Koristim ovu priliku i za na početku najsrdačnije čestitati predsjedniku Matice hrvatske gospodinu Miri Gavranu, počasnom članu HAZU-a u BiH, što je inicirao, Matica hrvatska pripremila, a Hrvatski sabor usvojio Zakon o hrvatskom jeziku. To je povijesni datum ne samo za Republiku Hrvatsku nego, osobito, i za Hrvate u BiH. Ovaj će zakon zasigurno potaknuti na još sustavnije bavljenje jezikom i odlučnije zauzimanje za ravnopravnost hrvatskoga jezika u BiH.
Sedam dojmljivih priča
Prednja strana knjige privlači, nakratko zaustavlja želju za uobičajenim prelistavanjem i letimičnim čitanjem. Čitatelj se, naime, susretne s Astartinom ljepotom koja osvaja, ali pobuđuje i zanimanje za sadržaj. U ovom slučaju i vanjska strana nagovješćuje sadržajnu, označuje njezinu unutarnju umjetničku arhitektoniku. Njemački pisac i fizičar Georg Christof Luchtenberg piše: “Pouzdan znak dobre knjige jest taj da nam se ona, što smo stariji, sve više sviđa”. Svjedočim, knjigu nisam ispuštao od večeri do zore. Čitanje dođe kao ugodno druženje, osvježava poput blagog ljetnog vjetrića koji lagano struji. Danas je toliko pseudoumjetnosti, podilaženja lošem ukusu, zapravo neukusa. Ovaj će se roman zacijelo rado čitati i postati još jednom uspješnicom plodnog i darovitog autora. Nisam književni kritičar, ali jesam ljubitelj dobre knjige, proze, poezije, drame. Nosivi događaj, tema romana je sedam dojmljivih priča, sedam zanimljivih sudbina, sedam žena i jednog muškarca Benjamina koji je i glavni lik romana. Sudbine likova prikazane su kroz različite književne rodove: pripovijest, pjesmu, pismo, filmski scenarij, ratnu reportažu, e-mail prepisku, memoare. Mogu se čitati zasebno, ali sve zajedno tvore međusobnu povezanost, dojmljivu cjelovitost. Imena žena birana su s osobitom pomnjivošću, biblijska su ili osobito raširena; može se ostvariti uvid koliko su podudarna s portretom duše. Autor se, reklo bi se, držao one: nomen est omen - ime je znak, nešto naznačuje ili označuje. Ime može biti: bonum omen - dobar znak ili malum omen - loš znak, predznak koji na nešto sluti.
U romanu je ipak svako ime dobar znak. Na primjer: Hana - hebr. ljupka, blaga, mila; Marta - hebr. gospodarica, simbol dobre kućanice. Podsjetimo, Marta i Marija su sestre biblijskog Lazara; Karolina, Karla – germ. valjana, sposobna; Vera, Veronika, po Bibliji svojim rupcem obrisala Krista kad je išao na Golgotu, a kad je rubac razastrla, vidjela je Isusov lik; Ivana, Ivan – hebr. biblijsko ime, a postoji i sv. Ivana, i ne samo književno djelo Bernarda Shawa nego i Ivana Orleanska, suzaštitnica Francuske, na lomači spaljena, krivo optužena; Julijana, žensko ime poznato iz Shakespeareove drame Romeo i Julija - simbol zaljubljene djevojke. I Cezar je Julije, a Julijan je ime rimskog cara Flaviusa Claudiusa Julijanusa koji se spominje pod imenom Julijan - Apostata; Ena, Helena, grč. sjajna i po grčkoj priči kći Zeusa i Lede, bila je povod Trojanskom ratu. Muški lik je također bonum omen - Benjamin, hebr. mezimac, ljubimac i prema Bibliji sin sreće, sin radosti, najmlađi od Jakovljevih sinova.
Nakon iščitavanja može se reći: postoji određena koincidencija imena i sudbine, odnosno unatoč svim zapletima, nalazi se podudarnost. Netko će postaviti i pitanje: zašto je autor izabrao baš sedam žena. O tomu bi se također moglo raspravljati per longum et latum. Svatko će knjigu i heroine doživjeti na svoj način ali, uvjeren sam, doživjet će zadovoljstvo, ugođaj čitanjem umjetničkog djela. Danas su ljudi gladni lijepe riječi jer se one ružne izriču neštedimice. Stanje u društvu i u stvaralaštvu, kao i ukupno ozračje, sve više je sivkasto-crno. Ova knjiga pruža obilje razgovora, misli, asocijacija, razbora, ljubavi, prijateljstva. U voluminoznoj studiji “Bog u djelima hrvatskih pisaca” - nakladnik je Matica hrvatska, autor Drago Šimundža, piše: “Književnosti se redovito prilazi s estetskih stajališta. Međutim, nije samo to nego je mnogo više; po svojoj je prirodi slikovita panorama duhovnih i društvenih razmišljanja i događanja. Pa i više od toga: stvarnosti i promišljenosti. U literarnoj ilustraciji i analizi uključuje čovjeka i njegov svijet u cjelini. Sve što se u životu misli i doživljava, pomišlja i osjeća u njoj se odražava. Zato se može kazati da je ogledalo duhovnih i društvenih misli i zbivanja, nedoumica i povjerenja”.
