Ne poznajem nikoga u ovoj mostarskoj vali tko ne zna Stojana Stolu Lasića, brku s fotoaparatom. Mnogo smo intervjua za Večernjak u protekla dva desetljeća Stole i ja uradili zajedno. Uglavnom su to bile priče o ljudima iz kulturne branše koji su dolazili ili prolazili kroz Mostar i Hercegovinu. I evo, zapalo me uraditi intervju baš sa Stolom, a u povodu njegove izložbe o Mostarskom proljeću.
Pošlo mi je to za rukom iako je Stole izgubio moć govora, a tipkanje po tastaturi nikad mu nije bila jača strana.
Stole Lasić (ispred fotoaparata) je, naravno, puno više od fotografa, novinskog fotoreportera, glazbenog pedagoga i kroničara društvenih zbivanja. Stole je istinska umjetnička duša, živuća legenda ovoga grada. Rođen je na polovini 20. stoljeća, kažu u najljepše vrijeme, kada se rađala neka nova umjetnička scena čiji je bio sutvorac., piše Večernji list BiH.
Stole, evo nas ovdje u Kosači, pred izloženim slikama Matičina proljeća kojeg pratiš od samih početaka. Zbog čega si se odlučio baš za ove fotografije od njih 67.413?
Išao sam s aktivnim fotografijama, sve su rađene za Maticu za darove, pa sam gledao da budu zastupljeni najčešći izvođači. Ipak se radi o značajnom jubileju, 20 godina Mostarskog proljeća. Sasvim mali broj fotografija dokumentarnog je tipa, uglavnom su umjetničke. Primjerice, na otvaranju izložbe počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović reče kako je Arsen Dedić napisao pjesmu o Mostaru koju je uglazbio Đelo Jusić. Upravo ta fotografija nalazi se na početku ove izložbe, mislim da je to bilo prije 15 godina. I tako, svakom događaju na Mostarskom proljeću mogao bih posvetiti izložbu ili monografiju koliko je tu materijala. Mogao bih, recimo, dogodine za Mostarsko proljeće posvetiti izložbu prvom umjetničkom ravnatelju festivala, maestru Vjekoslavu Šuteju. Imam više od 500 njegovih fotografija.
Uz Dane Matice hrvatske od samih si početaka. Međutim, živi si svjedok svih kulturnih, sportskih, gospodarskih i društvenih događanja. Od rata naovamo popratio si ih od njihovih početaka do danas. To znači da bi o svakom od njih mogao napraviti monografiju?
- Pa da. Od Melodija Mostara, Mostarskog proljeća, Radijskog festivala u Širokom Brijegu do Etnofesta u Neumu, Jesenskog salona, Filmskog festivala, Mostar Blues Festivala, Večernjakova pečata, Mostarskog sajma, Mostarskog kulturnog ljeta, Božićnog malonogometnog turnira, svih izložbi i koncerata... Sve to nalazi se u mojoj arhivi. Uradio sam 463 izložbe i 355 promocija knjiga ne računajući u to Matičina i Tropletova događanja. Uradio sam nekoliko kalendara Zrinjskog, a u arhivi imam i Marina Čilića dok je još bio dijete. Samo u ovoj godini od mojih fotografija izrađeno je deset monografija, od Hrvatskog narodnog kazališta, Hercegovačko-neretvanske županije, Malonogometnog turnira, Matičinih dana... Evo, sada mi traže fotografije iz Gradske mrtvačnice jer sam fotografirao dosta ispraćaja poznatih osoba. Moje su fotografije zastupljene i u monografijama Marina Topića, Danila Pravice, Florijana Mićkovića, Juse Nikšića i drugih slikara. I svaku od tih milijun fotografija možeš pronaći u sekundi. Sve je arhivirano?
Da, po datumu, mjestu i događaju. Stalno arhiviram, to mi uzima puno vremena, ali bez toga ne ide. Puno ulažeš i u opremu?
Stalno. Pratim tehnologiju i nastojim, koliko mogu, osigurati sve što mi je potrebno za kvalitetan rad. Otkud tolika ljubav prema fotografiji kojoj si posvetio gotovo cijeli svoj život? Sve je počelo 1965. godine u 10. osnovnoj školi u Mostaru gdje je fototečaj vodio pokojni profesor Branko Barišić. On mi je usadio ljubav prema fotografiji koja traje do danas. Jako sam cijenio prof. Barišića, bio je uistinu veliki čovjek. S njim sam poslije surađivao na monografiji “Rakitno”, opremao sam fotografijama njegove stručne knjige kao i knjigu o kuglanju.
