U vihoru rata u Europi, strahova i crnih slutnji, gotovo kao grom iz vedra neba zazvučala je ovoga tjedna vijest da u Kini, pa i daleko nam bližoj Njemačkoj ponovno raste broj zaraženih koronavirusom, što bi moglo značiti najavu šestoga pandemijskog vala.
Jer, otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu, kao da smo zaboravili na smrtonosni virus koji je točno dvije godine među nama, no u svojoj su ga svijesti i svakodnevici građani uvelike gurnuli u stranu.
Postoje li realni razlozi za to da "zaboravimo" koronavirus ili smo samo jedan problem jednostavno potisnuli drugim? Kolika nam je prijetnja eventualni šesti val zaraze?
– Mnogi se od nas živo sjećaju Domovinskog rata, a svaki rat ostavlja pogubne i dalekosežne posljedice na sve sustave, pa tako i na zdravstveni. Jer, posljedice se nižu i nakon rata. Najgori je to događaj u životu svakog čovjeka tako da je jasna okupiranost građana ratnim zbivanjima na europskom kontinentu. Tako je i na svjetskoj razini, ne samo kod nas kojima su još svježe ratne traume. Razumljivo je to, posebice kada je jedna od sukobljenih strana velika europska sila. Usto, paralelno s izbijanjem sukoba dogodila se koincidencija sa stišavanjem petog vala pandemije, intenzitet mu se vidno smanjivao. Broj oboljelih padao je u cijeloj Europi, pa i svijetu, s izuzetkom Kine gdje su brojke u porastu, ali tek u posljednjih nekoliko dana – započinje prof. dr. sc. Domagoj Drenjančević, voditelj Zavoda za kliničku mikrobiologiju i bolničke infekcije pri Kliničkom bolničkom centru Osijek.
Europa se, dodaje, opravdano otvara, a pokazuje to i primjer Hrvatske, gdje je u jeku zaraze omikron-varijantom na respiratoru ležalo više od 300 pacijenata, a danas ih je između 40 i 50. U osječkoj bolnici protekao je i tjedan dana bez ijednog bolesnika na respiratoru. Trajno normalizira krvni tlak, vidljivi rezultati samo za dva dana!
– Što se tiče protupandemijskih mjera, s jedne je strane rizik od obolijevanja rizičnih skupina, rizik za teške oblike bolesti, kao i smrtne ishode, a s druge za dodatno sužavanje manevarskog prostora za društvo, ekonomiju, zdravstvo, školstvo... Alternativa je bila ne provoditi nijednu mjeru, no onda bi nastupio kolaps. Treba odvagnuti korist i rizik od svakoga postupanja. Europa je postupno ulazila u strože mjere, nakon vlastitih iskustava na kojima su se mnogi opekli. Dolazimo pak do najvećeg apsurda: imamo zaštitu za vlastito zdravlje, odnosno cjepivo i onda se ona relativizira, osporava, onemogućava, dolazi do protivljenja iako cijepljenje i nije obvezno. Svi ti konteksti doveli su dodatnih nerazumijevanja i nesigurnosti, a ne postoji opravdanje da se ne cijepi netko tko je u rizičnoj skupini. Ni cijepljenje nije stopostotno jamstvo i zaštita od zaraze, no doprinosi smanjenju širenja bolesti na puno razina. Drastično se utječe na smanjenje smrtnosti. Naime, što znači 10.000 oboljelih kojima curi nos ili ih dan-dva boli glava? To je ključ. Ponavljam, možemo odabrati nečinjenje, ali ne može se onda od sustava tražiti zaštitu. Sustav mora sustavno reagirati, tako da smanjuje rizike i dovede do ishoda s najmanjom štetom, za sve sustave – ističe profesor Drenjančević.
Postavlja se, pak, pitanje i jesmo li otišli iz krajnosti u krajnost – od paničnoga straha od zaraze, do potpunog zanemarivanja ili relativiziranja rizika. Teško je povjerovati da je preko noći nestala stvarna opasnost.
