Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić ugostio je ekipu Večernjeg lista u svome restoranu Family u Varaždinu. U intervjuu smo prošli kroz posljednje razdoblje Dalićeva izborništva, još jedno plodno razdoblje koje je izrodilo plasman na Europsko prvenstvo u Njemačkoj.
– Bilo je stresno. Neočekivano smo ušli u problem u listopadu, nismo iskoristili svoju povoljnu situaciju, očekivao sam da ćemo u listopadu praktički osigurati plasman na EP. Dogodila su se dva poraza, neočekivana, teška, i nekako smo u tim trenucima bili svi potonuli. Nakon trideset sjajnih utakmica, tri godine vrhunskih predstava reprezentacije, dogodilo se i to. I moralo se dogoditi, zbog spleta raznih okolnosti. Mi smo bili ostali bez nekih važnih igrača; još prije se bio oprostio Lovren, pa su se bili ozljeđivali Oršić, Perišić, Kramarić, Juranović, Ivanušec. Tako smo ušli u stresan studeni. Moj veliki motiv je bio taj Euro u Njemačkoj, a nakon ta dva poraza, nismo izgubili glavu. Ja sam dobio još veći motiv, energiju, snagu da sve skupa popravimo. Evo, hvala Bogu – popravili smo i ostvarili smo svoj cilj.
Ostanak nije bio pitanje
Preuzeli ste odgovornost za poraze u listopadu. Kako biste si objasnili tu svoju izborničku krizu?
– Nije to bila moja kriza ni bilo čija. Mi smo bili sve napravili kao i u prethodne tri godine; ista priprema, isti treninzi, ista selekcija igrača. Ništa mi nije odavalo da bi nešto moglo krenuti po krivu. Zaista je sve bilo vrhunski odrađeno. Sebi zamjeram što nisam najozbiljnije prihvatio činjenicu da smo ostali bez važnih igrača. I nisam tu bio pripremio neku drugu priču, nego sam očekivao da će se stvari dalje odvijati same od sebe, da će sve ići kao dosad. A mi smo bili ostali bez dvije važne napadačke karike, Kramarića i Perišića, pa nije bilo ni Petkovića, i nismo imali pravih alternativa. Tada je nastupila i mala kriza u veznom redu, nije bio na nivou kao prethodnih 5-6 godina, i tada sam trebao prepoznati neke druge igrače da preuzmu odgovornost. A ja ih nisam prepoznao. To je moja krivnja, ali ta su mi dva poraza bila dobro došla. Najvažnije je da čovjek nešto nauči iz pogrešaka. A ja sam ih shvatio već drugi dan nakon poraza od Walesa, pa smo odmah krenuli u pripreme za studeni, kada smo sve napravili kako treba.
Je li vas pogodilo što je odjednom izbornik postao tema Izvršnog odbora HNS-a?
– HNS-u se zahvaljujem na podršci koju od njega imam sve vrijeme. Mi smo tada bili razgovarali o svemu što se dogodilo, i normalno je da se razgovara kada je kriza, da se svi skupa mobiliziramo i napravimo sve da budemo bolji. Nije to bila sjednica Izvršnog odbora na kojoj se razgovaralo o mojoj sudbini, nitko nije bio postavio pitanje moga ostanka na klupi.
Sami ste potegnuli pitanje ostanka u reprezentaciji. Najavili ste povlačenje nakon EP-a u Njemačkoj?
– Nakon Eura ću slijediti svoje emocije i na temelju toga ću odlučiti. Nakon listopadskih poraza kazao sam da moj motiv nikada nije bio jači jer sam želio ići u Njemačku pošto-poto. Da se nismo plasirali, bio bi to moj veliki poraz. Jer, nakon medalja, svega što smo napravili, ne otići u Njemačku – gdje naši navijači već traže smještaj, kupuju ulaznice – bilo bi to porazno za mene. Ja ću nakon Eura vidjeti kakav je moj motiv, moja energija, moja snaga. Ako to ne bude na sadašnjem nivou, onda nema smisla nastaviti. Razgovarat ću s predsjednikom Saveza, sa svojim stožerom, starijim igračima i donijeti odluku. Dakle, nisam rekao da napuštam reprezentaciju. Da, imam ugovor do 2026., ali meni nije bitan ugovor, nego ono što osjećam, koliko mogu dati. Ako ne mogu dati maksimum kao u proteklih šest godina, normalno da ću otići.