Sjećaš li se svoga prvog fotoaparata?
Kako ne, bila je to Smena 8, a poslije sam nabavio ruski Zorki 4, u to vrijeme najpopularniji fotoaparat. Prvi filmski laboratorij kupio sam tako što mi je tata rekao: “Idi, sine, uberi marelice i sve što ubereš odnesi u otkupnu stanicu, prodaj i od novca kupi sebi što god želiš!” I tako sam počeo izrađivati vlastite fotografije, nitko nije bio sretniji od mene.
Stole, ti nisi fotograf po zanimanju. Tvoje zvanje je glazbeni pedagog. Završio si Glazbenu akademiju u Splitu i cijeli radni vijek proveo za katedrom. Otkud te u glazbi?
Počeo sam svirati u trećem razredu osnovne škole, u Abraševiću, kod poznatog profesora Rajmonda Haapa. Najprije sam učio svirati harmoniku, da bih prešao na klavir. Volio sam glazbu, u to vrijeme u Mostaru bili su popularni plesnjaci, svuda se sviralo, pjevalo i plesalo. Poslije sam svirao i trzalačke instrumente, a jedne sam godine nastupio čak i s klapom Mostar, i to baš na omiškom festivalu. Bio je to prvi omiški festival na otvorenom koji se prije održavao u mjesnom kinu. Sjećam se, bilo nas je 11, putovali smo iz Mostara do Omiša u Land Roveru od Elektroprivrede. Mislim da je bila ‘67. godina, a vodio nas je prof. Ilija Vasilj.
Buran si život vodio, ali to nije sve. Po povratku sa studija zajedno sa studentom režije Gradimirom Gojerom i kumom, studentom glume Tahirom Tajom Nikšićem, osnivaš glasoviti Mostarski teatar mladih?
Bila je to jedna jako nadarena generacija, avangarda u pravom smislu te riječi. Odrastao sam s Tajom i Gradom i iz tog našeg druženja izrodila se ideja da osnujemo Mostarski teatar mladih. To je bilo 1973. godine, a ne 1974. kako to tvrdi Sejo Đulić. Bilo su tu još Mirsad Čampara i Zdravko Puvača. Održavali smo probe u Domu mladih, a kada bismo radili “Stražu pod Kozarom” Branka Ćopića, izvodili bismo je u vrtu Doma ili u podrumu iste zgrade, gdje je bio MO-disk 88. Kakvo je bilo zanimanje, svjedoči i podatak da je tu predstavu pogledalo više od 10.000 ljudi.
Bili ste mladi, poletni i ‘ludi’. Unosili ste nove, svježe ideje na učmalu kulturnu scenu. Mostar polako postaje otvoren i širok grad spreman za drukčije shvaćanje umjetnosti. Jeste li imali problema zbog toga s vlastima?
Bilo je svega. Poslije osnivačke skupštine MTM-a svašta se po gradu pričalo i pisalo, a najžešći protivnik bio je Milivoj Mrkić Zumba koji je pred premijeru “Kozare” na Radnoj akciji upravo na Kozari napisao pamflet u Slobodi za MTM “Tresla se gora, rodio se miš”. I onda taj isti Mrkić kasnije sa Sejom postaje glavni u MTM-u. Politika preuzima MTM. Imam taj isječak iz novina i danas kod sebe. Ali ništa nas nije moglo pokolebati. Bili smo genijalna “raja”, uživali smo u svakome danu, zezali se... Znali smo Mehu Džegera voditi na turneje kao rekvizitera, bio je zadužen za garderobu unajmljenu iz Narodnog pozorišta. Jednom prigodom, pri povratku, u autobusu je organiziran boksački meč između Mehe i prof. Kulaša, a glavni poticatelj bio je Željko Samardžić. Puvača bi meč prenosio mikrofonom s UHER kazetofona.
MTM se dijeli na dvije frakcije, jedna skupina predvođena glumcem Pozorišta lutaka Salkom Šarićem osniva eksperimentalno Privremeno pozorište?