– Ne možemo reći da trajno više nema opasnosti od koronavirusa. Nitko to ne može reći ni prognozirati. Eskalacija rata u Ukrajini sigurno će potencirati širenje svih zaraznih bolesti, ne samo koronavirusa. Milijuni ljudi fluktuirat će Europom, a i virusi s njima. Dakle, što se tiče zdravstvenih rizika, oni apsolutno postoje. Pitanje je procijepljenosti populacije protiv svih oblika zaraznih bolesti koje inače preveniramo cijepljenjem u dječjoj dobi. Postoje izvještaji o cirkuliranju virusa koji se preveniraju cijepljenjem, a mogli bi ponovno prouzročiti manje ili veće epidemije upravo zbog velike migracije ljudi. Unazad nekoliko mjeseci, inače, zamijećena je pojava mutiranog cjepnog soja poliovirusa kod necijepljenih osoba, a kao potencijalni rizik se spominju i ospice. I apsolutno, rizik je od širenja COVID-a jer je populacija Ukrajine slabije procijepljena nego naši građani – rezimira naš sugovornik.
– U trenutačnoj epidemiološkoj situaciji u Europi rizik obolijevanja jest manji, ali nije nestao. Nisam stručnjak za geopolitiku, ali dodao bih još kako jedan od razloga što je rat potisnuo fokus s koronavirusa u javnosti zasigurno jest činjenica da je potencijalna opasnost od eskalacije ratnih sukoba velika. To mora svakoga potaknuti na razmišljanje. Naime, izlaganje ratnome riziku ima za rezultat više smrtnih ishoda i teških posljedica od potencijalne zaraze koronavirusom – nadovezuje se on.
Što se šestoga vala koronavirusa tiče, odnosno može li to značiti nove mutacije i veću smrtnost, odgovara da je teoretski sve moguće.
– No prirodna evolucija ide u tom smjeru da se na kraju odabiru varijante koje su uspješnije u zaražavanju, ali da smanje štetu. Iako, uvijek se može dogoditi eksplozija koja će rezultirati lošim ishodom, generalno govoreći o virusima, ne samo COVID-u, no to je onda samoograničavajuća bolest. Hipotetski gledano, može postati gore, ali ako bi bilo puno gore, bilo bi i ograničavajuće za sam virus. Naime, govorimo o pojavi kada virus učinkovito uništava svoga domaćina ili stanicu u kojoj se razmnožava do te mjere da ograničava svoje postojanje. Posljedice su tada daleko pogubnije, smrtnost je u takvim epidemija strašno velika, kao što je u slučaju ebole. Prve epidemije ebole imale su smrtnost i 80 posto, što, naravno, ovisi i o podneblju u kojem se pojavljuje – pojašnjava.
– Poučeni iskustvima u posljednje dvije godine, nitko ne očekuje da će se napuniti bolnice u onolikim opsezima kakve pamtimo, no dogodi li se to, odgovor svih sustava, ne samo hrvatskoga, bit će vjerojatno istoznačan. Ponovno će se ograničiti ono što je moguće ograničiti, ali da se sačuva vitalnost sustava. Kombinacija dva velika rizika, bez obzira na to koliko je onaj pandemijski trenutačno oslabljen, sigurno nam neće olakšati situaciju. No svaka nova varijanta imala je veću šansu zaražavanja, s ponešto boljim ishodima, posebice u slučaju omikrona, što zbog karakteristika samoga soja, što radi procijepljenosti i imunosti stečene prebolijevanjem – govori Drenjančević.
S obzirom na to da smo prešli iz jedne krajnosti u drugu, pitanje i kako ćemo se, u slučaju novoga vala zaraze, ponovno "prešaltati", odnosno samodisciplinirati i poštivati epidemiološke mjere.
– Mislim da to neće biti teško. Štoviše, s obzirom na aktualna zbivanja i rizike s te strane, lakše ćemo se prilagoditi. Ponavljam, virusna infekcija među populacijom neće nestati. Iako, postotak pozitiviteta nam se mjesecima smanjuje, s gotovo 50 posto na manje od 30 posto, što je značajan pad. Još je značajniji pad u broju hospitaliziranih i teško oboljelih. No to nije nula, nije ništa nestalo, potrajat će još neko vrijeme. Ključno je zaštititi rizične skupine i sve građane koji to žele jer ćemo tako zaštititi i sustav – ističe.
Kina je, kaže ovaj osječki liječnik, provodila protupandemijske mjere kakve nije imao nitko u svijetu, a jedino ih je u Kini, pretpostavit će on, i moguće provesti, zbog svih političkih, ekonomskih, obiteljskih, socijalnih, zdravstvenih i drugih odnosa koji su za tu zemlju specifični.
– Njihova je strategija išla prema "nultoj toleranciji", izdvajali su svaki detektirani slučaj i vrlo uspješno pratili kontakte, na taj su način oni suzbili epidemiju – iznosi.