Četrnaestorica sjajnih nogometaša nastupala su za reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske od njezine samostalnosti: Ladić, Kranjčar, Mlinarić, Bogdan, Kasalo, Vulić, Asanović, Prosinečki, Stanić, Boban, Šuker, Bokšić, Jarni i naš uvaženi sugovornik, 60-godišnji Mostarac Goran Jurić.
Legendarni Goca, nekada Dinamov predvodnik u Ligi prvaka (1998. i 1999.), otprije godinu i pol više nije zaposlenik Dinama, gdje je radio kao skaut. Danas živi u rodnome Mostaru, kako kaže, "sav je u nogometu" iako u nogometu ne radi.
– Čitav sam život u nogometu i bit će tako dok sam živ – kaže Jurić, danas ponosni već dvostruki djed.
Naime, njegova kći Ana i suprug Marko imaju 4-godišnju kćerkicu Magdalenu i jednogodišnjega sinčića Josipa.
Kada je izdiktirao svojih najboljih deset nogometaša u protekloj godini, imao je potrebu napomenuti kako u odabiru predvodnika rang-liste nije imao nikakvih dvojbi.
– Na Luku Modrića nije potrebno trošiti riječi. Luka je nogometni kralj kojemu bi dvije krune trebalo staviti. On je zaista fenomen, nešto što je doista teško objasniti. Za to bi trebala velika pamet – ističe Jurić, koji je za hrvatsku reprezentaciju igrao od travnja 1997. do listopada 1999. i famozne utakmice sa SR Jugoslavijom u Zagrebu (2:2).
Što ste vidjeli u Jošku Gvardiolu, tek 21-godišnjaku?
– Da, Gvardiol ima tek 21 godinu, a na terenu izgleda kao da je 30-godišnjak. U igri, u ponašanju, s toliko zrelosti, kao da ima dugogodišnje iskustvo.
Kakav ste vi bili nogometaš u njegovim godinama? Tada ste igrali za Velež.
– Bio sam neiskusan, ali čvrst, jak, brz, neslomljiv. Istina, bio sam i malo mladenački zaigran. Toga kod Gvardiola nema, i to me fascinira.
Je li Gvardiol najbolji središnji branič u Europi?
– Malo ću ovo reći sa simpatijama: Joško je sigurno među tri najbolja na svijetu. Ne želim reći da je najbolji, da ne ispadne da to govorim jer je naš, a opet – ne znam tko bi u ovom trenutku bio korak ispred njega.
Petković pokazuje vrijednost
U svome odabiru najboljih deset honorirali ste i dvojicu igrača iz Hrvatske lige, Petkovića i Livaju, premda je Splićanin u 2023. odigrao samo jednu utakmicu za reprezentaciju.
– Petković je veliki igrač. Kada Petković igra dobro, onda dobro igra i njegova momčad. Pa i reprezentacija. Nije bilo puno utakmica u kojima se puno od njega očekivalo a da je Bruno u njima podbacio. Kada bi imao kontinuitet utakmica, Bruno bi uvijek pokazao svu svoju vrijednost – tvrdi Jurić i dodaje:
– Stavio sam i Livaju zato što on Hajduku zaista puno vrijedi. Hajduk s Livajom i bez Livaje nije isti. Kompletnoga nogometaša čini puno elemenata; drskost, poniznost, žustrina..., a Livaja sve to posjeduje i zaslužuje biti među najboljih deset.
Igrali ste u prvoj reprezentaciji koja je Hrvatskoj donijela svjetsku medalju, debitirali ste s 34 godine i dva mjeseca (najstariji debitant u povijesti vatrenih). Možete li je usporediti s današnjom reprezentacijom?
– Ovi današnji su – na čelu s Dalićem – nadvisili sve do sada! Ono što smo mi ostvarili 1998. godine bilo je gotovo nemoguća misija i mi smo utabali put svim kasnijim generacijama, pa i današnjoj – da gazi sve pred sobom. Razlika je i u tome što moja generacija nije uspjela toliko trajati u vrhu kao ova Dalićeva. Jako sam ponosan što sam bio te momčadi.
Bili ste osebujan nogometaš prepoznatljivoga stila, pa i izričaja, a poseban i po tome što ste čitavo desetljeće igrali s dijabetesom. Kada ste dobili tu dijagnozu?
– Bilo je to 1990. godine, kada sam igrao svoju posljednju sezonu za Crvenu zvezdu. Prihvatio sam tu dijagnozu kao nešto normalno i ostao maksimalno posvećen svojoj karijeri. Da, to su situacije u kojima bi možda netko pokleknuo, a ja sam se, eto, uzdigao. Iako je to za mene bio svojevrsni teret, više fizički nego psihički, nikada nisam razmišljao o eventualnom prestanku igranja, iako mi je puno puta bilo teško nositi se s tim. Međutim, meni je nogomet život i nikada nisam pomislio o odustajanju. Na kraju, s tom dijagnozom ostvario sam transfer u Celtu – prisjetio se Jurić.
