Robin Harris britanski je povjesničar, publicist i političar. Doktor je povijesti na Sveučilištu u Oxfordu. Široj javnosti poznatiji je kao nekadašnji bliski suradnik i savjetnik za vanjsku politiku britanske premijerke, Čelične Lady, Margaret Thatcher. Kao povjesničar bavio se ovim dijelom Europe, napose Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Dulji niz godina živi i radi u Republici Hrvatskoj, gdje je poznat i prepoznat po pronicljivim stajalištima i komentarima aktualnih društvenih tema. Kako je rekao u intervjuu za Večernji list BiH, rješenje krize u BiH, koja ne prestaje ni nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, vidi u potpunom zaokretu, ponajprije domaćih političara Hrvata i Bošnjaka te međunarodne zajednice.
Ponavljaju li, po vašem mišljenju, današnji bošnjački političari u BiH pogrešku koju su radili Srbi pri raspadu Jugoslavije? Od želje za potpunom dominacijom do nametanja predstavnika: Željko Komšić u BiH, Sejdo Bajramović na Kosovu, nametanja sustava “jedan birač - jedan glas”.
- Posve je jasno kako bi većina u bilo kojem državnom ili kvazidržavnom entitetu (kao što je bošnjačko-hrvatska federacija) trebala, zbog vlastitog interesa, poduzeti posebne korake kako bi se poštovao identitet i potreba drugih manjih naroda u njemu. Taj je neuspjeh ono što je potkopalo mađarsku državu u razdoblju prije 1918., a smrtno je potkopalo Jugoslaviju kasnije. Tu imamo povijesne lekcije za Bošnjake.
Koliko je presuda Haaškoga suda otežala poziciju hrvatskoga naroda u BiH?
- Haaški sud, sveukupno gledajući, nema dobre rezultate. Uspostavljen je u uvjetima rata, ali je potom produljio svoje djelovanje na načine koji su ugrožavali mir. Apsurdno je da je Hrvatska, a ne Srbija, osuđena za sudjelovanje u “udruženom zločinačkom pothvatu” u BiH. Što se tiče rata između Hrvata i Muslimana 1992. - 1993., u kojem su obje strane radile strašne stvari, nepravedno je što su u Haagu osuđivani samo Hrvati. Nepravednost na ovoj, kao i na međunarodnoj razini, ima loše dugoročne posljedice.
Kako komentirate tvrdnje da je pokojni predsjednik Franjo Tuđman dijelio BiH sa Slobodanom Miloševićem?
- Nema vjerodostojnih dokaza da je predsjednik Tuđman pokušao podijeliti Bosnu i Hercegovinu sa Slobodanom Miloševićem. To sigurno nije pokušao učiniti na poznatom sastanku u Karađorđevu 25. ožujka 1991. Oni koji tvrde da jest, nisu bili nazočni i nemaju dokaza. Jedini dokaz nasuprot tome jest da se rat Hrvatske i Srbije nakon toga nastavio. Ali da su Tuđman i Milošević odlučili podijeliti BiH, radili bi samo ono na što su međunarodni pregovarači poticali, kako su ih nazivali, “zaraćene strane”. Za uništavanje BiH su, prvo, odgovorni Srbi, a druga odgovornost je međunarodne zajednice. Krivce ne trebamo dalje tražiti.
Hrvati u BiH, uz snažnu potporu Zagreba, pokušavaju osigurati izmjene Izbornog zakona kako bi mogli samostalno birati svoje etničke predstavnike u vlasti, kako to sugerira Ustav BiH i Daytonski sporazum. Je li takvo što, po vama, nepošteno ili neprikladno europskim vrijednostima?
