Premda je nakon povratka iz zatočeništva u Haagu u samo godinu dana na slobodi prevalio 120.000 kilometara posjećujući suborce, podjednako izbjegavajući medije i politiku, posljednjih mjeseci pristao je svoje golemo iskustvo i znanje dati na raspolaganje aktualnoj vlasti pa trenutačno volonterski obnaša čak dvije političke funkcije: posebni je savjetnik ministra unutarnjih poslova Božinovića i predsjednik Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice Grabar-Kitarović. A to golemo znanje i iskustvo general Mladen Markač stjecao je u Domovinskom ratu, čija je kruna bila operacija Oluja ‘95. u kojoj je sudjelovao kao zapovjednik Specijalne policije MUP-a RH.
Prema kojim je kriterijima predsjednik Tuđman odabrao zapovjednički kadar u Oluji?
To su, neosporno, bili zapovjednici koji su tijekom Domovinskog rata u hodu, ali sistematski školovani putem različitih tečajeva i izobrazbe koja ih je ubrzano vodila prema tome da se pretvore u stvarno vrhunske izvršitelje zadaća. Predsjednik Tuđman, kao i članovi Glavnog stožera, jako je dobro poznavao sve te kadrove cijeli niz godina pa ih je mogao precizno odabrati za Oluju.
Pamtite li trenutak kada je stiglo zeleno svjetlo za početak akcije?
Zapovijed generala Červenka stigla je putem posebnog sustava kriptozaštite u večernjim satima, kada sam doznao da se u napad kreće u pet ujutro 4. kolovoza. Nalazio sam se u stožeru podno Velebita i u to doba svakih sat vremena čuo sam se sa zapovjednikom, te generalima Miljavcem i Vrbancem, s kojima sam stalno bio u kontaktu. Specijalna policija na taj je trenutak čekala šest mjeseci uoči Oluje, otkako nas je general Bobetko uputio na izvođenje vježbe na Velebitu i od tog trenutka bili smo spremni. Dakle, mi smo, kad je stigla zapovijed, za razliku od drugih postrojbi već bili na borbenom položaju. Tada još nismo znali kako će se odvijati pregovori s pobunjenim Srbima o Planu Z4, pa nitko nije točno znao kakva će se odluka donijeti sve dok general Červenko nije rekao: u napad!
Prema svjedočenju srpskoga generala Mile Mrkšića, uz dolazak postrojbi Ante Gotovine iz Bosne, jedno od najvećih iznenađenja za njih je bila upravo uloga Specijalne policije koja se, za njih neočekivano, spustila s Velebita. Čija je to ideja?
Glavnog stožera na čelu s generalom Bobetkom. Bio je dobar poznavatelj bitaka iz Drugog svjetskog rata i dobar poznavatelj tog područja i upravo je on poslao specijalce na Velebit s dugoročnom namjenom, a mi smo se uspješno prilagodili oružjem i tehnikom da bismo djelovali na takvim jako teško prohodnim kraškim terenima. Mrkšić mi je u Haagu kazao da je to za njih bilo strateško iznenađenje jer nisu računali da se gotovo 3000 ljudi može dignuti na Velebit, već eventualno neka manja postrojba, pa su vjerovali da ćemo se kretati podvelebitskim dijelom. Njihove obavještajne službe pratile su naša zborna područja, ali mi specijalci djelovali smo mimo njih, pa je za taj plan znalo samo nekoliko naših generala.
Kako je tekla akcija oslobađanja u vašem sektoru?
