboravio, a zaboravio je zato jer je “želio” izbjeći konfliktni susret.
Nijedna se pahuljica u lavini nikada ne osjeća odgovornom. (Voltaire)
Ostaje još navesti konkretne primjere i slučajeve iz svakodnevnog života i odgovoriti na niz pitanja kao, primjerice, zašto ravnodušnost prema svijetu ne mora biti neutralna pojava, već, naprotiv, kako to da ona može prouzročiti destruktivne i štetne posljedice, i drugo - kako uspostaviti mehanizme slobode i odgovornosti, kao i nebrojeno drugih pitanja i problema. Odmah napomenimo kako podsvijest ne sadrži samo rušilačke već i stvaralačke motive u našem djelovanju prema svijetu u kojem živimo. Ako zanemarimo izravnu destrukciju, možemo konstatirati da je ravnodušnost prema svijetu bliža rušilaštvu negoli stvaralaštvu. Tu se očito radi o spekulaciji “baš me briga za drugog, važno je da je meni dobro”. To najbolje oslikavaju riječi jedne parodije koja glasi: “Selo gori, a baba se češlja.” Da je baba zapalila selo, to bi se moglo klasificirati kao neprijateljski čin, a ovako, njoj se može samo pripisati moralna neodgovornost zato što je ravnodušna i nezainteresirana za događanja u vanjskom svijetu.
Sfera podsvijesti sadrži snažne afektivne i strastvene naboje koji za posljedice mogu imati destruktivne i/ ili stvaralačke rezultate. Goethe je pisao: Strasti su mane ili vrline, ali pojačane. Kad govorimo o istinskoj moralnoj odgovornosti, onda nailazimo na sklad između autonomnosti i heteronomnosti morala. Po prirodi stvari, ne povlačimo oštru granicu između našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Štetu u tuđem dvorištu približno osjećamo kao da je u svom vlastitom. Suprotno tomu, nailazimo na posve drukčiji odnos kada, primjerice, smeće iz svoga dvorišta pobacamo u susjedovo dvorište. Riječ je očito o dvostrukim mjerilima od dvostruke i podvojene ličnosti. Vrhunac ove podvojenosti vidimo kad je netko iz “nehaja” izazvao šumski požar jer nije do kraja ugasio žarište vatre. Zasigurno da takvi neće ni slučajno baciti opušak u svoju štalu, ali će opušak ravnodušno baciti uz samo zapaljivo lišće. Dalje, nitko nije bacio akumulator u svoj bunar, ali će ga poneko, valjda iz lijenosti, hititi u obližnji potok. Krenemo li faktorskom analizom možemo podsvjesnu motivaciju označiti kao, ne manje značajan, čimbenik u našem svakodnevnom životu.
Trgovina radnim mjestima
Iako je podsvjesna motivacija stvarna, subjekt nje nije svjestan, pa ni onda kad u ime progresa ostvaruje regres. Klima kaotičnog stanja odgovara posesivnim i narcisoidnim motivima subjekta. (Kad vlada nered, meni kapa med).
Nije bez razloga narod smislio poslovice kao što su – što gore, to bolje, i druga – iz mutne vode najbolje se lovi. Zato i ne čudi što nekima dobro dođe mutna voda kako bi se prodavala čista i svježa voda iz srca obližnjih planina. Isto tako, nekima ide u prilog porast stope nezaposlenosti, jer se daleko bolje trguje s namještenim radnim mjestima. Slična je klima kad je u pitanju siromaštvo. Siromah se lako ucjenjuje i ponižava. On je izložen teškim i ponižavajućim poslovima za koru kruha i čašu imbera. On je idealna roba za pojedine poslodavce i izrabljivače koji su, usput rečeno, “sakati” bez alatki ucjene i straha. Uslijed društvenih kriza i poremećaja javlja se kao nezaobilazni čimbenik i podsvjesna motivacija. Ona se javlja kao dio dodatnih problema, ili kao dio u rješavanju problema.
Na kraju, istaknimo i neprocjenjivu važnost uspostave mehanizma odgovornosti bar za one koji su s onu bliži vuku, nego čovjeku. Iz svoje mračne radionice neki uporno nešto kuju, a ne znaju što kuju i što ruju. U ime napretka oni ostvaruju nazadak, koji se nekima, uzgred rečeno, višestruko isplati. Pa, ipak Svevišnji u svemu ovomu ima konačnu riječ. Jedino Svevišnji zaustavlja pomahnitale i divlje kočije zla.