Marija Bistrica
Čudotvorni kip Crne Madone nekoliko je puta bio zazidan i zaboravljen
Tisuće pločica sa zahvalama zbog uslišanih molitava u svetištu Majke Božje Bistričke najslikovitije govore o važnosti koju Blažena Djevica Marija ima u dušama vjernika, koji stoljećima hrle pred čudotvorni kip „Crne Madone“ u Hrvatsko zagorje. Kip, koji je bio više puta skrivan od opasnosti, postavljen je na oltar marijabistričke bazilike u srpnju 1684., otkad datiraju i hodočašća. Izradio ga je nepoznati majstor po uzoru na gotičke madone, od drva, visok je 112 centimetara i crne je boje. Stajao je isprva u Kapeli Blažene Djevice Marije na Vinskom vrhu nedaleko od Marije Bistrice, no kad su Turci 1545. došli do Zagorja, župnik Benedikt kao najveću vrijednost župe uzeo je upravo Marijin kip, donio ga u crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ispod kora.
Neko vrijeme kip je bio zaboravljen, a kako Turci nisu poharali bistrički kraj, župljani su tražili od župnika da vrati kip na njegovo mjesto. No, prema legendi, on je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome uspio otkriti gdje je skrio kip. Kip je otkriven 40 godina poslije, tj. 1588., i to tako što je tadašnji župnik običavao večernje sate provoditi u crkvi i moliti u tišini, a jedne večeri, nakon molitve, pogled mu je zastao na neobičnoj svjetlosti ispod kora. Čak je u jednom trenutku ta svjetlost buknula poput plamena obasjavši cijelu crkvu, pa je župnik prestrašen počeo gasiti požar, no nikakva požara nije bilo. Sljedećeg dana razbio je pod kora i ispod građevinskog materijala iznenadio ga je crni lik Blažene Djevice, koja je u rukama držala Isusa. Izvadio ga je i očistio te postavio iznad oltara kako bi ga svi mogli vidjeti i štovati. No opasnost od Turaka ponovno je zaprijetila, pa ga je župnik oko 1650. zazidao u prozor. Kip je ponovno zaboravljen, no župnik Petar Brezarić 1676. posvjedočio je kako je, dok je služio misu, k njemu za oltar došla predivna mlada žena u plavoj haljini, dala mu svijeću i zatražila od njega da moli kako bi joj se vratio vid, što je župnika čudilo jer nije imao dojam da je žena slijepa. Poslije ju je vidio kako hoda putem, ali je nestala kad ju je sustigao.
Kip je ponovno pronađen na zahtjev zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, koji je kao dječak dolazio s majkom pred kip Crne Madone, pa je na njegovo inzistiranje ponovno ugledao svjetlo dana. Ali za obnove i nadogradnje crkve, uoči blagdana Uznesenja Marijina, 1789. izbio je veliki požar u kojemu je izgorjelo sve osim glavnog oltara i Djevičina kipa, što je za vjernike bio još jedan od dokaza njegove moći i čudotvornosti te se otad neprekidno štuje u našem najvećem marijanskom svetištu, koje nosi i titulu Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Mjesto Bistrica spominje se godine 1209. kao feudalni posjed župana Vratislava, a 1334. kao sjedište župne Crkve sv. Petra i Pavla, piše u povijesti župe. Hrvatski sabor 1710. čini zavjet da će u Crkvi Blažene Djevice Marije podići dostojan glavni oltar, a 1715. ispunjava taj zavjet i daje urediti veliki glavni oltar. Crkva je proširena i 1731. posvećena Majci Božjoj Snježnoj. Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. i 1882. prema nacrtu bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa. Djelomično je sagrađena na starim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu; podignute su i nove arkade, a proširen je i novi župni dvor. Slikar Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista raspetoga i sv. Kristofora.
