Upandemijskim vremenima, kad tjedni i mjeseci prolaze gotovo neopaženo, već je izblijedjela velika vijest iz studenoga o tome kako se cjepivo farmaceutske tvrtke Pfizer-BioNTech - prvo iz niza potencijalnih cjepiva - pokazalo uspješno u kliničkim istraživanjima. Svjetlo na kraju tunela, vrištali su optimistični naslovi sa svih strana, izlaz iz globalne krize, spas za živote, povratak normalnom. Odmah nakon toga internetom se počela širiti fotografija turske obitelji pristigle u Njemačku 70-ih godina prošlog stoljeća. Tipičan portret gastarbajtera: otac stoji u sredini, rukama obujmivši suprugu, zamotanu u rubac, i djecu. Kojih 50-ak godina poslije, kod korisnika koji su fotografiju dijelili, fokus će se s oca prebaciti na suhonjavog dječaka s ruba slike, bosog i odjevenog u široke hlače. To je, pisalo se uz fotografiju, obitelj Şahin, a dječak, Uğura , izaći će iz imigrantskog, siromašnog kruga i izrasti u znanstvenika koji će osnovati tvrtku BioNTech i proizvesti prvo odobreno cjepivo protiv bolesti koja je ubila više od dva i pol milijuna ljudi.
Fotografija je - ispostavilo se - bila lažna - nije prikazivala ni malog Uğura ni njegovu obitelj, već tamo neku imigrantsku obitelj koja je dobro odgovarala narativu. Koji trijumf snage i volje, odlučnosti siromašnih imigranata. Koji trijumf otvorenog društva, globalizacije i društva jednakih mogućnosti u kojem bosonogi dječak pristigao iz tko-zna-kojeg mjesta čije ime Nijemac ne može ni izgovoriti. Isti naslovi - i isti sentiment - bujao je i iz Moderne, farmaceutske kompanije koja je druga proizvela učinkovito i odobreno cjepivo protiv koronavirusa. Noubar Afeyan, suosnivač i predsjednik Moderne, dvostruki je imigrant. Rođen od armenskih roditelja u Libanonu, a s obitelji je emigrirao u ranim tinejdžerskim godinama u Kanadu. Nakon pohađanja koledža, Afeyan je došao u Sjedinjene Države i tamo osnovao farmaceutsku kompaniju. U zapadnom društvu, izmučenom debatama oko imigranata, koje je još nedavno gradilo zidove i postavilo ograde da spriječi takve da im se pridruže, koje je stoljećima marginaliziralo i progonilo došljake, a posljednjih godina ih intenzivno, u populističkoj maniri, iskorištavalo za političke bodove, vijesti da su Turci, Armenci ili oni pridošli iz svijeta koji ne postoji u mentalnim mapama zapadnjaka, napravili nešto što će im spasiti život, na trenutak je donio optimizam, a svima neophodno opuštanje i zajedništvo, ublažilo grč od straha od bolesti s kojom se živi već godinu dana. No kako je fotografija turske obitelji koja je navodno prikazivala obitelj Şahin bila istinita samo na tren, tako je samo na tren bio istinit i osjećaj globalne povezanosti i pobratimstva lica u svemiru. Taj se osjećaj raspao kad je postalo jasno da su bogatije države - a u njih spada i Hrvatska, i koje predstavljaju samo 16 posto svjetske populacije, rezervirale za sebe više od 70 posto proizvodnje cjepiva protiv COVID-19. Cijepljenje na zapadu možda ide sporo, odnosno ne tako brzo kako bismo svi htjeli, ali se kreće. Za razliku od SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i EU, do sredine prošlog mjeseca u 130 zemalja svijeta niti jedan jedini stanovnik nije primio niti prvu dozu cjepiva. Od dosad primijenjenih 53 milijuna doza cjepiva protiv koronavirusa, više od 22 milijuna doza primijenjeno je u Aziji, 17 milijuna u Sjevernoj Americi, 13 milijuna u Europi, 330.000 u zemljama Srednje i Južne Amerike i 7000 u Africi. Ona mjesta iz kojih potiču Uğur i Noubari cjepivo će vidjeti možda tek 2024.
