Glumica Daria Lorenci Flatz trenutačno radi punom parom, a iza nje su i teška razdoblja, izbjeglištvo i borba sa zloćudnom dijagnozom
Ako razonodu nakon napornog dana odlučite potražiti uz televizijske minute Nove TV gotovo da nema dana u kojem na programu neće vidjeti lice glumice Darije Lorenci Flatz (46). Od ponedjeljka do subote gledamo je u hit-seriji "Kumovi", a u nedjeljnom udarnom terminu uskače u plesne cipelice kao natjecateljica showa "Ples sa zvijezdama". Uz sve to prvakinja drame zagrebačkog HNK posvećena je i kazališnim projektima, vlastitom kreativnom projektu "Četiri sobe", ali prije svega ona je brižna supruga i majka trojice dječaka. U kratkim stankama od plesnih proba s Darijom smo porazgovarali o aktualnim projektima, ali i o teškim razdobljima s kojima se suočila na životnom putu. Svestrana glumica otvoreno je govorila o izbjeglištvu, ali i o opakoj dijagnozi s kojom se susrela i zbog koje danas redovito odlazi na liječničke preglede.
U posljednje vrijeme radite punom parom. Jeste li ikad bili toliko zaposleni kao sada? Odakle crpite snagu i energiju za sve te angažmane koji su poprilično zahtjevni i fizički i psihički?
Da, ovo je jedno od mojih najintenzivnijih poslovnih razdoblja. Prije, kad su djeca bila manja, bilo je možda i zahtjevnijih razdoblja, projekata i rada na filmovima, ali ovo je trenutačno specifična situacija jer dugo traje. Rad na telenoveli traje mjesecima tako da je taj umor kumulativan, a odmah nakon toga ušla sam i u "Ples sa zvijezdama". Snagu crpim iz toga što sve te projekte zaista jako volim i angažman u "Plesu sa zvijezdama" sam dugo priželjkivala, a kad radite nešto za što ste jako motivirani onda iz toga i dobivate energiju. Iz nedjelje u nedjelju se jako tome veselim i bez obzira na to što je sve to jako naporno.
U glumačkom svijetu već ste se odavno dokazali, a mnoge se ugodno iznenadili i svojim plesnim umijećem. Što vas je najviše motiviralo da prihvatite angažman u "Plesu sa zvijezdama" i koje su vaše ambicije kada je u pitanju sam plasman u showu? Vjerujete li da uz pomoć svog mentora Ivana možete dospjeti do samog kraja?
Pokušavam ne misliti na to koje su mi ambicije i u što vjerujem jer zapravo kada jednom to krene onda su ciljevi kratkoročni. Vrlo je korisno fokusirati se na iduću nedjelju i ne misliti puno unaprijed jer vas to opterećuje. Idem dan po dan, korak po korak i ne bavimo se previše onime što će biti. Ivan je odličan mentor, odlično se slažemo, oboje smo veliki radnici i u svakom plesu dajemo svoj maksimum. Željela bih ostati u showu što dulje. Najveći san mi je da ostanem do kraja, ali vidjet ćemo hoće li se to ostvariti.
Od čijih komentara najviše strepite? Ulijeva li i vama Marko Ciboci strah u kosti zbog svog kritičkog pristupa?
Marka Cibocija jako cijenim, njegovi su mi komentari odlični, vrlo korisni i konstruktivni i uvijek je dosljedan u ocjenama i na neki način uglavnom znam što mogu od njega očekivati. I ostale članove žirija izuzetno cijenim i uvažavam njihovo mišljenje.
Gledatelji su vas zavoljeli i zbog uloge Jadranke Macan u "Kumovima". Koliko ste privatno slični s likom Jadranke i što smatrate da je glavni adut "Kumova" koji već dvije sezone ruše rekorde gledanosti?
Mislim da smo Jadranka i ja jako slične, nekad imam dojam da je taj lik pisan po meni ili se jednostavno toliko uživim u tu ulogu da više ne vidim granicu između sebe i nje. Svoje likove doživljavam kao da sam to ja, tako da smo Jadranka i ja jedno. Što se tiče tajne uspjeha, mislim da je napravljena zaista dobra podjela uloga, serija ima odličnu glumačku postavu, a i ta tematika, obiteljski odnosi ili pak odnos između urbanog i ruralnog, ljudima je uvijek zanimljiva. Jako su dobro raspisani likovi i odnosi među njima, a to je uvijek ključno za uspjeh.
Već ste 12 godina članica drame zagrebačkog HNK u kojem ste odigrali brojne uloge. Smeta li vas kao glumicu to što vas publika više pamti po televizijskim ulogama kao što je to primjerice uloga Jadranke Macan u "Kumovima" nego po briljantnim kazališnim ulogama poput uloge Marije Jurić Zagorke u predstavi Zagorka Ivice Bobana?
Možda sam trenutačno u fokusu zbog "Kumova", ali ono po čemu vas pamte vidite tek nakon par godina kad prođu te stvari. Ja bih rekla da me pamte više po filmovima, primjerice film "Oprosti za kung fu" snimljen je prije više od 20 godina, a ljudi me još uvijek pamte po ulozi u tom filmu. Čak bih rekla da me više prepoznaju po filmovima nego po kazalištu. Mislim da su filmovi najdugovječniji, ali kada su uloge u pitanju ne smeta me ništa, na kraju krajeva – bitno je jedino da vas ljudi pamte.
