Visoko u švicarskim Alpama, na oko 2500 metara, ‘skriva’ se jedno vrlo posebno zdanje. Kažemo ‘skriva’ jer je u jeku zime dostupno tek odabranima – onima koji se otisnu na hod krpljama ili pak istražuju okolicu na skijama. Ima to zdanje okruženo vrhovima, šćućureno u bjelini, i jednako neobične stanovnike – svećenike koji nerijetko priskaču u pomoć onima koji zapnu u lavini ili sličnoj nevolji, ali i dugu povijest te tradiciju, ali povrh svega sklonost da čuva duh vremena, piše putnikofer. Priču o tom posebnom zdanju, koje se zove konačište i samostan Grand St Bernard – objavio je i britanski Guardian.
Samostan Grand St Bernard, ali ujedno i konačište s 80 kreveta na dva kata, nalazi se na Col du Mont-Joux, na nadmorskoj visini od 2473 metra, u području Combe des Mortsa, poznatom po velikom riziku od lavina. No, upravo su stanovnici tog samostana i hostela uvijek bili na usluzi, spremni pomoći svima koji su se našli u nevolji na okolnim prijevojima kod švicarsko-talijanske granice. Pomažu još od 1050. godine, navodi Guardian. I od tada se, u samom samostanu i načinu na koji priskaču u pomoć ako treba, navodi list, malo što promijenilo…
Prvo sklonište, a onda na istom mjestu i samostan osnovao je Bernard od Aoste kako bi ponudio utočište hodočasnicima koji su putovali Franačkim putom od Canterburyja do Rima, a preko prijevoja Veliki Sveti Bernard, jednog od najstarijih upotrebljavanih prijevoja u Zapadnim Alpama preko kojeg je prešao i Napoleon kada je išao na Italiju. Na osnivanje tog zdanja navela ga je upravo opasnost od lavina, kako bi ono pružalo utočište i spas ljudima. Nekoliko godina nakon tog skloništa, piše pak na stranici HGSS-a, izgradio je još jedno na prelazu Mali Sveti Bernard, planinskom sedlu na 2188 metara koje je primjerice koristio i Hannibal prije 2200 godina sa slonovima.
“Prva briga Bernarda bila je da prijevoji budu što sigurniji za putnike. Ta dva mjesta gotovo su jedno tisućljeće pružali utočište putnicima kroz taj najopasniji dio zapadnih Alpa, jer su nudili hranu, odjeću i sklonište iscrpljenim putnicima, a počevši od Bernarda i ostalih redovnika pružali su pomoć i išli u potragu za izgubljenima pogotovo u magli, u snježnim mećavama i olujama te se brinuli i za transport mrtvih tijela onih koji su na tom putu poginuli”, opisuje HGSS samostan Grand St Bernard i povijest ovog mjesta.
Bernard je preminuo 1081., dok je 1681. godine proglašen svetim te se smatra zaštitnikom planinara. Kod samostana se nalazi i njegov kip – sveti Bernard i kraj njega vrag okovan lancima, koji predstavlja opasnosti s kojima se suočavaju alpinisti. “Zapravo može se reći da je na Velikom i Malom Svetom Bernardu nastalo nešto slično današnjim obavještajnim točkama ili stanicama GSS-a, a Sveti Bernard i redovnici, ustvari su bili prvi gorski spašavatelji. Ta njihova djelatnost ovisila je o darovima, bili su volonteri koji su se financirali iz donacija. Dakle i prije 1000 godina bilo je mnogo sličnosti s današnjim gorskim spašavanjem”, navodi se dalje u članku na stranicama HGSS-a.
S druge strne, Guardian navodi kako tijekom zime gužvi koje se mogu vidjeti ljeti u okolici samostana i na tamošnjim planinarskim putevima nema… Naime, sedam mjeseci u godini, od studenoga od svibnja, tamo dolaze samo ljubitelji snijega, a područje samostana postaje, piše list, „tiho mjesto kontemplacije“.
Njihovi sugovornici tvrde da su samostan Grand St Bernard nekada posjećivali samo skijaši, i to Švicarci i stariji ljudi… No, sada sve češće dolaze i mladi, u dobi od 20 do 30 godina, pa čak i obitelji. Mnogima je konačište služilo kao baza za istraživanje okolnih vrhova, no brojnima je sve privlačnija i ta duhovna komponenta, kao i atmosferičnost mjesta jer se čini kao da je u samostanu vrijeme stalo. Naime, i dalje tamo možete proći kraj istih saonica za spašavanje kakve su se koristile i u 11. stoljeću.
Samostan Grand St Bernardu zimi je mjesto na kojem žive tri redovnika te nekoliko volontera, a u sklopu zdanja nalazi se i crkva kao i muzej koji posjetitelje vodi kroz povijest zdanja, ali i priču o još jednim stanovnicima istog, mimo redovnika. Naime, upravo su na tom mjestu još od 18. stoljeća uzgajani bernardinci, psi koji su bili vješti u spašavanju ljudi koje je zatrpala lavina, a koji su također dobili ime po sv. Bernardu. Doduše, psi – koji mogu težiti i do 70 kilograma – više se ne uzgajaju na području samostana, no priče o njima i dalje fasciniraju. Jedan od tamošnjih psa, iz 19. stoljeća, Baary, spasio je, navodi se, 40-ak ljudi, što iz lavina, mećava ili pak magle.