- Hrvati u BiH i hrvatska Vlada potpuno opravdano zahtijevaju izmjenu Izbornog zakona kako bi se osiguralo da Hrvati, a ne Bošnjaci, izaberu hrvatskog člana Predsjedništva. Omogućavanje nastavka ove zloporabe nije nimalo mudro za Bošnjake, koji sami sebi stvaraju beskrajne i nepotrebne probleme. Bh. Hrvati trebali bi izbjegavati bilo kakva strateška ili čak taktička savezništva s vodstvom Republike Srpske. Bez obzira na tenzije danas, povijesna prijetnja opstanku Hrvata i Muslimana dolazila je od Srba koje je podržavao Beograd. Pogrešno je ako Hrvati to zaborave. Još je gluplje ako Bošnjaci to zaborave. Bez otpora HVO-a prvim srpskim napadima na BiH i bez vojnog saveza dogovorenog u Splitu između Hrvata i Bošnjaka 22. srpnja 1995., većina Bošnjaka sada bi vrlo vjerojatno živjela kao velikosrpski podanici. No Bošnjaci danas guraju Hrvate u svrstavanje sa Srbima.
Je li, po vama, hereza tražiti ustroj BiH s tri federalne jedinice ako već postoji jedna srpska, a Bošnjaci žele dominirati u drugome dijelu?
- Nije “hereza” raspravljati o trećem entitetu, ali trebali bismo se sjetiti mnogih poteškoća, čak i opasnosti u pokušaju stvaranja takve zajednice. Prvo bi bila potrebna međunarodna konferencija na visokoj razini i njezini zaključci koje je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a, jer Dayton je međunarodni ugovor. Otvaranje te Pandorine kutije može dovesti do mnogih neugodnih rezultata koji bi utjecali na Hrvate. Prvo, vrijedi se zapitati zašto se treći entitet smatra potrebnim. Očito je dio odgovora da se Hrvati u FBiH osjećaju marginaliziranima. Trebali bismo imati na umu da, osim toga, tome pridonosi i smanjenje hrvatske populacije.
Koncept triju konstitutivnih naroda ključan je za daljnje postojanje države Bosne i Hercegovine. Bez jamčenja toga cilja Hrvatska nikada ne bi ni potpisala Daytonski sporazum. Ali stvarnost je takva da je međunarodna zajednica, kada se složila uspostaviti Republiku Srpsku za jedan konstitutivni narod, zadala oštar udarac vjerodostojnosti tog koncepta - čak je i naziv “republika” (koji je država BiH napustila u zapanjujućem ustupku Alije Izetbegovića) bio priznanje poraza, ozbiljna diplomatska pogreška.
Štoviše, quid pro quo teritorijalne podjele, s 49 posto teritorija koji je pripao RS-u, odnosio se i na to da će se nesrpskim izbjeglicama omogućiti povratak. To se nije dogodilo. Kao rezultat toga, napetost u Federaciji se povećala, a stari problem majoriziranja, koji desetljećima muči balkansku i jugoslavensku politiku, osvetoljubivo se vratio.
Nova američka administracija sada, izgleda, želi ponovno revidirati cijelu daytonsku nagodbu i u iskušenju je da inzistira na zapadnom modelu jedinstvenog državljanstva u cijeloj BiH, a ne na konstitutivnim nacijama. To je nepraktično i vjerojatno se neće dogoditi. Druga mogućnost bila bi inzistiranje na toj opciji za bošnjačko-hrvatsku federaciju. To bi jednostavno pogoršalo položaj Hrvata, a Hrvati bi još brže napuštali zemlju - stvarajući tako gotovo potpuno muslimansku kvazidržavu na jugoistočnom rubu Europe. Strateške implikacije toga bile bi neugodne za Zapad. Ni mnogim umjerenim sekulariziranim muslimanima to ne bi bio ugodan ishod.