Jednu od posljednjih uloga ostvarili ste u predstavi "Da sam ptica" u kojoj igrate uz Tarika Filipovića. Predstavu je režirala mlada i izuzetno talentirana redateljica Arija Rizvić koja je u to iskustvo pretočila priču svojih roditelja prognanih iz BiH. Nažalost, i vi ste kao mlada djevojka, sa samo 16 godina, bili prisiljeni napustiti rodno Sarajevo. Kako je izgledao vaš dolazak u Zagreb bez roditelja i koliko vas je to iskustvo očvrsnulo kao osobu?
Izbjeglištvo je za svakog traumatično iskustvo. Mislim da nitko tko je to doživio na svojoj koži nije mogao proći neokrznuto. To je period života kojeg se čovjek nerado sjeća. Nažalost, sada svjedočimo i da brojni Ukrajinci i Sirijci doživljavaju istu sudbinu. Ne bih rekla da me to iskustvo očvrsnulo, već da mi je donijelo osjetljivost duše i dijapazon iz kojeg crpim sve to što radim i što ja jesam. Zahvalna sam na svemu što mi se dogodilo, mislim da sam u tim svim strašnim okolnostima imala jako puno sreće i sada, s vremenskim odmakom, čini mi se kao da me netko čuvao dok sam prolazila kroz to mučno razdoblje.
Odajete dojam osobe vedrog duha kojoj ne silazi osmijeh s lica, no život su vam, nažalost, obilježile brojne traumatične situacije. Danas 14-godišnje blizance Maka i Frana rodili ste čak dva mjeseca prije termina, a novi udarac život vam je zadao i odmah nakon rođenja trećeg sina Tina (6) kada ste se susreli sa zloćudnom dijagnozom koja je, srećom, na vrijeme otkrivena. U jednom od intervjua rekli ste da vam je upravo sin spasio život, znači li to da nikakvih simptoma niste imali? Kako se danas osjećate? Brinete li se više za svoje zdravlje nego prije?
Da, idem redovito na kontrolu, svakih šest mjeseci, što bih zapravo preporučila svim ženama jer u mojem slučaju simptoma apsolutno nije bilo i teško ih se može uopće prepoznati dok ne dođu do uznapredovalog stadija. I zato je jako bitno, čak i ako niste u nekoj rizičnoj skupini, kao što ni ja nisam bila, da se redovito kontrolirate i slušate liječnike. Smatram da preventivni pregledi spašavaju život i ako ima nekog smisla ovako javno govoriti o svojim dijagnozama, onda bi to bilo u svrhu toga da ljude motiviramo da na vrijeme i redovito odlaze na preglede.
U sretnom ste braku s IT stručnjakom Emilom Flatzom, a još nosite i prezime bivšeg supruga, poznatog slovenskog redatelja Jerneja Lorencija. Suprug Emil vam to nije zamjerio?
Od Jerneja Lorencija sam se zapravo dosta kasno razvela. Mi smo se razdvojili, a službena rastava braka uslijedila je puno godina nakon toga. Godinama sam u poslu bila s njegovim prezimenom i to prezime doživljavam kao svoje umjetničko prezime pod kojim sam izgradila karijeru. A kad jednom već promijenite prezime, drugi put vam se to zaista ne da. S Emilom imam troje djece, i da se mene pita, vjerojatno se više ne bih udavala jer smatram da papir nije garancija ljubavi i da vam ne treba da bi vam netko rekao u kakvom ste odnosu s nekim. Kad je o djeci riječ, bilo bi mi čudno da imam drukčije prezime od svoje djece, a pritom to prezime nije moje djevojačko, nego je od bivšeg supruga. A to prezime htjela sam zadržati jer sam već jako dugo u ovome poslu i imam neki identitet. Naravno da sam svog sadašnjeg supruga pitala je li mu to smeta. On je gospodin, čovjek kozmopolitskog duha kojem to nije smetalo i koji na to gleda jednako kao i ja, tako da je zajednička odluka bila da na postojeće prezime dodam njegovo prezime.
Osnivačica ste i kreativnog laboratorija za djecu i mlade "Četiri sobe". Što se sve nudi u vašim "sobama" i kakav je interes djece i mladih za programe?
Trenutačno imamo više od 200 polaznika i nudimo razne programe, prvenstveno dramske radionice, imamo i plesne radionice, klasični balet, hip-hop, likovne radionice, jazz dance i klasični balet za odrasle, jogu, kondicijske treninge... Organiziramo i rođendane, pripreme za Akademiju. Zaista je širok dijapazon sadržaja, a riječ je o mojem cjeloživotnom projektu u kojem sudjeluje i moj suprug koji je IT podrška, što je jako važno s obzirom na to da broj polaznika neprestano raste. I moja djeca su polaznici studija i na neki način zaštitni znak. Idu već sedam godina na dramsku, Tin ide na hip-hop, a Mak je čak svoje prve plesne korake napravio u "Četiri sobe" na hip-hopu, ide i na balet... Sve rođendane slave tamo... Mislim da smo stvorili vrlo lijep i kreativan centar umjetnosti za djecu, mlade i odrasle.