Zar vas ne vuče još jedno Svjetsko prvenstvo?
– Dapače, vuče me. Ne bih potpisao ugovor da me ne vuče. Sada samo govorim o nekim opcijama koje su moguće.
Ima li vaše razmišljanje o odlasku veze s eventualnim odlaskom Luke Modrića nakon Eura? Ili ponudom nekoga kluba?
– Ponuda je bilo, ali nikada o njima nisam razmišljao. Najvažnija mi je bila hrvatska reprezentacija. A nitko nije za Luku rekao da odlazi nakon Eura. Poznavajući Luku, on će se i dalje boriti. Moja odluka neće imati veze s Modrićevom, daj Bože da Luka ostane u reprezentaciji i nakon Eura.
Luka je izjavio nakon Armenije da bi Hrvatska trebala biti bolja. Zašto je Hrvatska u odnosu na Ligu nacija doživjela stanoviti pad kvalitete izvedbi?
– Ono što je Luka rekao – mislim i ja. Naš cilj je biti na Euru i mi smo ga ostvarili. Ali, ako želimo na Euru biti dobri, proći skupinu, osvojiti medalju, onda moramo popraviti puno segmenata u igri. Nivo koji smo imali u zadnje dvije-tri akcije nije nivo za vrhunske rezultate. Ja to znam. Bilo bi porazno kada bismo sada rekli “dobro je, super je, idemo na Euro, to je to”. Mene veseli da je to Luka rekao.
Kažete da moramo biti bolji, ali na Euro idemo s istim kadrom koji ste imali u kvalifikacijama. Bolje od ovih nemamo?
– Nemamo, ali nema ni potrebe za novima. Da svoj izbor širimo, onda bismo sav napor u zadnje tri godine upropastili. Najlakše je sada tumbati, reći nije dobro; ne! Meni je sve dobro, samo moramo dići kvalitetu, nivo forme i nivo odgovornosti. Ne želim više da – ako nemamo Perišića ili Kramarića – budemo blokirani prema naprijed. Da nemamo rješenja ako nam netko blokira vezni red. Moramo preuzeti veću odgovornost po bokovima, da se mlađi ne uzdaju samo u Luku, Broza, Kovu, Periju, nego da oni daju svoj doprinos, još veći. Oni su isto članovi reprezentacije pa neka naprave i oni deset klizećih, deset duela, deset šuteva po golu... da bismo bili još bolji.
U emotivnom smislu imali ste tešku godinu, izgubili ste prijatelja Ćiru, izgubili ste i majku. Koliko vas je to sve pogodilo i utjecalo na vas?
– To jesu trenuci koji čovjeka pogode, učine tužnim, odvedu vas u nekome drugome smjeru, poremete vas, daju vam misliti. Ćiru sam iznimno cijenio, poštovao, volio, oca i majku izgubio sam u godinu dana. Oboje su doživjeli duboku starost, a oni su ne stvorili, odgojili, dali mi sve što imam, ovaj moj karakter. Kada ostaneš bez njih, onda shvatiš koliko si izgubio i sam sebe preispituješ – jesi li im dovoljno dao? To su te stvari koje su mi bile teške, potresle su me i pogodile.
Jako inzistirate ne pozitivnome ambijentu, na idili u reprezentaciji. Koliko vas je u tom smislu pogodio incident na Rujevici, te kasnije i odlazak Livaje?