Bistrička crkva 1923. dobiva naziv manje bazilike (basilica minor), a dodijelio joj ga je papa Pio XI. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio Majku Božju Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca. Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavoga hrvatskog naroda. Godine 1971. održan je u Mariji Bistrici Prvi hrvatski nacionalni marijanski kongres, a 9. rujna 1984. organizirana je veličanstvena proslava završetka višegodišnjeg slavlja – trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, tristota obljetnica našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke i Nacionalni euharistijski kongres. Najsvečaniji dan, ističu u bistričkom svetištu, bio je 3. listopada 1998. kad je papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu u povodu proglašenja blaženim mučenikom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.
Sinj
Umjesto da napadne, neprijatelj je noću u najvećoj tišini digao topove i povukao se
Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, čuvari svetišta Gospe Sinjske, navode kako o prvim počecima štovanja Gospine slike u njihovu svetištu nema točnih podataka. Početkom 17. stoljeća franjevci su u obnovljeni Samostan sv. Petra u Rami donijeli sliku Majke Božje. Sjećanje na strašni pokolj iz godine 1557., kad su Turci zapalili samostan i ubili pet fratara, još je bilo živo. Bojeći se neprijateljskih zuluma fratri su odlučili s narodom pobjeći u cetinski kraj, njima poznat jer su ga i prije pastoralizirali. „Nakon dogovora s Krajišnicima, u listopadu 1687. franjevci, njih 21, zapališe tek nedavno obnovljeni samostan u Rami, i krenuše na ‘put bez sna’, u Cetinsku krajinu. Kada su franjevci razmjestili narod po opustošenoj Cetini i Zagori, jedni od njih nastaviše obavljati župničku službu među doseljenim stanovnicima, a drugi – jer se približavala zima a nisu imali skloništa – krenuše prema moru noseći sa sobom dragu sliku nebeske Majke. Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je najdragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu. Kroz nekoliko godina, što su proživjeli u Splitu, redovnici su sliku Majke od Milosti brižno čuvali i krili. Ipak se pročulo da bosanski fratri imaju čudotvornu sliku. Narod je tada tražio da se slika izloži javnom štovanju“, bilježe sinjski fratri. Ključni događaj za štovanje Gospe Sinjske bila je turska opsada Sinja.
„Početkom 1715. godine stigla je u Sinj vijest da je Turska (8. prosinca 1714.) navijestila Veneciji rat. Svi su slutili da će Turci iz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinju odmah počeli pripremati za obranu, utvrđujući grad. U isto vrijeme Turci su se u Bosni spremali za napad. Skupivši pod Kupresom ogromnu vojsku, šerašćer Mehmed-paša Šelić krene prema Sinju. Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se u Cetinskoj krajini silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu nadajući se da će topovi iz grada obraniti crkvu od Turaka.
U sinjsku tvrđavu zatvorila se četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od Milosti i stavili je u tvrđavnu Crkvu sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare. Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često sljedećih dana. Oko grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i Crkvica sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svime što je u njoj bilo. Sam je grad bio napola razrušen. Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Svatko se bojao, ako padne Sinj, da će Turčin zauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Za to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć. Branitelji su očekivali novi napad, ali je neprijatelj ‘noću od 14. na 15., kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu...’, izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja. Izjutra, na Blagdan Velike Gospe nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem, već su i posljednje turske čete prešle preko Cetine. Časnici i vojnici neposredni su svjedoci toga događaja i milosti. U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta slika Majke od Milosti njome okruni. Možemo slobodno ustvrditi: na dan pobjede Gospe od Milosti – rođena je Gospa Sinjska. Od tog dana ime Gospe Sinjske pročulo se u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji“, pišu sinjski fratri i dodaju da je tako nastalo marijansko sinjsko svetište.
