Za početak krenimo od jedne geometrijske metafore koja u stihovima glasi: Istina je slika Sunca koja blista na pučini gdje se more s Nebom ljubi; zrnce zlatno u mozak Dobra uklesano. Analizirajuću ove stihove možemo istaknuti nekoliko karakterističnih sastavnica pojma Istine. U prvom redu imamo na umu Hegelovu bitnu oznaku istine koja glasi: “Istina je cjelina”. A prema Kantovoj definiciji “istina je sklad između spoznaje i njezina predmeta”. Prema tomu, istina nije predmet naših subjektivnih želja i htijenja. Ona nije predmet za koju netko može reći: “Moja je istina, ona je moja privatna stvar i neka se nitko ne usuđuje uplitati u moje pravo na privatnost”.
Pojam istine je u neposrednoj vezi s pojmom pravde i pravednosti. Navodimo jedan primjer krajnje posesivnosti i subjektivnog poimanja pojma pravde. Žena, koju su deložirali iz tuđeg stana, s pravom, jadikuje: “Da vam pravo kažem, stan bih mogla nekako i prežaliti, ali kako nepravdu”.
O istini i poluistinama
Ono što narušava i rastače bitnu supstanciju istine jesu poluistine koje su samo drugo ime za laž. Neosporna je činjenica da poluistine ne gravitiraju prema istini već prema lažima. Rečeno jezikom matematike, ako je u nizu faktora samo jedan faktor nula, produkt je nula. Ako s područja matematike iskoračimo u svakodnevni život, neka nam kao primjer posluže sljedeće riječi Mahatma Gandija:
“Čak i najsitnija neistina truje čovjeka, isto kao što jedna kap otrova truje cijelo more”! Nećemo pretjerati ako kažemo da istina kao cjelina ne trpi, ne samo da poluistine, nego i lukave spletke, kojekakve laži, licemjerje i još kojekakvih slijepih podmetanja.
Istina oslobađa
Za razliku od istine koja uplovljava u smiraj duše i uskrsnuće, laž nas vuče u bezdan ništavila i potonuće. Psihološku analizu nadređenosti i podređenosti nalazimo u djelu “Zdravo društvo” od glasovitog socijalnoga psihologa Ericha Fromma, djelo koje je zavrijedilo preporuku. Zlatni ključ rješenja autor vidi u prevladavanju sadomazohističkih odnosa, a u korist afirmacije ljubavi, i to one ljubavi koja sadrži sindrom stavova kao što su: briga, odgovornost, poznavanje i poštovanje. Ja bih ovom prigodom to potkrijepio dvama upečatljivim navodima:
“Ljudi se ne kažnjavaju za grijehe, nego sami grijesi kažnjavaju ljude”. (Lav Nikolajevič Tolstoj)
“Ako činite dobro, činite ga za sebe, a ako činite zlo, činite ga sebi”. (Mahatma Gandi)
Prema tomu, glavna uloga istine je da oslobodi ili rastereti čovjeka od svake vrste grijeha, zla i pošasti, kako bi slobodan čovjek, u znoju lica svoga, bio kovač svoje sreće. I sve bi bilo kako Bog zapovijeda kada ne bi bilo muljanja od kradljivaca vrlina. Hrvatski pjesnik i publicist August Harambašić ovo duhovito konstatira: “Biljeg naših junačina; puno riječi, malo čina”! Tako, primjerice, što bismo rekli za majku koja svijetu dodijava pričama kako, povrh svega, voli svoje dijete. Rekli bismo da nije “čitava”. A kada nam smutljivci i demagozi ukucavaju laži i nebuloze, zaključujemo da su oni “persona grata”. A tek kako samo pametno govore kada ih ništa ne razumijemo.
Laž nikad ne ostari. (Sofokle)
Slika istine je potpunija ako nešto kažemo o lažima kao istinskoj i nepomirljivoj suprotnosti spram istine: Tko laže, ne mora krasti, a tko krade, mora lagati.
I smutljivac se posluži “istinom”, ali samo onom koja razara.
Kada novinari pišu o Mici, Mica kaže kako je novinari blate. A kada to isto novinari pišu o Cici, Mica kaže: “Gdje ima dima, ima i vatre”.
Maske ne trebaju istini jer ona ne treba ništa kriti.
Što god mržnja kaže, debelo laže. Tko se pravda lažima, čeka ga kinder jaje.•