Plan Glavnog stožera bio je da se generali Gotovina i Norac sa svojim snagama spoje na granici, dok je Specijalna policija – koja je spram sebe imala 9. gračačku motoriziranu brigadu, jednu od najelitnijih postrojbi krajinske vojske, te jednu bojnu obrovačke brigade – imala zadatak spustiti se s vrhova Velebita. Prelazeći najsuroviji teren, mi specijalci trebali smo samo osvojiti čvor Ćelavac i tako neutralizirati vezu na cijelom području da Srbi ne bi mogli komunicirati u vojnom smislu. Međutim, snage generala Norca zapele su u Udbini, mi smo im jednim dijelom pomogli, a drugi dio specijalaca krenuo je prema Donjem Lapcu i stigao na državnu granicu. To nije bilo predviđeno prvotnim planom Glavnog stožera, ali redoslijed napredovanja snaga u hodu je promijenjen i mi smo pred Kulen Vakuf stigli prvi. Uostalom, general Bobetko je na samom početku akcije govorio: brzo napredovanje i moment iznenađenja. Sve smo to postigli.
Je li srpska strana znala da pripremamo Oluju?
Da. I to sam doznao tijekom razgovora s generalom Mrkšićem u Haagu. Oni su točno predvidjeli pravce djelovanja Hrvatske vojske, a jedino što nisu predvidjeli, kao što sam rekao, bio je taj pravac s Velebita. Cijela srpska vojska našla se u okruženju: s jedne strane general Gotovina koji je došao iz Bosne, s druge strane naše postrojbe koje su okruživale taj prostor. Kasnije sam u razgovoru s generalom Gotovinom ostao iznenađen kad sam doznao da je ustvari general Bobetko i njega i mene po istoj šabloni pripremao za izvođenje operacije Oluja. Možda baš zato ne treba čuditi što u istom trenutku kada specijalci ulaze u Gračac i general Gotovina ulazi u Knin, razlika je možda deset minuta.
Jeste li u Kninu očekivali jači otpor?
Teoretski, to smo svi očekivali ali nismo vjerovali da će srpska vojska tako brzo i neorganizirano napustiti kninsko područje. Srbi su, naime, jako dobro utvrdili prvu liniju obrane, ali drugu nisu imali i mi smo to znali. Zato je u planu operacije, osim brzog prodora, bilo i probijanje te njihove plitke linije. Na taj način mi smo duboko ulazili u njihov prostor koji nije previše povezan komunikacijski i oni nisu imali izbora: ili ostati u okruženju ili pobjeći iz tog prostora. Naravno, u svemu tome pomogla je njihova neorganiziranost. Kad je vojska krenula, krenuli su i civili, i mi smo dolaskom u Donji Lapac pratili njihove kolone koje su bile nekoliko kilometara ispred naših snaga. Bila je tu i dvojba jer su to bile kolone pune vojnog naoružanja, a između opreme i tenkova bilo je jako puno civila, ali smo prema odluci Glavnog stožera pustili taj zbjeg u Bosnu da ne bismo izazvali civilne žrtve.
Što vam se posebno urezalo u pamćenje iz operacije Oluja?
Dva događaja. Prilikom oslobađanja Sv. Roka i Lovinca te napredovanja prema Gračacu u jednom trenutku dobili smo izvještaj da prema nama ide satnija neprijateljskih tenkova. Budući da u svome sastavu nismo imali tenkove, dali smo zapovijed da se aktiviraju protuoklopne grupe. Tada se javila izviđačka skupina s terena i izvijestila nas da je u pitanju satnija zapravo naših, hrvatskih tenkova! Bio sam iznenađen jer nisam znao da je naša vojska te tenkove zarobila tijekom napredovanja i odmah uvrstila u naš borbeni raspored. Imam još jedno sjećanje, kada su naše snage krenule u oslobađanje Donjeg Lapca. Prateći njihovo napredovanje sa zapovjednog mjesta, gledao sam ih kako idu u borbenom rasporedu, opremljeni tada najboljom opremom i naoružanjem u pratnji artiljerijskog oružja i tenkova i naprosto sam ostao iznenađen napretkom u odnosu na ‘91. godinu. Izgledali su kao američki marinci, onako u zelenom, opremljeni rancima, puškama, pištoljima... To je poseban osjećaj za zapovjednika koji ne znam riječima opisati. U tome trenutku bio sam siguran da naše snage nitko neće zaustaviti i da ćemo ostvariti konačnu pobjedu. I zato me boli kada se specijalci nerijetko izostavljaju s liste zaslužnih u ratnim operacijama, iako je upravo Specijalna policija odigrala vrlo važnu ulogu baš u Oluji. Javnost bi trebala znati da su specijalci mahom bili pješaci koji su prehodali cijelu Oluju, od Velebita do državne granice. Volio bih naglasiti i to da je policija tijekom Domovinskog rata u svojim redovima imala 761 žrtvu i da još tražimo 28 nestalih.