Trsat
Kućicu svete obitelji anđeli su prenijeli najprije na Trsat, a onda u Loreto
Svetište Majke Božje Trsatske u Rijeci povezano je s predajom o nazaretskoj kućici u kojoj je živjela sveta obitelj, pa mnogi smatraju da su Trsat i Nazaret povezani kao pupčanom vrpcom upravo tom predajom o kućici Josipa, Marije i Isusa, koju su iz Nazareta u Trsat 10. svibnja 1291. prenijeli anđeli. Tu se, kako kaže predaja, zadržala do 10. prosinca 1294., kad su je anđeli prenijeli u Loreto pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi. U pozadini te priče, dobrim dijelom znanstveno provjerene, trgovina je relikvijama iz Svete Zemlje, raširena u doba križarskih ratova. Važnu ulogu u tim zbivanjima odigrali su istočnojadranski plovidbeni put, kao tada najsigurnija veza između Levanta i Europe, tajanstveni ratnički red vitezova templara, papa, napuljski vladari Anžuvinci i hrvatski feudalci Frankopani.
O gradnji crkve na Trsatu razmišljao je Nikola IV. Frankopan, a gradnju je počeo njegov sin knez Martin Frankopan, uz dopuštenje pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453., na mjestu gdje se prema legendi nalazila Bogorodičina kućica. Nakon gradnje doveo je franjevce iz Bosanske vikarije. Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao sagraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek poslije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica. Najzaslužniji za današnji njezin izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled crkva je dobila 1824., kad je produžena šest metara, a dodan joj je i zvonik, koji do tada nije imala.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. šalje 1367. čudotvornu sliku Majke Božje imena Majka Milosti. Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje su joj iskazivali, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715., a svečanost njezine krunidbe održana je pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. Majka Milosti ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti Otac već u 15. stoljeću dopušta poseban oprost onima koji je pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznosi prigodom procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe. Čudotvorna slika Majke Milosti sastoji se od tri dijela. U sredini je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema vjernicima koji je gledaju. Premda je dijete, Isus ima ozbiljno lice i podiže ruku na blagoslov. U gornjem redu prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje i Otkupljenje. Lijevo je prikaz Navještenja u Nazaretu, u središnjem dijelu Marija koja je rodila Isusa i pruža ga nama. U desnom gornjem kutu prikaz je Isusa koji umire za nas na križu u Jeruzalemu i daje nam Mariju za Majku. U donjem redu prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici – desno su sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao.
Aljmaš
Dan uoči Velike Gospe crkva je razorena, Gospin kip nitko nije vidio
Aljmaška crkva prva je bila na meti četničkih granata. Rušili su je u više navrata. Prvi put 19. rujna 1991. gađali su pročelje topovskim i tenkovskim granatama, tri dana poslije pogodili su zvonik, potpuno ga srušili 26. travnja 1992., a 12. srpnja 1992. uništili su joj strop, razbili oltare, kipove i preostali namještaj. Dan uoči Velike Gospe 1992. crkva je sravnjena sa zemljom. Ostao je stršati samo jedan kut. Gospin kip nitko nije vidio... Dakako, njezina sudbina seže dublje u povijest, od 1697. kad za skromnu drvenu crkvu u Lugu isusovci nabavljaju Gospin kip, koji na Veliku Gospu, u svečanoj procesiji, iz Osijeka prenose u Lug. Kip je bio sličan današnjem: Gospa s krunom na glavi, na lijevoj ruci drži dijete Isusa, a u desnoj žezlo. Kalvini, pristaše Rákóczyjeve bune protiv habsburške vlasti, zaposjedaju i naseljavaju više mjesta u Baranji, među njima i Lug, u kojem prisvajaju katoličku crkvu te je preuređuju u svoju kalvinsku bogomolju. Da bi spasili Gospin kip, isusovci ga 1704. prenose u Aljmaš. Smještaju ga u priprostu aljmašku crkvu, građenu od šiblja, omazanu blatom i pokrivenu trskom. Od tada hodočasnici o Gospinim blagdanima hodočaste u Aljmaš. Godina 1704. prva je godina aljmaškoga svetišta.
