Kotač nogometne povijesti mogao se puno puta okrenuti u drugom smjeru. A ta “paralelna povijest” bogata je transferima zbog kojih bi se nogometne knjige drukčije pisale. Politika je često krojila sudbinu nogometa i imala prste u transferima.
Pelé, koji se smatra najboljim nogometašem svih vremena, nikada nije igrao u Europi iako su ga i Real i Barcelona pokušali potpisati. Naime, brazilska vlada proglasila ga je “nacionalnim blagom”, čime je onemogućila njegov transfer. Pelé je najbolje dane karijere proveo u Santosu i tek je s 35 napustio Brazil i posljednje dvije sezone prije umirovljenja odigrao za NY Cosmos. Politika je spustila rampu i na transfer “bijelog Peléa”, kako su zvali Dragoslava Šekularca. Juventus je za tadašnju zvijezdu europskog nogometa nudio svjetski rekord, no jugoslavenske vlasti odlučile su kako Šekularac treba ostati u zemlji.
Ferenc Puskás predvodio je mađarsku “laku konjicu” do olimpijskog zlata u Helsinkiju 1952. i finala Mundijala u Švicarskoj 1954., no malo je nedostajalo da mu život i karijera krenu drugim putem. Najveći mađarski nogometaš u povijesti tražio je 1946., zajedno s legendarnim lijevim krilom Istvánom Nyersom, azil u Jugoslaviji! Njihova veza bio je tadašnji predsjednik subotičkog Spartaka Viktor Vrhovac, inače visokorangirani službenik Udbe. Dva puta su se nalazili kako bi dogovorili ilegalni prelazak granice, no onda je Vrhovac odustao u strahu od reakcije državnog vrha. Puskás je preklinjao Vrhovca da promijeni odluku, no ovaj mu je opet rekao “Ne!”
– Bio sam na velikim mukama i nije mi bilo lako. Na jednoj strani mogućnost da takav igrač dođe u naš klub, a na drugoj složeni prekršaj službene dužnosti. Teška srca sam morao odustati – kazao je Vrhovac mnogo godina poslije. Bilo je i slučajeva da viša sila, odnosno vremenske neprilike, utječu na nogometne poslove. Erupcija vulkana na Islandu 2010. prizemljila je zrakoplove u Europi, a u jednom od njih nalazio se i Robert Lewandowski koji je krenuo u Blackburn potpisati za tamošnjeg prvoligaša. Odgodu leta iskoristila je dortmundska Borussia i potpisala Poljaka dok je Blackburn rješenje pronašao u Nikoli Kaliniću. Bilo je, naravno, i loših procjena, a gazda Blackburna Jack Walker u nogometne anale ušao je odlukom da 1995. stopira transfer Zinédinea Zidanea.
– Što će nam on kada imamo Tima Sherwooda – kazao je. Neoprostivih pogrešaka u transferima bilo je i prije. U ljeto 1978. tada 17-godišnji Diego Armando Maradona bio je na pragu Sheffield Uniteda, menadžer Harry Haslam uvjeravao je vrh tadašnjeg drugoligaša da ga potpiše, no njima je 200.000 funta bilo previše.
Arsène Wenger u mirovini ima dovoljno vremena maštati o godinama dominacije Arsenala koje bi se izvjesno dogodile da je potpisao igrače koji su mu se nudili na pladnju. Tada 16-godišnji Ibrahimović odbio ga je jer “Zlatan ne ide na audicije”.
– Ili me znaš ili ne znaš. Ako me ne znaš, onda me i ne želiš dovesti – otkrio je Zlatan zašto je odbio Arsenal. Imao je Wenger u rukama i Cristiana Ronalda, čak mu je dodijelio i dres Arsenala s brojem devet i njegovim imenom na leđima. Ugovor je već bio spreman, ali je Carlos Queiroz, u to vrijeme pomoćnik sir Alexa Fergusona, Ronalda u posljednji trenutak doveo u Manchester United.
Imao je i sir Alex Ferguson neuspješnih pregovora. Krajem 80-ih Paul Gascoigne bio je najtalentiraniji engleski nogometaš kojeg je tražilo pola Europe. I Manchester United, naravno. Ferguson se osobno angažirao, dogovorio sve s nogometašem, no ovaj je sljedećeg jutra potpisao za Newcastle. – Kupili su kuću njegovoj mami i tati i to je bilo to – otkrio je Ferguson. Alan Shearer sam je pokvario već dogovoreni transfer u Manchester United.