Bili ste u četiri navrata i reprezentativac Jugoslavije, sudionik kvalifikacija za SP 1990., no ne i sudionik svjetske smotre u Italiji. Zašto?
– U prosincu 1989. godine na utakmici Sloboda – Crvena zvezda nokautirao sam suparničkoga igrača (Jovanović, nap. a.), dobio crveni karton i zaradio kaznu od čak 12 utakmica neigranja. Kako je do incidenta došlo? Čujte, bio sam malo nervozan na toj utakmici, mladost – ludost. No na proljeće sam odradio tu kaznu te sam za Zvezdu nastupio u finalu Kupa protiv Hajduka, kada smo pobijedili s 1:0. Nakon te utakmice, izbornik – pokojni Osim – prišao mi je, čestitao mi i kazao mi da očekujem sutra poziv za reprezentaciju. Međutim, taj poziv nikada nije stigao.
Ali sve ste to nadomjestili osam godina kasnije kada ste na SP išli s Hrvatskom?
– Ma nadoknadio sam dvostruko!
Igrao sam protiv Maradone
Koji je trener najviše utjecao na vas kao igrača?
– Bilo je puno trenera od kojih sam puno naučio, a ako baš moram nekoga izdvojiti, onda je to Ćiro. Kod Ćire sam odigrao devet kvalifikacijskih utakmica za SP i EP, Ćiro me vodio u Francusku 1998., imali smo odličan odnos.
A najveći nogometaš protiv kojega ste igrali?
– Svakoga sam respektirao na terenu, nikoga se nisam bojao. Što je veće ime bilo, to mi je bilo draže protiv njega igrati. Davao sam sam sebi neku dodatnu snagu da ga zaustavim. Meni nije bilo važno je li s druge strane 'ovaj', 'onaj' ili – Maradona. Kad me već pitate, igrao sam i protiv Maradone i izbliza se uvjerio da je to čarobnjak. Zbilo se to u utakmici u kojoj sam za Celtu igrao protiv Diegove Seville. Vodili smo 1:0, potom je Maradona dao gol iz slobodnjaka, a na kraju smo izgubili 1:2 i dobili čak sedam crvenih kartona! Četiri u igri te još tri izvan igre. Sudac nas je u toj utakmici masakrirao!
Jeste li i vi dobili crveni karton?
– Naravno!
Rođeni ste u gradu velikih nogometaša, Mostaru. Tko je za vas najveći od njih?
– Franjo Vladić najbolji je igrač Mostara svih vremena! Tu bih pridodao još Duška Bajevića i Envera Marića. Kao klinac, osnovnoškolac, pratio sam utakmice Veleža, navijao sam za njih, a zamislite – ja sam kao mlad igrač zaigrao zajedno s Vladićem, Marićem i Bajevićem.
Gorane, pušite li još?
– Pušim, puno pušim. A dok sam igrao, pušio sam još i više nego sada. Istina, znao sam nekada ostaviti cigarete i na četiri-pet godina pa se opet zaigram i počnem pušiti. Evo, sada molim Boga da se mogu koncentrirati i baciti cigarete zauvijek. To je zlo! – zaključio je Goran Jurić.
Prvi trofej osvojio je s Veležom
Goran Jurić rođen je u Mostaru 5. veljače 1963. godine. Nastupao je za Velež (1982.-1987.), Crvenu zvezdu (1987.-1991.), Celtu (1991.-1993.), Hrvatski dragovoljac (1995.-1996.), Zagreb (1996., 2001.), Dinamo (1997.-2000.) te Yokohama F. Marinos (2000.). Za reprezentaciju Jugoslavije ima četiri nastupa: debitirao je 14. rujna 1988. protiv Španjolske (2:1) u Oviedu, a oprostio se 23. kolovoza 1989. protiv Finske (2:2) u Kuopiju. Za Hrvatsku ima 16 nastupa. Osvajač je brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. S Veležom je osvojio Kup maršala Tita 1986., s C. zvezdom dva naslova prvaka (1988., 1990.) i Kup (1990.), a s Dinamom četiri naslova prvaka (1997., 1998., 1999., 2000.) i dva puta Hrvatski kup, 1997. i 1998. Za Dinamo ima 115 službenih nastupa. S Celtom je 1992. bio prvak španjolske druge lige, a s Hrvatskim dragovoljcem je 1996. ušao u Prvu HNL.
Jurićev izbor:
Luka Modrić (Real Madrid) 10
Joško Gvardiol (Manchester City) 9
Mateo Kovačić (Manchester City) 8
Marcelo Brozović (Al Nassr) 7
Andrej Kramarić (Hoffenheim) 6
Bruno Petković (Dinamo) 5
Ivan Perišić (Tottenham) 4
Josip Šutalo (Ajax) 3
Marko Livaja (Hajduk) 2
Dominik Livaković (Fenerbahçe) 1.