COVID-19, bolest koju bi cjepivo trebalo držati pod kontrolom, istovremeno se pokazala velikim izjednačiteljem - jer oboljeti može baš svatko, siromašan, bogat, muško, žensko, u Europi ili Africi - ali i velikim djeliteljem jer je odgovor na virus, ali i tretman koji država daje, individualan. No cjepivo ne sadrži tu dihotomiju - ono itekako dobro radi razliku između siromašnih i bogatih država, i njihovih ljudi, a onda, na nižim razinama, između zemalja koje se u ovoj darwinskoj fazi preživljavanja bore jedna protiv druge da nabave zaštitu, pravnih i etičkih konstrukata kod farmaceutskih kuća i ugovora s pojedinim kupcima, do individualne razine gdje etičke norme pojedinca nagone neke s vezama da spremno zavrnu rukav i egoistički prime cjepivo prije reda samo zato što su u poziciji da to učine, a drugi opravdavaju takvo iskakanje iz reda koji bi trebao zaštititi najugroženije objašnjenjima koje predstavljaju vrijeđanje zdravog razuma. Problem je "samo" jedan - u globalnoj pandemiji, egoizam se isplati samo na kratke staze. Ideja da nitko nije siguran dok nisu svi sigurni ovdje zaista nije samo floskula. Prema analizi Economist Intelligence Unita, zemlje poput Velike Britanije, SAD-a, Izraela i onih u EU vjerojatno će postići "široko rasprostranjenu cijepljenost" - što znači zaštitu prioritetnih i ranjivih skupina, i gotovo cijelog ostalog stanovništva - do kraja 2021. godine. Pratit će ih niz drugih razvijenih zemalja, koje će taj cilj ostvariti do sredine 2022., a zatim većina zemalja sa srednjim dohotkom do kraja te godine. Ali 84 najsiromašnije zemlje na svijetu neće primiti dovoljno doza za potrebnu imunizaciju svoje populacije barem tijekom daljnjih godinu dana, što je globalni rascjep koji ćemo definirati i čiji ćemo utjecaj osjećati kroz prvu polovicu ovog desetljeća, objasnila je Agathe Demarais, direktorica globalne prognoze Economist Intelligence Unita (EIU) i autorica izvještaja. - To će definirati globalnu ekonomiju, globalni politički krajolik, putovanja, gotovo sve - upozorila je.
Generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus rekao je da je svijet na rubu "katastrofalnog moralnog neuspjeha" zbog nejednake isporuke i dostupnosti cjepiva, a njegovu optužbu potvrđuju i iz EIU. Njihov izvještaj vrlo je skeptičan prema prognozama Covaxa, globalnog saveza za dobavu cjepiva, da će ove godine dostaviti dovoljno doza za pokrivanje 27% populacije u zemljama članicama, uključujući više od njih 92 s nižim prihodima. Za Kate Elder iz neprofitne organizacije Médecins Sans Frontières, dan kada je Britanka Margaret Keenan postala prva osoba na svijetu koja je cijepljena, u prosincu, bio je dan kada su zemlje propustile ispuniti prethodna obećanja o pravičnosti cjepiva. Pobjednici su farmaceutske tvrtke - cjepiva protiv COVID-19 generirat će 32 milijarde američkih dolara prihoda za tri glavne tvrtke (od toga 19 milijardi dolara za Pfizer), kaže se u izvješću investicijske banke Morgan Stanley. S obzirom na to da su vlade, neprofitne organizacije, pa čak i pojedinci donirali više od 10 milijuna dolara za razvoj cjepiva, moralno je neprihvatljiv takav scenarij. Apsolutno je krivo ostvarivati takvu dobit od tolike ljudske patnje. - Nadali bismo se da će vlade staviti više uvjeta za financiranje razvoja cjepiva, poput obaveze kompanijama da dijele te tehnologije. Ali to se, na žalost, nije dogodilo. Nitko nije pronašao drukčiji model. I dalje imamo status quo, gdje je nerazmjerna količina moći u rukama korporacija - kaže Elder. Opskrba cjepiva djelomično je ograničena zbog nedostatka ugovora o licenciranju koji bi omogućili proizvodnju cjepiva u drugim zemljama - to radi samo Astra Zeneca, što, primjerice, Indiji omogućava proizvodnju cjepiva Covishield. Indija i Južna Afrika pozvale su Svjetsku trgovinsku organizaciju da se privremeno odrekne prava intelektualnog vlasništva za prijenos tehnologije za proizvodnju cjepiva protiv COVID-19, ali Britanija, Švicarska i Sjedinjene Države - koje sve imaju jake farmaceutske tvrtke - blokirale su taj potez. - Zamislite, s masovnom proizvodnjom možda bismo ovu bijedu mogli riješiti za nekoliko mjeseci. Ipak, neke zemlje možda neće dobiti svoja cjepiva do 2024. godine - ističe Elder.