Vjerujem, umjesto toga, da je najbolji put koncentrirati se na županije - prenoseći im maksimalan broj ovlasti i ograničavajući ovlasti FBiH na minimum. Da bi se izbjegla dodatna birokracija, svako radno mjesto stvoreno na županijskoj razini moralo bi, po zakonu, biti uravnoteženo ekvivalentnim smanjenjem radnog mjesta na razini Federacije. Županije bi trebale zadržati mnogo više poreznih prihoda koje same prikupljaju i biti odgovorne za njihovo trošenje. Ogroman potencijal je nerazvijen. Primjerice, prije dvije godine bio sam na odmoru na Buškom jezeru. Ono te Ramsko i Blidinjsko jezero mjesta su zapanjujuće ljepote. No gotovo da i nema turističkog razvoja. Bio sam sretan što sam odsjeo u karmelićanskom samostanu, ali ne bi svaki zapadnjak bio. Ta se situacija može promijeniti samo lokalnom inicijativom. U Britaniji ova bi prekrasna mjesta donijela bogatstvo. Trebala bi i u BiH.
Ponavljam - ne možete suspendirati ekonomske zakone u korist konstitutivnih naroda BiH. Ako imate nepotrebnu birokraciju, pretjeranu regulativu i sveprožimajuću korupciju, nećete imati pristojan životni standard i nećete održavati demografiju svoje nacije.
Engleska, u kojoj ste živjeli dugi niz godina, izašla je iz EU, a većina zemalja zapadnog Balkana želi ući u ovu zajednicu. Kako komentirate očekivanja i stavove jedne i druge strane?
- Britanija je napustila Europsku uniju jer je ona postala nefleksibilna, birokratska, polufunkcionalna superdržava. Ovo nije zajedničko europsko tržište kojemu je Britanija mislila da će se pridružiti 1973. Osnovna su pitanja na kraju bila hoće li Britanija moći slobodno regulirati vlastite financijske usluge i hoće li moći kontrolirati svoju imigracijsku politiku. EU je odgovorio “ne”. I kao odgovor Britanci su rekli “ne” EU. Nacionalni suverenitet nije stvar teorije. To utječe na živote svih u državi. Kao primjer, Britanija je sada cijepila trećinu svoje populacije zato što je mogla slobodno nabavljati, odobravati i distribuirati cjepivo bez da prolazi kroz birokraciju Europske unije.
U Hrvatskoj, koja nije uspjela cijepiti svoje stanovništvo, stotine će umrijeti, a tisuće ljudi izgubit će posao dok gospodarstvo propada zato što je Zagreb hrvatske interese podredio Bruxellesu.
Prirodno, siromašne države s vladama koje su čak i nefunkcionalnije od političara i dužnosnika u Bruxellesu žele ući u EU. U njihovu bih položaju bio i osobno. U slučaju BiH, Europska unija trebala bi učiniti nešto uistinu korisno - učiniti zapravo ono što su ljudi poput gospođe Thatcher očekivali 80-ih. Trebala bi privući propadajuće i nefunkcionalne države - poput BiH danas - prema zapadnim vrijednostima i institucijama. U slučaju BiH odmah bih joj ponudio članstvo u EU. Poseban je to slučaj kada je za promjenu potrebna vanjska intervencija. Trebalo bi nametnuti pravilno razrađen jedinstveni paket reformi. Morala bi postojati i privremena zabrana selidbe u druge EU zemlje - u protivnom ćemo vidjeti depopulaciju BiH na veliko, u vrijeme kada je Zapad u recesiji izazvanoj COVID-om.
Posljednje što je potrebno jest sudjelovanje BiH u “mini Schengenu” za zapadni Balkan. Ono što je potrebno ulazak je u stvarnu Europsku uniju. Siguran sam da će ljudi u BiH, ne samo Hrvati, uvijek biti ponosni na svoje nacionalne korijene i vjeru. Ali identitet nije dovoljan da osigura prosperitet. I nije dovoljan kako bi spriječio mlade da odu. Najveći problem Hrvata u BiH samo je lošija verzija problema s kojima se suočavaju Hrvati u Hrvatskoj, a to je da mlađa generacija nema nade u pristojan životni standard.
