Preko WhatsAppa dobio sam poruku od prijatelja da izađem na balkon u 21 sat, izgasim svjetla u stanu i okrenem upaljeni mobitel prema nebu i da ćemo za nekoliko sati imati satelitsku fotografiju osvijetljene Italije...
Bilo mi je to malo čudno jer na vijestima ništa slično nisam upratio pa sam se zapitao kako to da se takva poruka preko WhatsAppa proširila u jednom danu na cijelu Italiju. Izašao sam u 20.45 i primijetio i druge osobe, moje susjede, koji su čekali isto što i ja... Bio je to poseban osjećaj, nesvakidašnji, poseban pogotovo u ovim trenucima kroz koje posljednjih tjedana zbog pandemije koronavirusa svi ovdje prolazimo. I onda se dogodilo - cijela Italija izgasila je svjetla i svjetlost svakom gradu dao je svaki stanovnik preko mobitela. Išla je prema nebu, cijela država pretvorila se u svjetlost koja bi trebala značiti kraj ove noćne more u kojoj živimo svakoga dana.
Stanovnici se pokušavaju dosjetiti svega što je zabavno, što će nam dati, vratiti osmijeh i sreću na lica kako dječice, mladih, sredovječnih tako i starijih osoba. Organizira se pjevanje, sviranje na balkonima, naravno, sve to je u granicama. Imam čak prijatelje koji su mi otkrili kako imaju posebne susjede s kojima nikad nisu porazgovarali. I to je upravo ono o čemu sam pisao nekoliko dana prije - da će ovo sve biti jedna, nažalost, priča s izgubljenim životima, ali ipak, na neki način, pozitivna lekcija svima.
Svaki dan postaje sve teži i teži. Pratim sve medije, pa tako i naše u BiH. Dodatno me je zabrinula činjenica što se i u mojoj domovini uvode mjere kao ovdje na početku pandemije.
Unatoč zasad potvrđenim slučajevima zaraze u BiH i od jučer prvima u mojoj rodnoj Hercegovini, nadam se da tamo neće biti nijedna žrtva ovog virusa. Ali ni ovdje gdje živim, gdje je moj drugi dom. U Italiji se svaki dan, nažalost, broj umrlih povećava, u 48 sati više od 500 osoba. Čujem čak i susjede koji razgovaraju na balkonu ili pokraj prozora kako tješe jedni druge da će sve biti u redu (andrà tutto bene), kako će se vratiti normalnim životima pa tako i ja tješim sam sebe. Nikad u životu, pa tako ni u svojoj karijeri, nisam planirao unaprijed, to je za mene bilo uvijek suludo.
Ali, vjerujte, sad planiram unaprijed, planiram, jer želim sam sebi dati do znanja da će sve biti u redu i da će se sve to što sam planirao i dogoditi, moj planer je gotovo pa ispunjen za cijelu ovu godinu i želim ga zatvoriti sa sretnim završetkom 2020. koja uopće nije počela onako kako smo svi mi htjeli.•