Razne organizacije i grupe za medicinska prava također su zatražile dijeljenje patenata za cjepiva COVID-19 i tretmane kako bi ih kvalificirani proizvođači također mogli početi proizvoditi i umanjiti globalnu nestašicu. No neki, poput Agathe Demarais iz EIU, upozoravaju da, čak i ako farmaceutske tvrtke podijele svoju tehnologiju, patente i znanje, i dalje će postojati izazovi u pronalaženju radnika osposobljenih za proizvodnju cjepiva. - Već sada postoji niz tvornica kojima nedostaje radne snage, iskusnih radnika koji mogu proizvesti cjepiva dovoljno kvalitetne - rekla je A. Demarais. Nejednakost dostupnosti cjepiva produžit će pandemiju i potencijalno dovesti do pojave novih varijanti bolesti. A ako nekome ljudski životi nisu bili dovoljno vrijedni, materijalno jest. Po studiji koju je naručila Međunarodna trgovačka komora (ICC) globalna će ekonomija prouzročiti gubitak 9,2 bilijuna dolara ako cjepivo ne bude dostupno i u zemljama u razvoju. Potražnja potrošača u necijepljenim zemljama u kojima bi se normalan život tek trebao nastavit će pasti, a stalne blokade i zatvaranja također bi prekinule globalne opskrbne lance, a bogatije, cijepljene zemlje snosile bi približno polovicu ekonomskih troškova, navodi se u izvješću ICC-a. - Pravedna raspodjela cjepiva ne pokazuje samo humanitaran već i ekonomski zdrav razum - rekao je glavni tajnik ICC-a John Denton. Globalna nejednakost vidi se i u cijeni cjepiva. Cjepivo AstraZenece trebalo je biti spasonosno rješenje - jedno od prvih odobrenih, jednostavno za transport, a proizvođač ga nudi tijekom pandemije po cijeni koja mu ne nosi zaradu. Na terenu, međutim, javno dostupni podaci otkrivaju jaču pregovaračku moć bogatih država. čak i tijekom globalne zdravstvene krize. Prema Reutersu, Bangladeš navodno plaća prosječno 4 dolara po dozi preko Indijskog serumskog instituta - institucija koja jedina ima dogovor s AstraZenecom za proizvodnju - i koji isporučuje stotine milijuna doza cjepiva. Države EU plaćaju pak izravno AstraZeneci 3,50 dolara po dozi. U Bangladešu se neslužbeno spominje i cijena od 5 dolara, pri čemu dolar ide distributeru cjepiva Beximcu. Južna Afrika pak plaća 5,25 dolara za dozu, isto kao i bogata Saudijska Arabija, kažu podaci UNICEF-ova Nadzorna odbora za tržišta cjepiva COVID-19, koja prikuplja podatke o cijenama objavljene u javnosti. SAD plaća manje od Južne Afrike, oko četiri dolara, izravno AstraZeneci, dok Brazil plaća 3,16 dolara.