Zanimljivo je da je u tom razdoblju u MTM-u u Privremenom pozorištu Salka Šarića radio i Slobodan Praljak. On je režirao predstavu “Čovjek je čovjek” Bertolta Brechta i “Buzdovan” fra Kleme Grubišića, koja je ocjenjena kao “previše slobodna”. Da, većina ansambla iz MTM-a prešla je u Privremeno pozorište gdje je glumio i Dragan Despot koji nešto poslije odlazi u Zagreb, a Snježana Spahić, kći Franciske Ilić, spremala se za studij u Prag. Inače, prva monodrama MTM-a bila je “Tajna,” rađena po pripovijetci Nenada Radanovića, koju je režirao i igrao Tahir sa svojim mačkom. Znalo se dogoditi da se u pola predstave mačak sakrije u Studiju 64 pa onda kreće lov na mačka i urnebes.
Nakon silaska s kazališnih dasaka sjedaš iza katedre i posvećuješ se pedagoškom radu. Predaješ glazbeni odgoj, najprije u 10. osnovnoj školi. Školski zbor pod tvojim vodstvom postat će nukleus iz kojeg će poslije izniknuti glasoviti ansambl Mostarske kiše, zar ne?
Bili su tu još Mišo Marić i Josip Sliško, prva pjevačica Aida Kazazić i moj zbor 10. osnovne škole. Poslije sam u Kiše regrutirao i mlađahnog pjevača Adnana Pintula. Bio je 4. razred, dovodio sam ga na probe jer mi je bio susjed. Obilježio je jedno razdoblje. Rad s Kišama prestao je mojim odlaskom u vojsku.
Po povratku iz vojske prelaziš u Đački dom, gdje radiš kao odgajatelj sve do početka rata?
U Đačkom domu bilo je nadarene djece iz svih krajeva Hercegovine. Volio sam raditi s njima, 15 godina vodio sam i osmišljavao kulturno-zabavni dio, a redovito sam vodio i fototečaj. Sve je to rezultiralo velikom izložbom u Domu JNA 1979. godine, koju sam radio s Miloradom Skibom. Bila je to velika fotoizložba u kojoj su sudjelovali fotografi iz cijele Jugoslavije. Šest mjeseci nakon izložbe vraćali smo slike autorima. U Đačkom domu držao sam tečaj maturalnog plesa, a jedan od učenika bio mi je i bivši rektor Sveučilišta u Mostaru Vlado Majstorović. U Domu je kod mene bio i poznati košarkaš Ivica Jurković. Jednom sam ga zamolio da skoči uvis i da vidi kakvo je vrijeme u Sarajevu, koliko je visok bio (smijeh). Bio sam za dva mandata i predsjednik Muzičke omladine Mostara, prvi put kooptiran umjesto Nevena Tomića, bivšeg gradonačelnika Mostara, kada je otišao u vojsku.
Nakon rata počinješ aktivno surađivati u tiskovinama, najprije u Slobodnoj Dalmaciji, a potom i u Večernjem listu?
To je bio prirodan slijed stvari. Ja sam sve više fotografirao, a novine su tražile fotografije. Od 1998. godine surađujem s Večernjakom. Nekad je sve to izgledalo puno drukčije nego danas kada svatko ima mobitel i može slati sliku iste sekunde. Prije smo ih slali izravno u računalo preko otvorene telefonske veze i sve je jako sporo prolazilo, ali i to je bilo bolje nego fotografije slati autobusom ili kurirom. Poslije su uvedeni posebni redakcijski programi.
Kao vrstan poznavatelj fotografije što bi savjetovao onima koji bi htjeli postati fotografi?
Savjetovao bih im da gledaju stalno oko sebe, da paze na kadar i što više čitaju i promatraju monografije velikih fotografa i slikara. I neka izbjegavaju forsiranje crno-bijelih fotografija. Ne sviđa mi se kada vidim izložbu crno-bijelih fotografija koje se vode kao umjetničke, a u biti su sve pretvorene iz kolora. Originalnu fotografiju u boji rade u sivim bojama, to nije dobro. Po njima je daltonizam prednost, a ne mana.
Među talentiranim fotografima nazire li se možda nasljednik Stole Lasića?
Želim istaknuti ime Denisa Kapetanovića. Nedavno je počeo raditi za agenciju Pixsell, treba obratiti pozornost na ono što i kako radi. A poznajem ga dobro, predavao sam mu glazbeno. •