Na papinu je stolu pošta koju smo razmijenili. Vidim da papire krase bilješke: veselim se gledajući kako riječi jednostavnoga svećenika stoje skupa s proročkim riječima ispisanim sitnim rukopisom jednoga pape.
„Hajdemo”, reče mi. „Skoro će pet, dolje nas čekaju. Kako ćemo započeti razgovor o Očenašu?“ Spontano mi dolazi hazarderski prijedlog: ostaviti bilješke i improvizirati. Smije se. To je smijeh oca koji zna što je iskrenost, kao kruh. Kada smo sjeli, primjećujem da je razgovor zapravo već započeo. To što se postavio kao moj otac stvorilo je najbolje uvjete da se može ispripovjediti našega Oca.
Ispripovijedati Očenaš
Nakon završetka intervjua papa Franjo mi u ruku stavlja dar. „Uzmi, ponesi ga kući. Moli ga kada si nemiran.“ Bio je to gipsani kipić usnuloga svetog Josipa. To je njegov omiljeni lik drvodjelje koji se, jedini među ljudima, može pohvaliti da je u radionicu primio Boga za šegrta. Oče naš Rado započinjem upravo od toga, od pojma „otac“ jer molitvom kojoj me je tata naučio kada sam bio dijete, molitvom Oče naš, čovjek biva gotovo zapanjen kada vidi da Bog svojim stvorenjima dopušta da mu se obraćaju s „ti“. Rado bih čuo kakvi vas osjećaji obuzimaju dok molite Oče naš, obraćajući se Bogu s „ti“, pa i kao današnji papa. Daje mi sigurnost. Polazim od toga: Oče naš mi daje sigurnost, ne osjećam se iskorijenjenim, nemam osjećaj da sam siroče. Imam oca, tatu koji mi je oslonac, daje mi da vidim korijen, čuva me, vodi me naprijed, a i tatu pred kojim se uvijek osjećam kao dijete jer on je velik, on je Bog; i Isus je tražio da se osjećamo kao djeca. Bog daje sigurnost oca, ali oca koji te prati, koji te čeka. Sjetimo se prispodoba iz petnaestoga poglavlja Lukina Evanđelja: izgubljena ovca, rasipni sin... Sjetimo se oca koji, kada si se pokajao zbog loših putova, teških putova kojima si krenuo pa se pripremaš što ćeš reći, ne dopušta ti da to izgovoriš, nego te grli i raduje se tvojemu dolasku. Tatu koji opominje – „Pazi, vodi računa o ovome...“ – ali te ostavlja slobodnim. Držim da je današnji svijet pomalo izgubio smisao očinstva. To je svijet koji boluje od stanja siročeta. Govoriti i osjećati „naš“ iz Očenaša znači shvaćati da nisam jedino njegovo dijete. Za nas kršćane postoji opasnost da se smatramo jedinom djecom. Ne, ne: svi, pa i oni prezreni, djeca su istoga Oca. Isus nam kaže: grješnici, bludnice, odbačeni, svi će ući u kraljevstvo nebesko prije vas. Zapravo mislim, kada bi nam bilo moguće, stavili bismo natpis „Privatno vlasništvo“, samo moje: postoji upravo ta napast. Bilo bi lako moliti Boga koji ima samo jedno dijete, a da sam to dijete ja. S druge strane, znati da je Otac „naš“ možda pridonosi da se osjećamo malo manje sami, u teškim trenutcima, ali i trenutcima bezbrižnosti.
(…)
Zanimljivo mi je to smještanje „na nebesima“: doima me se krajnja bliskost onoga koji govori „tata“, a opet i udaljenost. Između ove bliskosti i ove udaljenosti nastaju religije. Možda je u našoj najljepše to što nije čovjek taj koji traži Boga, nego Bog ide tražiti čovjeka. Što su „nebesa“?
Koji jesi na nebesima
„Nebesa“ označavaju Božju veličinu i svemoć. On je prvi, on je velik, on je taj koji nas je stvorio. „Nebesa“ označavaju neizmjernost njegove moći, njegove ljubavi, njegove ljepote. Sjetimo se Boga Abrahamova koji mu pristupa i veli: „Ja sam Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi“ (Post 17,1). Gledaj, idi naprijed, vjeruj, uzdaj se, nemoj posustati. Dakle, Bog tako blizak; no imajmo na umu da se Bog objavljuje i na Sinaju: „u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba“, čitamo u Knjizi Izlaska (19,16); „Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Gospodin u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo” (Izl 19,18). Bog se objavljuje u slavi, u svjetlosti, u dimu, u oblaku, pokazuje svoje strašno veličanstvo i to je nešto teško shvatljivo. Ti trebaš, ja trebam, mi trebamo govoriti: „Oče naš, koji jesi na nebesima“, ali ne s osjećajem poniženosti. Na um mi pada zgoda iz djetinjstva, kada sam imao pet ili šest godina i kada su mi operirali grlo da mi odstrane... ne znam kako se kaže na talijanskome, na španjolskome je amígdalas… Krajnike... Tada se to obavljalo bez anestezije: pokazali bi ti sladoled koji će ti dati nakon operacije, u otvorena bi ti usta stavili nešto i onda bi te bolničar zgrabio, nisi mogao zatvoriti usta, a liječnik bi škarama odrezao oba krajnika, bez anestezije. Odmah potom dali bi ti sladoled i time je sve bilo gotovo. Nakon operacije od boli nisam mogao govoriti; otac je pozvao taksi i odvezli smo se kući; kada smo stigli, tata je platio, a ja sam ostao začuđen: zašto tata plaća tomu gospodinu? Čim sam mogao govoriti, dva dana poslije toga, upitao sam ga: „Zašto si čovjeku u autu platio?“ On mi je objasnio da je to bio taksi. „Ali kako, zar to nije bio tvoj auto?“ nastavio sam. Bio sam uvjeren da je moj tata vlasnik svih auta u gradu! Sjećanje na to djetinje iskustvo pred ocem koji poučava i objašnjava dočarava nam naš odnos s Bogom, njegovu veličinu, ali i njegovu bliskost. On je veliki Bog, Bog slave, ali hodi s tobom i kada treba, daje ti i sladoled. Doima me se taj izraz „stanje siročeta“. Imam prijatelja koji mi je jednom rekao: „Uopće me ne zanima postoji li neki otac, a ako postoji, to je njegova stvar.“ Drugi sam put jednoga zatvorenika (jednoga od svojih župljana, budući da je moja župa zatvor) upitao: „Zašto si kao mladić otišao od kuće?“ Odgovorio mi je: „Zato što je moj odnos s ocem postao nepodnošljiv.“ Ipak, kada su im očevi bili na samrti, obojica su se vratila, pristupila njegovoj samrtničkoj postelji da se s njima posljednji put pozdrave. Možda je to gotovo aktualizirana verzija prispodobe iz Lukina Evanđelja: kući se vraćamo ne zbog gladi, nego zato što znamo da postoji otac koji nas čeka. Da, on nas uvijek tamo čeka. A „na nebesima“ je snažan, velik i veličanstven – to znači izraz „koji jesi na nebesima“ – ali ujedno je blizak i s nama hodi.