Nakon Oluje postojao je plan Glavnog stožera da se glavnina naših elitnih postrojbi i gardijskih brigada prebaci na istok. Je li vam žao što posljednji dio okupiranog teritorija niste vojno oslobađali?
Specijalna policija u tom je planu imala jednu specijalnu zadaću za koju sam se dugo pripremao. Naši su specijalci dobili posebnu opremu kao što su čamci, imali su posebne satove veslanja i plivanja na rijeci i u toj akciji mi smo trebali odigrati glavnu ulogu, ali stvarnost je bila nešto drugo. Moja najveća bojazan, koju je također izrazio i predsjednik Tuđman, bio je strah od velikih gubitaka zbog neprohodnog terena u kombinaciji s velikom moći srpske artiljerije. Poznavajući sposobnosti Hrvatske vojske i policije, vjerujem da bismo tu zadaću odradili učinkovito, ali pitanje je uz kakve žrtve.
Nakon svega, kako ste se osjećali slušajući optužbe haaškog tužiteljstva o zločinačkom pothvatu počinjenom u Oluji?
Iskreno, u Domovinski rat ušao sam kao policajac koji je, obnašajući svoje svakodnevne dužnosti, dao sebe cijeloga za oslobađanje domovine, što mi je bio ideal, pa osim plaće ništa nisam uzeo, i zato mi svako blaćenje Hrvatske i Domovinskog rata teško pada. Teško sam proživljavao i te haaške dane kada od hrvatskog vodstva nisam dobio potrebnu originalnu dokumentaciju, a istražitelji su mi stalno stavljali na uvid dokumente koje ja nikada nisam vidio. Kada sam od Mesića i Ureda za suradnju s Haaškim tribunalom zatražio da nam se te dokumente dostavi, odgovor je bio da oni za te dokumente ne znaju. Kada su mi ih na kraju ponudili sami istražitelji, ja sam to od sramote odbio. Osjećao sam se stvarno jadno i razočarano jer mi vlastita država koju sam stvarao nije željela pomoći.
Nakon što ste 2060 dana proveli nevini iza rešetaka, jeste li razmišljali o tužbi?
Ne, nisam nikad o tome razmišljao. Meni je najveća odšteta to što je Haaški tribunal objavio da smo vodili obrambeni, oslobodilački i častan rat i na to sam posebno ponosan, pa želim zaboraviti sve što je bilo jako ružno.
Bude li potvrđena presuda Hrvatima iz BiH, hoće li na taj način ponovno biti bačena mrlja na Domovinski rat, koja je vašom presudom bila izbrisana?
S tim sam ljudima prijatelj, poznajem njihove obitelji i stvarno sam jako tužan jer su svi ti naši generali ostali bez prave potpore hrvatske države, premda je imaju u narodu. Ja to doživljavam preemotivno i gotovo izbjegavam bilo kakve razgovore o tome. Ipak, usrdno se nadam da ta presuda neće biti razočaravajuća.
Gdje ćete danas proslaviti Oluju?
Bit ću najvjerojatnije u Gospiću, s braniteljima. Čini mi se da mi kao društvo ne dajemo dovoljnu važnost operaciji Oluja, kao ni onima koji su svoje živote direktno izložili u Domovinskom ratu. Nakon što se društvo godinama podcjenjivački odnosilo prema njima, trebalo bi stvoriti okruženje u kojem bi svako dijete branitelja moglo s ponosom reći: moj je tata bio hrvatski branitelj.