Godine 1708. u Aljmašu se gradi nova crkva, druga po redu. Posvetio ju je 1715. đakovački biskup Đuro Patačić. U velikom požaru 1846. izgorjela je crkva s Gospinim kipom, mnoge aljmaške kuće i gospodarstva. Spašena je samo kopija kipa. Ta je kopija (slika) prenesena u udolinu udaljenu kilometar od svetišta. Tamo je, uz izvor vode, Gospi podignuta kapelica. Uokolo su posađene lipe pa je mjesto prozvano „Gospa pod lipom“. I danas to mjesto posjećuju svi hodočasnici i Gospini štovatelji i s poštovanjem uzimaju izvorsku vodu. Počinje gradnja nove, treće crkve na istome mjestu, a 1852. još nedovršenu crkvu posvećuje đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer, koji daruje aljmaškom svetištu novi (današnji) Gospin kip, izrađen u Beču. Komunističke vlasti često ometaju i zabranjuju hodočašća u Aljmaš, no prava kalvarija događa se 1991., kad su iz Aljmaša i okolnih mjesta prognani svi nesrpski žitelji, koji zadnjim teglenicama bježe u Osijek, razilaze se po cijeloj Hrvatskoj, smještaju u susjednu Mađarsku. Prva je, dakako, bila opljačkana, obeščašćena i razorena aljmaška crkva. Međutim, u neobičnim okolnostima 1992. u ruševinama crkve pronađen je oštećeni Gospin kip i prenesen u Osijek. Nakon završetka Domovinskog rata vraćaju se mještani i njihova Gospa, a 1999. prihvaća idejni nacrt zagrebačkih arhitekata Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića za gradnju nove crkve, čija je gradnja dovršena 2003.
Međugorje
Gospa je pozvala na mir deset godina prije rata, a ukazuje se i danas
Za Međugorje bi se moglo reći da je jedino „aktivno“ marijansko svetište današnjice, jer se ondje i danas, prema svjedočenju šestero vidjelaca, događaju ukazanja Blažene Djevice Marije. Sve je počelo predvečer 24. lipnja 1981., kad su djeca prvi put na Podbrdu ugledala Gospu te su o tome obavijestila svoje roditelje i susjede, ali nisu s njome komunicirali sve do sljedećega dana. Sutradan, 25. lipnja 1981. u isto doba dana, na Podbrdo odlaze Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Marija Pavlović i Jakov Čolo, razgovaraju i mole s Gospom te postaju međugorski vidioci, koji se Gospom susreću otada svakoga dana, tj. sve dok im ona ne objavi deset tajni. Svih deset tajni dobili su Mirjana, Ivanka i Jakov, koji više nemaju svakodnevna ukazanja, a Vicka, Ivan i Marija s Gospom se i dalje susreću svaki dan u isto vrijeme. Trećega dana ukazanja, 26. lipnja 1981., Gospa je prvi put pozvala na mir riječima: “Mir, mir, mir, i samo mir! Mir mora zavladati između Boga i čovjeka, a i između ljudi!”. Privučen ukazanjima i Gospinim pozivom, narod – najprije iz župe, a potom i iz drugih mjesta, te iz svijeta – počeo se okupljati i moliti. Za nekoliko dana u Međugorju je bilo petnaestak tisuća ljudi. Danas u Međugorje dolazi oko tri milijuna ljudi godišnje.
Krasno
“Jednoga dana ugledaše na nekakvu panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje”
Među poznatijim svetištima u Hrvatskoj jest i svetište Majke Božje od Krasna, na Velebitu, u Gospićko-senjskoj biskupiji. Legenda o Majci Božjoj Krasnarskoj potječe iz 1219. “U šumi krasnarskoj, pastiri pasli svoja stada. Jednoga dana ugledaše na nekakvu panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta najednom nestade, dok ga pastiri opet ne nađoše na istom panju u šumi. Videći narod te događaje, sagradi u šumi kapelicu u čast Majci Božjoj, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podiže žrtvenik”, kazuje legenda. Crkva Majke Božje Krasnarske potječe iz 18. stoljeća, a sagrađena je na temeljima srednjovjekovne crkvice. Najveću umjetničku vrijednost u crkvi ima drveni kasetirani strop s oslikanim scenama iz života Krista, Marije i svetaca s latinskim citatima iz 1740. godine.