– U proteklih šest godina postigli smo sve na tom ozračju, na međusobnom povjerenju, zajedništvu. Imamo sjajnu atmosferu u reprezentaciji, kod nas svi jedva čekaju novo okupljanje, tu provedemo prekrasnih deset dana. Ta idila jednostavno mora postojati, bez nje nema rezultata. Događaj s Livajom u Rijeci poremetio je i mene, i reprezentaciju, nije lijepo bilo to što se dogodilo. No, to je prošlost, apsolvirano je. Meni je zbog toga žao, kako se sve to odigralo, i bio bih puno, puno sretniji da do toga nije došlo.
Zašto inzistirate da igrači paze što govore u intervjuima? Smiju li oni uopće davati intervjue?
– Dapače, neka oni daju intervjue, ali pritom moraju paziti što govore. Ne možeš preko novina govoriti o nekim stvarima koje su usko vezane za naš posao; da ti je netko, suigrač ili izbornik, napravio ovo li ono. Ja to neću trpjeti i gotovo! Inzistiram da se te stvari ne rješavaju preko medija. Postoji li problem ili nesporazum, rješavat će se interno, u svlačionici reprezentacije, u četiri oka sa mnom. A neki mediji jedva čekaju da igrač nešto kaže negativno i odmah je to u naslovu. Ti portali, te pojedine medijske kuće imaju cilj narušiti atmosferu u reprezentaciji te, naravno, dobiti klikove. Samo želim ovo naglasiti: kod mene se u reprezentaciju ulazilo samo s onim što pokazuješ na terenu, golovima, igrom, primjernim ponašanjem. Nema potrebe gurati se preko medija. Učinak na terenu za mene je jedino mjerilo po kojemu vrednujem igrača.
Mladi su me oduševili
Postoji li igrač koji vas je ugodno iznenadio u kvalifikacijama, koji je pokazao nešto što od njega niste očekivali?
– Neću govoriti o pojedincima. Svi su došli u reprezentaciju s puno motiva da nešto napravimo, i to su pokazali na terenu. Počevši od Luke, koji je odigrao obje utakmice fantastično, pa do Krame, Ivanušeca koji su se vratili nakon ozljeda, svi su dali maksimum. A mlađi igrači, Sučić, Marco Pašalić, Baturina, njihova volja, angažman, govor tijela daje mi za pravo konstatirati da imamo potencijala. Oni su poziv u reprezentaciju opravdali.
Špice su nam zabile samo tri gola u kvalifikacijama, dva Petković, jedan Budimir. Brine li vas to?
– To je evidentan problem. Mi već neko vrijeme nemamo napadača koji zabija dvadesetak golova po sezoni, koji je prva violina u klubu naprimjer u ligama petice. Reprezentacija je 2008. imala Petrića, Olića, Klasnića, prije njih i Eduarda, i koga god si stavio, znao si da se na njega možeš osloniti. Sve vrijeme igrali smo s lažnom, plivajućom devetkom, Kramarićem, Petkovićem, Livajom... to je bio naš stil igre. Zaista bih volio da se pojavi netko tko će zabiti 20-25 golova u prvenstvu, bez penala.
S kim ćemo igrati pripremne utakmice uoči Eura, kako ste zamislili pripreme?
– Čekat ćemo ždrijeb u Hamburgu 2. prosinca i nakon toga ćemo prionuti poslu. Igrat ćemo u ožujku 2024. dvije utakmice; već sam o tome razgovarao s igračima – želio bih ih odvesti nekamo na team building, kao što je bio u ožujku 2022. u Dohi. Bilo je to sjajnih sedam dana. U ožujku je špica klupske sezone, igrači će biti umorni, trebat će im sedam dana regeneracije. Naći ćemo pritom dva dobra suparnika.
Koga biste željeli u ždrijebu, koga ne želite?
– U prvoj jakosnoj skupini su sve velesile... Mi smo svjesni da na Euru moramo pobijediti dvije utakmice ili jednu i pol. To je cilj, a pritom je nebitno s kim ćemo igrati. Srbija? Imaju kvalitetu, jaku reprezentaciju, dobroga izbornika, bio bi to težak suparnik. Dakle, Srbija – bolje ne.
Kolike su šanse da Perišić zaigra na Euru?
