Nekadašnji legendarni vic dobio je svoj nastavak i danas bi iz perspektive organizatora koncerata glasio ovako: umjesto zlatne ribice za tri želje, "uhvati" Dinu Merlina i ispunit će ti četiri Arene. Jer, nakon tri rasprodane zagrebačke sportske dvorane – puno veće od nekadašnjeg Doma sportova – Dino Merlin najavio je i četvrti nastup. Kao i u Beogradu, a ne treba sumnjati da će i taj biti solidno popunjen, vjerojatno i rasprodan.
Dodamo li ovome i informaciju koja se pojavila ranije, da je Zdravku Čoliću za novogodišnji nastup na dubrovačkom Stradunu plaćeno 150.000 eura, dolazimo do novih rekorda prodaje u kojima ima nekoliko zajedničkih nazivnika, ali dva su bitna; stare kajle vladaju u očima i ušima, a ponajviše srcima masovne publike, iako su obojica "stranci", tj. nisu iz Hrvatske. Naravno, ljudi ih doživljavaju kao "domaće", dapače "svoje", a to su postigli s nekoliko dekada rada još od bivše zajedničke države i tu putovnica ili pasoš ne igraju nikakvu ulogu.
Nije tu bitna regija niti region, jer oni su religija, u njihovu slučaju fascinacija provjerenim nostalgičnim zvucima čini ih "našima", tj. vlasništvom publike koja ih očito bezrezervno podržava, ali takva je situacija s mnogim imenima njihove generacije, čak i na međunarodnom terenu. Doduše, razlika između Čole i Merlina ne može biti veća, ali ima tu i nekih sličnosti. Obojica su došla iz Sarajeva, tog estradnog centra bivše države čiji su pop-izvođači još od Indexa i Dugmeta bili najpopularniji u Jugoslaviji. Uostalom, grupa Merlin bila je očiti epigon Dugmeta, s kojom je tada mladi Dino Merlin itekako dobro shvatio u kojem grmu leži zec i moć patetične lirike i srcedrapateljnih melodija. Već je tada mogao povezati nemoguće i "stati" na "pravu" ideološku stranu, prisjetite se albuma grupe Merlin "Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe", na čijoj je jednoj stranici omotnice bila fotografija Marilyn Monroe, a na drugoj partizanke s Kozare iz 2. svjetskog rata.
Jednom mi je to sredinom osamdesetih na razgovoru u Kavkazu jednostavno objasnio Raka Marić, dugogodišnji menadžer Bijelog dugmeta: neke Beograđane ne vole u Zagrebu, neke Zagrepčane ne vole u Beogradu, a Sarajlije vole svi. Doduše, imao je Dino Merlin sitnih problema s peticijom protiv sebe, koju je u Srbiji potpisalo oko 60 tisuća ljudi, ali i to je bio samo glas gnjevnih i ljubomornih radikala. Mogli bismo reći da je situacija danas sasvim drukčija na terenu najmasovnije popularnih, s nekoliko jasnih pravila; ako se radi o "narodnjacima" ili nekoj sličnoj izvedenici i estradnim zvijezdama koje porijeklo vuku iz SFRJ, uspjeh na terenu je siguran bez obzira na grad i državu.
Dokazali su to Lepa Brena, Željko Joksimović, Boban Rajović i mnogi drugi koji su punili Arenu Zagreb nekoliko puta, unatoč sličnim "peticijama" koje su svako toliko potpisivali gnjevni, ljubomorni radikali u Hrvatskoj, pojevši se od srdžbe i negodujući zbog uspjeha susjeda kod nas. Punili bi neki od njih i obalne prostore ovog ljeta, primjerice Jelena Karleuša, samo da su joj dozvolili da nastupi na Barbarincu pokraj Trogira.
Govorimo o velikim koncertima za koje publika plaća ulaznice, a ne sponzoriranim besplatnim nastupima po trgovima, festivalima i feštama gradova, općina i turističkih zajednica koje su u stanju iskeširati ozbiljne svote novca imenima koja ne mogu prodati ni 500 ulaznica za vlastiti koncert. I nedavni Špancirfest na najvećoj je pozornici imao "besplatnu" publiku, vjerojatno iz straha koliko bi ljudi zaista kupilo ulaznice da su bile u prodaji. Doduše, nije da nema popularnih imena, punili su Arenu Zagreb Gibonni dva puta, Massimo, Damir Urban s Filharmonijom, Rozga, prije njih Parni valjak i Prljavo kazalište dva puta zaredom i Zagrebov stadion, ali osim Matije Cveka u malom Domu sportova, te Buč Kesidija, koji su nakon pet dvorišta zagrebačke ALU rasprodali i Šalatu, ili Grše, koji puni velike prostore, nema novih imena koja osvajaju staru publiku. Samo novu, čini se, a ta je u manjini spram povampirenih "nostalgičara" sklonih starim estradnim zvijezdama.
I tu ne bi uopće trebao biti problem tko je odakle, već tko organizira koncerte. U vezi novogodišnje gaže Zdravka Čolića netko je iz Grada poručio da bi bilo koja inozemna zvijezda koštala više. Evo i nedavnog primjera. Rita Ora prije nekoliko godina koštala je u Zadru oko šest puta više od Thompsonova nastupa na splitskoj rivi, čijih su 400 tisuća kuna (plus PDV) također iskeširali porezni obveznici. Nitko normalan ne bi trebao biti protiv dovođenja glazbenika po bilo čijem ukusu, ali u privatnoj režiji i organizaciji. Honorar za jednosatni nastup Ore bio je 200.000 eura (plus PDV od još 60 tisuća), dok su troškovi cijelog gostovanja i organizacije bili oko 400.000 eura.
Sve to ne bi bio problem da je njezino gostovanje organizirala privatna agencija, a ne Turistička zajednica Zadra. Dok se lokalni šefovi šminkaju novogodišnjim i ljetnim programima pred turistima, krajnji ceh, peh i sanaciju platit će, kao i u toliko drugih minusa, porezni obveznici. Privatni organizator vodio bi računa o tome u što ulaže, za razliku od zaposlenih po turističkim zajednicama čiji je ukus dvojben i na plaći poreznih obveznika, koji nemaju nikakvu ulogu ili odluku o tome tko, što i za koliko novca dovodi i organizira.
Paradoks je u tome što, kad turističke zajednice rade s vašim novcem i završe u minusu, nema prigovora, a kad netko privatno dovodi imena koja publika želi, eto navale ostrašćenih radikala s plačem da se usred metropole slušaju narodnjaci. Kao da se inače ne slušaju.