Cijena cjepiva razlikuje se zbog brojnih čimbenika, uključujući troškove proizvodnje koji se razlikuju ovisno o zemljopisnoj regiji i količine koje države zahtijevaju, pojasnio je glasnogovornik AstraZenece. Oni koji kupuju veće količine obično bi trebali dobiti popust u cijeni, što je kompromis viđen u sporazumu s EU, koji utvrđuje cijenu od 3,50 dolara za početnih 300 milijuna doza. Ali to ne objašnjava zašto SAD plaćaju više po dozi za vlastitih 300 milijuna doza. No utrka za cjepivom stavlja na suprotstavljene strane i dojučerašnje partnere, kao što su EU i Velika Britanija. Naručeno, uloženo u razvoj, ali neisporučeno u dogovorenim količinama - tako izgleda odnos AstraZenece i Europske komisije koja je pregovarala u ime država članica. Ovoga puta, same države članice pristale su da prepuste Komisiji da vodi pregovore. Lekcija je to naučena iz pandemije svinjske gripe 2009., kad su farmaceutske kompanije namjerno razbijale EU blok, okrećući jednu državu protiv druge, pretvarajući ih u međusobne takmace kako bi postigli bolje cijenu cjepiva. Rezultat je, uz troškove, bio i taj da su se bogatije države dobrano opskrbile, kod drugih ga nije bilo, da se počelo govoriti o cjepivo-turizmu, ali i da su kod nekih ostale velike doze koje su pokušale preprodati siromašnijima. No dok je cjepivo iz AstraZenece nesmetano kolalo iz pogona i skladišta i u EU i Britaniji prema toj otočnoj državi, EU je čekala isporuku. Iz trgovačkog, spor s AstraZenecom, pa posredno i s Britanijom, prešao je na političku razinu, kad je zabranjuje izvoz cjepiva, a u jednom trenu - što se pokazalo katastrofalnom greškom - aktivira i tvrdu granicu između Sjeverne i Republike Irske. Britanija, s druge strane, trlja ruke: premijeru Borisu Johnsonu je nakon katastrofalno odrađenog upravljanja pandemijom i više od 100 tisuća mrtvih, cijepljenje postalo zadnji adut u političkom opstanku.
S druge strane, EU države bivaju sve nezadovoljnije, pritisak na Komisiju raste, i okreću se ruskim i kineskim proizvođačima. AstraZeneca lakonski odgovara kako se nigdje u ugovoru s EU nisu obvezali isporučiti cjepivo, već samo da će napraviti najveći mogući napor, koji, eto, rade, ali su kapaciteti ograničeni. No što kažu ugovori i s EK i s Britanijom? Dva su ugovora, dva različita pravna sustava, ali jedan cilj: što brže dostaviti doze cjepiva za spašavanje ljudi. Ugovori se čine otprilike jednaki kada je riječ o njihovu jeziku i tonu, kaže Sébastien De Rey, specijalist za ugovorno pravo sa Sveučilišta Leuven. No, postoji jedna ključna razlika, napominje u analizi za politico.eu: ugovor iz Velike Britanije po nekim je točkama detaljniji. Razina specifičnosti djelomično je posljedica pravnih sustava na kojima se temelje. Ugovor iz Velike Britanije napisan je po engleskom zakonu, koji će prosuditi jesu li obje strane isporučile robu na temelju točnog teksta ugovora. Ugovor EU napisan je po belgijskom zakonu koji se fokusira na to jesu li se obje strane trudile isporučiti robu i postupale u dobroj vjeri. To su dodatni detalji koji Ujedinjenom Kraljevstvu daju više kontrole. Iako oba ugovora kažu da će sve strane uložiti svoj "najveći razumni napor" za isporuku cjepiva, vlada Velike Britanije jasnije je potvrdila svoj nadzor nad sporazumom.
Ova ključna razlika, prema pravnicima koji su upoznati sa sastavljanjem ugovora Velike Britanije, rezultat je činjenice da su ugovor s Londonom pisali ljudi sa značajnim iskustvom u kupoprodajnim ugovorima o lijekovima. Klauzula u ugovoru iz Velike Britanije kaže da ako bilo koja strana pokuša prisiliti ili nagovoriti AstraZenecu ili njezine kooperante da učine nešto što bi moglo zaustaviti opskrbu cjepivom, vlada može raskinuti ugovor i pozvati se na ono što se čini kao kaznene klauzule. S druge strane, EU može zadržati plaćanja dok tvrtka ne isporuči robu ili dok ne pomogne pronaći više proizvođača koji će izraditi cjepivo, a EU se također odrekla prava na tužbu protiv AstraZenece u slučaju kašnjenja isporuke. Dalje, dužnosnici koji poznaju britanski ugovor kažu da je britanska vlada bila aktivnija sudionik u proizvodnji domaćeg cjepiva - iako je UK ugovor potpisan samo dan nakon ugovora s EU. Ovaj agresivni pristup dao je Londonu vodeću ulogu u osiguravanju doza AstraZenece. Govoriti o pobjednicima i gubitnicima u vrijeme pandemije jest neukusno, no kroz tu prizmu bolje se vidi i razobličuje nejednakost koju uzimamo gotovo zdravo za gotovo. Ako postoji ijedna pouka te priče, onda je ona ta da globalizam ovoga puta ima drukčije značenje i da dok svi ne svijetu ne budu sigurno, siguran neće biti nitko.