Naslov knjige pobuđuje zanimanje, budi interes. Na prvi pogled dva udaljena pojma - portret i duša. Semantički portret je jednostavno objasniti: portrait – portret, francuska riječ. U likovnoj umjetnosti portretisti prikazuju izgled osobe, a u književnosti i publicistici prikazuju se, ocrtavaju karakteri, likovi, osobe. Susreću se naslovi: portret grada, portret određenog kraja ili cijele zemlje. Dušu je već mnogo teže objasniti, a još teže definirati iako se pojam često susreće, čuje, izgovara. O duši su razmišljali svi narodi i sve kulture, od onih najstarijih do danas. U ovoj prilici valja spomenuti da su stari Grci vjerovali u neumrlost i seobu duša, a filozofi poput Platona, Aristotela, Pitagore, Empedokla podosta su pisali o duši. Ali, ostavimo filozofska poimanja duše i vratimo se rječnicima hrvatskog jezika, gdje se kaže duša je: “ukupnost čovjekovih osjećaja, svijesti i karakternih osobina”. J. W. Goethe je 1809. napisao roman “Srodne duše”, Nikolaj Vasiljevič Gogolj “Mrtve duše” 1842. godine.
Živimo u vremenu prevlasti tehnike, tehnologije, vanjskih efekata, a autor nas podsjeća da čovjek nije samo tijelo nego ima i duh i dušu. Ljudi gotovo i ne zaviruju u svoju nutrinu, u svoju dušu, u svoje srce. Čovjek je sebi i zagonetka i problem. Autor podsjeća čovjeka da je temeljno pitanje kako i koliko poznaje sam sebe, kako se nosi sa sobom. Knjiga – roman rehabilitira čovjeka, homo sapiensa i podsjeća ga da je razumno, moralno, emocionalno, socijalno biće. Zapravo, vraća vjeru u čovjeka, u ljubav, u prijateljstvo, povjerenje, empatiju. Prikazuje svu složenost, pa i kompliciranost čovjeka kojega istražuju brojna znanstvena područja. Ne može se svoditi samo na hedonizam, utilitarizam, nije biće kojemu treba samo zabave i igara. Autor ne ocrtava čovjeka u antinomijama crno – bijelo, dobar – zao, lakom – površan, vjeran – nevjeran. Gavranovi likovi misle, odlučuju, osjećaju odgovornost, kulturni su, ali i neuljudni, zdravi i boležljivi, radosni, vedri, veseli, tužni, razočarani, osjećaju strahove, doživljavaju krize. Istina se ne spoznaje samo umom nego i srcem, a srce ima svoje razloge koje um ne spoznaje, kako je govorio B. Pascal. Roman vraća vjeru u odlike koje karakteriziraju čovjeka: humanost, etičnost, istinu, pravdu, ljubav. Roman je u slavu žena, njihova dostojanstva, razboritosti, inteligencije.
Svjetski priznate
Na pitanje što je čovjek, različiti ljudi dat će i različite odgovore. Tako je M. Gorki uzviknuo: “Čovjek - to zvuči gordo”, a američki književnik O’Neil doviknuo: “Čovjek – to zvuči nisko i gnjusno”, a hrvatska književnica Vesna Parun poručuje: “Gorko je čovjek biti”. Iščitavajući roman može se reći, čovjek je za autora: Glaube, Liebe und Hoffnung – Vjera, ljubav, nada, čovjek je ostvariv, moguć ako su svijest i savjest njegove bitne komponente jer ga upravo duša i duh izdvajaju iznad svih drugih bića.
Glasoviti književnik Marc Twain piše da se većina ljudi ponaša poput mjeseca te pokazuje samo svoju svijetlu stranu, a onu tamnu skriva. Autor romana svoje likove promatra holistički, ocrtava ih cjelovito, s obadvije strane, s lica i naličja.
Gavran je čovjek slobodna duha, bogate izobrazbe, široke kulture, nije političar niti se bavi politikom. Njegovi likovi su, međutim, u stvarnom životu, u određenom vremenu i prostoru, htjeli ili ne, nose znakove, obilježje vremena, svjetonazor, etičke, duhovne i druge vrjednote, slabosti ili dobre strane. Simboliziraju moć, vlast, zloporabu, licemjerje, umišljenost, narcisoidnost, požrtvovnost, odanost i mnoge druge crte karaktera i temperamenta.
Na kraju, Gavran se potvrdio pred domaćom i svjetskom javnošću ne samo dramama nego i romanima, pjesmama, pripovijestima, riječju u svim književnim rodovima. Gavranove literarne tvorbe rado se čitaju i primaju u svim kulturama, civilizacijama, što potvrđuju i prijevodi njegovih djela na brojne svjetske jezike. Svekolika snaga njegova originalnog stvaralaštva je u pluralnosti i univerzalnosti, ali on je hrvatski književnik, europejac, kozmopolit čija djela dopiru, dodiruju dušu čitateljica i čitatelja diljem svijeta. I ovaj roman mogla je otkati samo plemenita duša, anima candida. Svojom umjetnošću, romanima i dramama, pronosi hrvatsko ime i kulturu diljem svijeta. Neizmjeran je i neiskazan Gavranov doprinos afirmaciji Republike Hrvatske u svijetu. Miro Gavran još nije na vrhuncu svojega književnog stvaralaštva iako je već stigao na Parnas s najvišim umjetničkim ostvarenjima. Poželimo da, u dobru zdravlju i ozračju svoje cijenjene obitelji, dariva svijetu nova djela svoje darovitosti, marljivosti, iznimne kreativnosti.