– Pitao sam Fergusona mogu li umjesto Érica Cantone izvoditi kaznene udarce? Više mi se nije javljao. Davor Šuker i Predrag Mijatović dijelili su svlačionicu u Realu, no malo je nedostajalo da obojica potpišu za Hajduk. Šuker se već se sve bio dogovorio s Hajdukom, gotovo i zadužio opremu, ali nikada nije obukao bijeli dres. U zimu 1988. tada 21-godišnji napadač Osijeka čekao je u hotelu Marjan još samo da klubovi pronađu zajednički jezik. Hajduk je najboljeg strijelca tadašnje jugoslovenske lige mogao dobiti ispod cijene i za sitan novac. Međutim, transfer je propao zbog 150.000 tadašnjih njemačkih maraka! Taj iznos Splićani nisu htjeli platiti Osijeku na ime odštete.
– Posao je bio umalo gotov, ali zamislite – onda su odbili tu cifru i rekli kako bi trebao biti sretan da i džabe dođe u Hajduk – ispričao je svojedobno tadašnji čelnik Osijeka Milan Španjić. Samo pola godine kasnije Šuker je prodan Dinamu za pola milijuna njemačkih maraka iako je i beogradski Partizan nudio sličan iznos Osijeku, ali dio u novcu, a dio u rasvjeti. Nekoliko mjeseci poslije ni Hajduk ni Partizan nisu željeli da im se s Predragom Mijatovićem ponovi “slučaj Šuker”. Splićani su bili brži, dogovorili su se s crnogorskim nogometašem nakon što su pred njega došli s 50.000 DM. Mijatović je pristao, no nekoliko dana poslije dogovor je pao u vodu.
– Partizan je bio vojni klub i jedan od starijih klupskih čelnika i oficir JNA mojem ocu i meni je rekao da mogu ići kamo god želim, da je Hajduk odlična ekipa, ali da će se neke stvari dogoditi u zemlji za koju godinu. Mislio sam da me samo žele zaplašiti kako bih potpisao za Partizan. Ipak, moj otac je bio za Partizan i, iako je cijenio sve što je napravio Hajduk, zahvalio se Splićanima, vratio im novac i poslao me u Beograd – ispričao je Mijatović.
Transfer Alena Bokšića u Dinamo bio je dogovoren, ali se nije dogodio. – U ljeto 1991. godine trebao sam prijeći u Dinamo. Tada se nije znalo hoće li se igrati jugoslavenska liga, Velimir Zajec vodio je sportsku politiku Dinama, a modri su godinu prije bili drugi iza Crvene zvezde koja je bila prvak Europe. I došla je ideja da se u Hrvatskoj napravi klub koji će parirati Zvezdi. U Dinamu su već bili Boban, Šuker, Panadić, trebali smo doći Jarni i ja, ali je sve propalo – otkrio je Bokšić.
Pitanje je, međutim, bi li ga na Maksimiru čekao Davor Šuker. Naime, jedan od čelnika beogradskog kluba iz tog vremena Svetozar Mijailović otkrio je kako se Crvena zvezda dogovorila sa Šukerom, ali je transfer pao u vodu zbog rata. Dinamo je, pak, 1996. navodno pred nosom imao kasnije najboljeg na svijetu. Tada nepoznati Rivaldo, u to vrijeme nogometaš Palmeirasa, ponuđen je Dinamu za 400.000 dolara. Iz perspektive onoga što je Rivaldo kasnije napravio u karijeri ta odšteta je prava “krađa”, ali na Maksimiru su procijenili kako se ne isplati kockati s anonimnim Brazilcem koji je, doduše, već imao pet nastupa za reprezentaciju u prijateljskim utakmicama. Na koncu, Rivaldo je završio u Deportivu iz La Coruñe, a nakon samo jedne sezone transferiran je u Barcelonu za 26 milijuna dolara.
Na Maksimiru je mogao završiti Edin Džeko, no skauti Dinama su ga procijenili neperspektivnim. Urbana legenda kaže i kako je Osijeku u proljeće 1997. bio ponuđen Andrej Ševčenko. Kako kijevski Dinamo nije bio ono što je danas, a ni Ševčenko ono što je ubrzo postao, otuda je i cijena glasila svega pola milijuna američkih dolara. Ali i to je bilo previše za Osijek, dovoljno da propadne prilika da jedan od najboljih napadača 21. stoljeća završi u Gradskom vrtu. Već iduće jeseni Ševčenko je zabio hat trick Barceloni usred Camp Noua, a u ljeto 1999. završio je u Milanu za 23 milijuna eura.