Najveći broj zaljubljenika u pisanje knjiga bilo kojeg žanra trudi se iza sebe trajno ostaviti što savršeniji i vjerodostojniji trag teme o kojoj piše, znajući da je ona najbolji izraz njegova bića i trajan spomenik postojanja. Mnogi misle da su postigli taj cilj, no ipak se u okviru iste teme pojave oni koji je obrade bolje, savršenije, s više nijansi i podataka, dajući joj jasniji koncepcijski pristup. Ako je itko u našem širem okruženju bolje obradio temu svoga kraja od prapovijesti do suvremenog doba od književnika Željka Ivankovića u knjizi “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”, onda bi žurno tražio da i nju pročitam te osjetim veće majstorstvo i empatiju prema mjestu gdje su mu oči prvi put ugledale svjetlo, prirodu i ljude. Po čemu je Vareš tako značajan i izdašan jer i sam autor je u popisu korištene literature na kraju djela naveo nevjerojatna 754 autora koja su posvetila čitave knjige ili njihove dijelove tom kraju. Čini se da je široj suvremenoj javnosti malo poznato što je on značio u povijesti ove države i koji su bili njegovi izravni i neizravni dodiri s drugim velikim i malim državama u našem susjedstvu ili koliko je značio u doba kada je sadašnja naša domovina djelovala samostalno pa potom dok se nalazila u sastavu velikog Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije te u dvije prethodne zajedničke južnoslavenske države Jugoslavije.
Kroz 50 poglavlja koja tretiraju sve, baš sve iz Vareša i okolo njega, autor ga predstavlja kao znalac, ali njegova naracija nije tek priča već i kazivanje protkano vjerodostojnim vrelima, datumima, ljudima i silnom općom erudicijom, iz sebe je izvukao sve znanje koje uopće ima iz mnoštva pozitivnih znanstvenih, umjetničkih, književnih disciplina, pa u jednoj knjizi imamo dinamiku povijesti, kulture, jezika, umjetnosti, književnosti i konačno, veoma važno, možda presudno, metodologiju znanja tehnologije i tehnike vađenja i prerade željezne rude. Reklo bi se da se čitava povijest ovoga kraja uglavnom kreće oko željezne rude i njezine prerade i šume, koja je bitna za taljenje željeza, te ljudi, tog dragocjenog spoja, koji su oplemenjivali i stvarali civilizaciju zajedno s prirodom. Logično je da se u tako izdašnom prostoru formiraju naselja, moćnici te konačno postaje sjedište dinastije i kraljevstva. U vareškom kraju nalazi se stolni kraljevski grad Bobovac, koji se u povijesnim dokumentima spominje 1349. godine, a bio je centar kraljevske moći sve do svoga pada pod osmansku upravu 1463. godine. Njime se sustavno znanstveno bavio Pavao Anđelić, koji je ubicirao u njemu, te ostalim svim objektima koje su imali svi kraljevski europski gradovi onoga doba. Uz utvrde i kule, postojala je kraljevska rezidencija - dvor, krunidbena crkva, grobna kraljevska kapela, naselje s trgovištem i majstorskim radionicama, kuće za upravitelje dvora i druge velikaše. Tu su pokopana barem tri bosanska kralja, i to Stjepan Ostoja (1378. - 1419.), Tvrtko II. Kotromanić (1380. - 1440.) i Stjepan Tomaš (? - 1461.). Tu su stolovali ostali bosanski vladari iz dinastije Kotromanića Stjepan Kotromanić, Tvrtko I. Kotromanić, Stjepan Dabiša, Jelena, Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Okosnica življenja Varešaka odvijala se u znaku rude željeza i njezine prerade, gdje će mu moć kroz sva prethodna vremena, gotovo do najsuvremenijeg doba, dati značaj neviđenih razmjera da su uvijek Varešaci imali poseban status u svim državama, kako za vrijeme narodnih vladara tako i okupacijskih država. Željezo je podmirivalo ne samo domaće potrebe već je bilo predmet trgovine i izvoza. Proizvodnja željeza odvijala se kao vlastiti obrt, a oni koji su radili na rudarenju ili proizvodnji željeza uvijek su imali privilegirani status slobodnih ljudi, kako u srednjem vijeku tako i za osmanske uprave, pa i u vrijeme Austro-Ugarske. Kao slobodni ljudi mogli su se i udruživati te razvijati sve druge aktivnosti utemeljene na slobodi. U Varešu će pulsirati među prvim gradovima u Bosni i Hercegovine sve nove europske ideje, nastajati i nestajati društva civilne provenijencije, formirati se udruge i čitaonice, prvi radnički sindikalni pokret, pa, logično, i utjecaj i lijevih i liberalnih ideja.
