Ključ svega je u ljudima. Pravi ljudi će naći rješenje za naše probleme. No, danas su krivi ljudi na pravim mjestima – ovim kratkim dijelom tonskog zapisa jednog od govora Zvonka Bušića započela je jučer, u prepunom predvorju zagrebačkog muzeja Mimara, promocija Bušićeve knjige “Zdravo oko - sjećanja” koju je dovršila njegova supruga Julienne Bušić, a izdao Večernji list.
Nazvavši Bušića iznimnim piscem i filozofom života, direktor sadržaja Večernjeg lista Dražen Klarić uvodno je poželio da Bušićevi “lakočitljivi memoari” nadrastu ideološke i političke podjele u našem društvu, dok je urednik knjige Damir Pešorda za Bušića kazao da je bio revolucionar, pustolovni duh i pjesnik života.
Pišu li samo tašti ljudi?
– Ova knjiga otkriva Zvonkove intimne preokupacije i filozofska razmišljanja, a daje naslutiti i pozadinu njegova posljednjeg čina - reče Pešorda otkrivši da je Bušić nevoljko počeo pisati o svom životu, misleći da to rade samo tašti ljudi, da bi na kraju pristao svoj život i razmišljanja staviti na papir i zato da opiše sustav i način života u američkim zatvorima u kojima je proveo 32 godine. Uz napomenu kako je Bušić bio sjajan govornik, ali je pisao teško.
– Iako nije želio kronološki pisati o svom životu, ova je knjiga dojmljiva i potresna cjelina koju je Julienne nenametljivo nastavila i završila. I ova se knjiga može čitati na tri razine, kao povijesni dokument, sinteza filozofsko-političkih razmišljanja i kao dobra literatura – rekao je Pešorda otkrivši kako mu Bušić priznao da je u zatvoru počeo pisati roman nazvan “Starac”, ali je rukopis nestao za jednog od zatvorskih pregleda.
Bušićev prijatelj Dražen Budiša potom se vrlo dojmljivo i nadahnuto vratio 45 godina unatrag, u vrijeme kada su Zvonko i Julienne upoznali u Beču, da bi nizanje uspomena nastavio podsjećanjem na Juliennino bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera, Zvonkovu otmicu aviona čime je svijet želio upoznati s položajem Hrvatske u bivšem režimu... Budiša reče kako je svojevremeno pisao i Nelsonu Mendeli tražeći od njega da podupre zahtjev za Bušićevim oslobađanjem, no odgovor nikada nije stigao.
– Ja sam jedan od ljudi koji je Zvonka razočarao. Ne zbog onoga što sam u politici radio, već zbog onoga što nisam uradio. On be obazrivo prekoravao i poticao da se ponovno angažiram, a ja sam njega upozoravao na to što ga u Hrvatskoj čeka, a on to u početku nije razumijevao. Izašavši iz zatvora on je kao tić iz gnijezda pao u prašumu. Brzo je svladao tehnološke novosti, ali nije mogao svladati hrvatsku zbilju. Pribojavao sam se trenutka kada će shvatiti da san i java nisu isto. Zvonko je dvaput otišao, jednom iz politike, drugi put iz života. Dvaput je rekao: “Ne mogu više”, ali nikada se nije odrekao onih vrijednosti koje je imao cijelog života, nikada nije posumnjao u svoje ideale. A za hrvatsku državu možemo reći da još uvijek čeka one vrijednosti zbog kojih su neki život dali - kazao je Budiša.
Na kraju promocije Bušićeva supruga Julienne podsjetila je na to kako je Zvonko uvijek tvrdio da je u ljudskim odnosima najvažnije prijateljstvo, a da mnogobrojnost okupljenih na promociji njegova djela pokazuje koliko je on ima prijatelja.
Najavila je kako će, unatoč negativnom stavu ministrice kulture, uskoro s radom započeti zaklada “Zvonko Bušić” te poručila: “Borba još nije gotova. Idemo dalje baš onako kako bi Zvonko želio”.
Vojnik jedne ideje
Tijekom promocije dramski glumac Dragan Despot pročitao je dva ulomka iz Bušićevih memora. U jednom Bušić piše kako mu je, nakon što je izašao iz skučenosti i uhodanosti zatvora, odjednom svega bilo previše te se nije mogao nositi s obiljem i viškom.
Despot je čitajući drugi ulomak okupljenima prenio i ove Bušićeve riječi:
- Ja sam cijeli život, mada ni dana nisam nosio nijednu vojnu odoru, bio vojnik, vojnik jedne ideje”