– Velike! Poznavajući njegov karakter, spremnost, želju – ja ga očekujem u reprezentaciji. Rekao sam već da ne mogu zamisliti reprezentaciju bez njega na velikom natjecanju i bio bi nam veliki dobitak, pojačanje za Euro. Ivan se javi svako malo, pratimo kako se oporavlja, on živi za Euro i za njega se sprema. Ovisno o njegovu stanju, želio bih da i on ide s nama na team building u ožujku.
Često se spominje kako bi reprezentaciji Ivan Rakitić bio veliko pojačanje. Postoji li šansa da se Ivan zaista vrati?
– Ivan Rakitić jedan je od najvećih igrača koje sam trenirao, jedan od najvećih ljudi. Mi razgovaramo puno, ali o njegovu povratku nismo razgovarali. Ivan bi sigurno dobro došao reprezentaciji s obzirom na svoju formu, pa i karakter, profesionalnost. No, koliko to objektivno ima smisla? Mislim da to ipak nije realna priča.
Bili smo drugi u Ligi nacija, pobjeđivali smo Francuze, Dance, Nizozemce, bili ravnopravni sa Španjolcima. Znači li to da smo za medalju na Euru?
– Podigli smo letvicu jako visoko, naše ambicije su do neba uvijek, što nekada nije ni dobro. Zato nam svaki poraz pada jako teško. Odjednom je nametnuto razmišljanje kako Hrvatska mora sve pobijediti. A gdje je tu Njemačka, gdje je Italija, gdje su Španjolci...? Hrvatska je osvojila tri medalje na tri posljednja natjecanja, to nitko nije napravio, bili smo po rejtingu u svjetskom vrhu. Sve što smo ostvarili doista je nestvarno! Mi imamo tu kvalitetu, međutim neću dopustiti da nam netko radi pritisak da moramo sve pobijediti. Pa i drugi igraju nogomet. Jesmo za vrh, ali idemo korak po korak.
Na tribini u Berlinu 2006.
Bili ste navijač Hrvatske na SP-u u Njemačkoj 2006. godine. Jeste li mogli i sanjati da ćete jednoga dana u Njemačkoj biti i izbornik?
– Bio sam tada s obitelji na utakmici Hrvatska – Brazil ispod semafora na stadionu Herthe, kasnije i u Nürnbergu i Stuttgartu. To što sam doživio tada u Berlinu, kada se zadnjih petnaest minuta pjevala pjesma – ne sjećam se sada koja – bio je nevjerojatan doživljaj! To je nešto što se ne može zaboraviti. Pa i kada ne budem više izbornik, bit ću navijač Hrvatske. Tada sam bio trener u Varteksu, na počecima karijere, i zaista tada nisam mogao ni zamisliti da ću u u takvome ambijentu jednoga dan voditi Hrvatsku. Ovo što se meni događa više je od sna – četiri velika natjecanja, tri medalje. I ogromna, ogromna podrška! Nakon poraza od Turske i Walesa nisam osjetio baš nikakvu negativnost gdje god sam se bio pojavio. Samo podrška i pozitiva, a to je ono što ti daje snagu, što te tjera prema naprijed! One koji su protiv – njih ignoriraš. Oni su manjina.
I na kraju, možete li objektivno procijeniti – jeste li ostali ponizni kao što ste bili kada ste preuzeli reprezentaciju?
– Poniznost nije nestala. Da nisam skroman i ponizan, da nisam pravi vjernik kao što sam oduvijek bio, Bog me ne bi nagradio, nego bi me kaznio. Ako kažem da sam napravio puno s Hrvatskom, to ne znači da nisam ponizan. Nego što, ponizan sam što vjerujem u sebe, čvrst sam, odlučan sam, skroman sam i poštujem drugoga. Pritom ne dopuštam da me se podcjenjuje. Ponizan ne znači saviti se, kleknuti, sagnuti glavu. Ne, ponizan je onaj tko vjeruje u sebe, svoju snagu, ali poštuje i svakoga drugoga – zaključio je Dalić.