Vareš će dati više desetaka književnika, znanstvenika, kulturnih djelatnika, duhovnih aktivista kao ni jedna druga sredina imajući u vidu broj žitelja. Autor je posebno, kao znalac iz metalurgije, posvetio tekst tehnologiji obrtničke proizvodnje željeza sa svim lokalnim nazivljem alata i procesa, što je najvećem broju čitatelja nepoznato. Međunacionalni odnosi, izuzev u doba globalnih svjetskih i regionalnih društvenih sukoba i ratova, bili su po onodobnim mjerilima dobri i bolji nego u drugim mjestima. Vareš je u doba predindustrijskog razvoja imao do 26 majdana za vađenje rude i isto toliko ili više duvnica za proizvodnju željeza, a jedna je podmirivala do 4 vignja - kovačnice za proizvodnju sitnije kovačke robe. Proizvodile su se šipke, obruči, demiri, ploče za željezna vrata, raonici, sačevi, trnokopi, krampe, gvožđa za hvatanje zvijeri, pećna vrata itd. Svaka vlast strpljivo je za svoje vrijeme podnosila iskakanje Varešaka iz matrice nametnute drugima, bila to srednjovjekovna, osmanska, austrougarska, Prva ili Druga Jugoslavija. Svaka država njegovala je željezni obrt i industriju jer je ovisila o željezu koje je služilo za razne domaće potrebe, ratnu industriju te kao kurentna roba za izvoz. Obrtnički posao će jenjavati izgradnjom prve industrijske željezare 1891., koju će izgraditi Austro-Ugarska. Povećava se obujam proizvodnje i broj radnika, dolaze stručnjaci iz raznih dijelova velikog carstva, stvaraju se novi društveni odnosi i formira mentalni sklop Varešaka. Austrija će shvatiti potencijal željezne rude, koja je procijenjena na 100 milijuna tona godišnje te se 1891. godine podiže prva visoka peć koja je zapošljavala 132 radnika, da bi već 1898. godine ona bila srušena i napravljena veća s 30.000 - 36.000 tona kapaciteta sirova željeza. Udružujući kapital i radeći na širenju asortimana proizvoda, vareška livnica će proizvoditi golem broj proizvoda i imati katalog, jako lijepo tiskan na tri jezika - njemačkom, mađarskom i zemaljskom. U Prvoj Jugoslaviji Vareš će imati sve do 1938. godine jedinu talionicu željezne rude, kada se otvaraju željezare u Jasenici i Sisku. Željezara i rudnici će zapošljavati 1938. godine 1800 radnika. Željezara će raditi i uz Drugi svjetski rat pa potom nakon njega obnoviti proizvodnju te rekonstruirati visoke peći i proizvoditi 200 tisuća tona sirovog željeza. S razvojem željezara u Zenici, Sisku, Jasenicama i Smederevu pada proizvodnja željeza, a raste količina izvađene rude koja se prerađuje u novoizgrađenim postrojenjima, tako da će 1975. godine proizvoditi oko 3 milijuna tona.