Osnovni okvir za prosperitet i red u zemlji ne treba preispitivati. Na Zapadu funkcionira stotinama godina. Temelji se na privatnom vlasništvu, vladavini zakona, poštenom suđenju i administraciji, malom državnom aparatu, niskim porezima, slobodnoj razmjeni i mogućnostima da se poduzeća uspostavljaju i šire, a da ih ne ograničavaju glupava pravila i plaćanje mita. Ako se taj sustav može stvoriti u BiH - a Dayton je trebao to stvoriti, ali nije - većina drugih problema postala bi beznačajna, a zatim se brzo riješila. Hrvati se nemaju u tome čega bojati, a mogu time puno dobiti. Hrvati uspijevaju u cijelom svijetu, osim u Hrvatskoj i BiH, gdje ih zaustavlja lošiji sustav.
U Neumu se održava konferencija posvećena napretku BiH na putu k EU i NATO na kojoj sudjeluju brojni uglednici, među kojima je i premijer Hrvatske Andrej Plenković. Čini li Hrvatska dovoljno za svoje sunarodnjake u BiH kako bi bili ravnopravni?
- Ne sumnjam u dobre namjere sadašnje hrvatske Vlade. Ali mora se učiniti više. Hrvatska mora imati suradnju ne samo s čelnicima Hrvata u BiH već i s bošnjačkim čelnicima, ali i s poslovnim i kulturnim vođama. Treba se ponovno uključiti u stvarnost tamošnjeg života, a ne samo izdavati priopćenja za tisak i primati diplomatske posjetitelje. Nažalost, Hrvatska je u slabom položaju zbog slabe ekonomije. Pogoršao ju je COVID, koji će zbog nedostatka cjepiva vjerojatno uništiti daljnju turističku sezonu. Sramotno je što, koliko razumijem, u Mostaru nema cjepiva, a da ih predsjednik Srbije Vučić “ljubazno” šalje. Fijasko.
Hrvatska je također trebala usmjeriti ulaganja iz same Hrvatske i hrvatske dijaspore u većinski hrvatske županije BiH u daleko većem iznosu. Također bi trebalo ohrabriti veći broj hrvatskih tvrtki da otvaraju urede i zapošljavaju ljude u Sarajevu. Sarajevo nikada nije smjelo biti ostavljeno gotovo kao isključivi bošnjački grad. Uvijek će biti središte BiH. To je veličanstven grad, unatoč ratnim ožiljcima. Velik dio toga projektirao je veliki hrvatski arhitekt Josip Vancaš. Pokazuje koliko plodna može biti kombinacija Istoka i Zapada kada se - kao što je bio slučaj u Austro-Ugarskoj prije Prvog svjetskog rata – postigne da imate uređenu i poštenu upravu u istinski multikulturnom gradu.
Ono što Hrvatska treba učiniti – jednako kao što se zalaže za prava Hrvata u BiH – jest zalagati se za BiH u cjelini. Hrvatska treba reći Amerikancima kako bi, ako zaista žele pomoći, trebali odustati od moralizirajućih predavanja i osigurati sredstva kroz novi mini Marshallov plan za BiH. Hrvatska treba reći europskim čelnicima da ove godine najave primanje BiH u Europsku uniju bez odgode, ali s posebno skrojenim planom za brzi ulazak. Hrvatska treba reći lokalnim hrvatskim političarima da ne smije biti više korupcijskih skandala.
Hrvatska politička elita također mora biti prisutna u sarajevskom društvu. Politika se u ovoj regiji, kao što svi znamo, više vodi u kafićima i restoranima nego u konferencijskim dvoranama. Hrvati bi trebali popuniti sva, danas često ispražnjena, državna radna mjesta koja su im na raspolaganju u Sarajevu. Moramo žurno osposobiti mladu elitu sposobnu za promoviranje hrvatskih interesa na svim tim pozicijama. Jača hrvatska prisutnost u Sarajevu također će dodatno uvjeriti Bošnjake o hrvatskoj predanosti napretku cijele države.
Između Hrvatske i BiH postoji prirodno partnerstvo, kao što je uvijek bilo i, kao i u prošlosti, Hrvatskoj je suđeno biti vodeći partner. Ako je to nediplomatski stav, neka tako bude. Hrvatska Vlada sigurno ima dobre namjere, ali sada se mora osvijestiti za taj veći izazov.•