Tijekom cijele povijesti vareškog kraja Katolička crkva i franjevci će imati presudnu duhovnu, organizacijsku, umjetničku i narodnosnu dimenziju kod Hrvata katolika te će iznjedriti veličine - fra Matiju Divkovića (1563. - 1631.), oca bosanske književnosti, fra Filipa Lastrića (1700. - 1783.), začetnika povijesne znanosti u BiH, biskupa fra Gabrijela Barišića (1788. - 1839.), biskupa fra Rafu Barišića (1797. - 1839.), fra Ljudevita Luju Zloušića (1895. - 1963.), jednog od najuglednijih franjevaca Provincije Bosne Srebrene, fra Ignacija Gavrana (1914. - 2009.) kao jednog od najuglednijih franjevaca Provincije Bosne Srebrene u čitavoj povijesti. Kao kraj koji je tijekom čitave povijesti zbog svog posla imao poseban status, a njegovi žitelji povećane slobode, pa i nacionalne, sakralno graditeljstvo, umjetnički obrti i opremanje crkava, grobljanskih kapela će biti mnogo intenzivnije i slobodnije. Stoga je Vareš iznjedrio kroz povijest i suvremenost brojna znanstvena, umjetnička, kulturološka, sportska imena od kojih spominjemo, ne usuđujući se vrednovati doprinos, Ignacija Gavrana, Alena Kristića, Mirjanu Kasapović, Ivicu Mlivončića, Ljubicu Miočević, Borislava Topića, Željka Ivankovića i dr.
Posebnost knjige čini jezik vareškog kraja. Najbolje je navesti uvod u poglavlje koji je napisao autor. “Unutar bosanskog priloga cjelini hrvatskoga jezika i ne postoji valjda istraživaniji i istraženiji segment tog jezika od onoga koji se mikroregionalno označava vareški. Da je tomu tako, ponajprije se ima zahvaliti dvojici velikih i značajnih franjevaca – pisaca vareškog kraja - fra Matiji Divkoviću i fra Filipu Lastriću, koji su svojim djelom ne samo obilježili hrvatsku pismenost i kulturu u BiH nego ostavili i živo svjedočenje o jeziku svoga doba i svojega kraja čiji smo sve do naših vremena nasljednici, dionici i čisto nesvjesni svjedoci”. Autor u ovom poglavlju iskazuje znanstveno profesorsko znanje o jeziku uopće i jednostavno čitatelju nudi logiku vareškog govora tim više što je on amalgam mnoštva govora ljudi koji su poslom, migracijom, profesijom dolazili živjeti i oplemenjivali Vareš.
Kada se pomisli o cjelini knjige i njezinu sadržaju, ona je kratka povijest kraja, no nije samo to, ona je i monografija, pa i znanstveno djelo. Ne možemo je svrstati ni u jedan spisateljski žanr, ali koncepcijski sadrži sve. Kao književnik koji spada u sam vrh izvrsnosti u književnosti BiH, pristupa joj krajnje odgovorno, nastojeći unijeti što više vjerodostojnih podataka. Knjiga nema fotografija, karata i crteža, ali čitatelju koji nikad nije bio u Varešu sve je potpuno jasno, može ga na temelju pročitanog rukom skicirati u imaginaciji. Čitajući je, osjeća se nevjerojatna zavičajna ljudska empatija prema svemu što je vezano uz njega. Od 36 do sada objavljenih knjiga, ovaj autor je više od polovine posvetio temama iz Vareša ili oko njega. Čitatelja plijeni jednostavan i izgrađen stil izlaganja misli, dugogodišnje majstorstvo pripovijedanja i uvjerljivost u temu koja je u fokusu. Na kraju čovjek ne može da se ne upita - ako je istina u Andrićevoj misli s početka ovog teksta “Čovjek je dužan svom zavičaju”, je li Vareš dužan svom apostolu i promotoru, je li mu se odužio bilo kakvim priznanjem ili na drugi način. Mora se odati priznanje nakladnicima Synopsisu d. o. o. Sarajevo - Zagreb i HKD-u Napredak - Sarajevo te njegovu predsjedniku dr. sc. Nikoli Čiči i zamjeniku Miroslavu Landeki, predsjedniku Povjerenstva za kulturu, izdavaštvo i medije HKD-a Napredak, koji su prepoznali istinske vrijednosti vezane ne samo uz spisateljsko umijeće već i uz kraj koji čini srce Bosne i Hercegovine u svakom smislu.