Demonizacijom HR HB protiv ravnopravnosti Hrvata u BiH

Tko će biti dominantan narod, a tko manjina?

Brojni povjesničari koji su se bavili BiH pitali su se zašto današnji bh. muslimani veličaju tursku vlast u bivšem Bosanskom vilajetu kad nisu Turci. Temelj za pozitivan odnos bh. muslimana prema Turskoj leži u činjenici da je turska vlast bila islamska i da su oni u Bosanskom vilajetu, u toj vlasti, vodili glavnu riječ. Slično je bilo u dobrom dijelu i za vrijeme austrougarske vlasti u BiH. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bh. muslimani izgubili su ranije privilegije. U autobiografskoj knjizi “Sjećanja” Alija Izetbegović napisao je: “Godine 1929. kralj Aleksandar je svojom odlukom izmijenio ustav i, umjesto Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proglasio Jugoslaviju... Prvi put za više od četiri stotine godina Bosna nije više bila jedinstvena cjelina. Bosanski muslimani su bili duboko nesretni, jer su u svakoj od četiri banovine u kojima su živjeli ostali u manjini”. Od nekada vladajućeg i dominantnog naroda, kako svjedoči Izetbegović, muslimani su postali manjina u kršćanskoj državi, ali i u njezinim pojedinim dijelovima, banovinama. Tko će biti dominantan narod, a tko manjina, pitanje je svih pitanja, kako u prošlosti tako i devedesetih godina prošloga stoljeća, pa i u današnjoj BiH.

Sva tri naroda u BiH preko svojih nacionalnih stranaka i pobjednica na demokratskim izborima 1990. jasno su prezentirali svoje političke poglede na budućnost zemlje. Srbi su se zauzimali za opstanak BiH u sastavu Jugoslavije te njezin unutarnji konfederalni ustroj putem tri nacionalne jedinice. Hrvati su predlagali neovisnost BiH od drugih bivših jugoslavenskih republika te njezin unutarnji federalni preustroj kroz tri nacionalne jedinice. Muslimanska politika, oslanjajući se na muslimansku većinu i perspektivu njezine dominacije u takvoj državi, zauzimala se za građansku BiH uz otvoreno protivljenje formiranju nacionalnih jedinica unutar BiH. Istodobno je muslimanska politika na početku rata utemeljila muslimansku vojsku Armiju RBiH i formirala svoju administrativnu vlast na dijelu teritorija BiH, organiziranu na sličan način kao i srpska (RS-a) ili hrvatska administrativna jedinica (HR HB) u BiH.

Bošnjačka zauzimanja za 
podjelu BiH

Glavni odbor Muslimansko-bošnjačke organizacije, političke stranke koja je uime Muslimana BiH uza suglasnost SDA pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića vodila pregovore s političkim predstavnicima Srba iz BiH, u ljeto, 5. kolovoza 1991. godine, objavio je u Bosanskim pogledima Srpsko-muslimanski sporazum u kojem se navodi: “Izražavamo svoj interes za demokratsko rješenje statusa i prava srpskoga naroda u Hrvatskoj, te podržavamo njegovo nastojanje za autonomijom, kao i autonomijom muslimansko-bošnjačkog naroda u Sandžaku. Ukoliko srpski narod izrazi, i legitimno ostvari, svoju želju da ne živi u okviru hrvatske države, te izrazi želju da se Kninska krajina priključi BiH, tada postavljamo pitanje priključenja oba sandžaka (dio Sandžaka - Raška - u Srbiji i drugi dio Sandžaka u Crnoj Gori) BiH”.

Nekadašnji ministar vanjskih poslova RH Mate Granić tvrdio je više puta u javnosti kako je jednostrano optuživati samo Tuđmana da je dijelio BiH kad su je, prema njegovu mišljenju, dijelili svi, pa i Bošnjaci. O sastancima predstavnika Hrvata i Bošnjaka, kojima su nazočili Tuđman, Izetbegović, Silajdžić, Biščević, Granić i Žužul u Beču i Ženevi, u siječnju 1994., Granić je kazao: “Bošnjačka je strana nudila da Hrvati odustanu od središnje Bosne koja bi pripala Bošnjacima, a da Hrvatskoj pripadne sve južno i zapadno od Prozora (Rame) do doline Neretve. Mostar bi se pak podijelio na desnu i lijevu obalu. Tuđman je odbio”. O sklonosti stvaranju muslimanske države na području BiH u politici Alije Izetbegovića svjedoče i njegovi prvi suradnici Sefer Halilović i Muhamed Filipović: “Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović od studenoga 1992. kombinirao je s podjelom BiH… Suradnici predsjednika Izetbegovića i izaslanici srbijanskog predsjednika Miloševića imali su bliske odnose tijekom 1992. i 1993. uključujući i razgovore o razmjenama teritorija, odnosno podjeli BiH” (Sefer Halilović). “... S vremenom sam shvatio kako je najbrojnija muslimanska stranka u BiH - SDA već nakon višestranačkih izbora u BiH 1990. razmatrala problem moguće podjele zemlje, kao realno političko pitanje, odnosno da su u SDA od početka zauzeli stajalište kako je za nas najbolje stvoriti jednu čisto muslimansku zemlju, makar i po cijenu podjele BiH” (Muhamed Filipović).

Zašto se sa sigurnošću može kazati kako je tijekom 1993. postojao plan o utemeljenju muslimanske države na području dijela BiH? Tijekom pregovora u ljeto 1993. u okviru Owen-Stoltenbergova mirovnog plana za BiH bilo je predviđeno formiranje Unije republika BiH sastavljene od tri nacionalne republičke jedinice, muslimanske, srpske i hrvatske. Vidi se to iz zaključaka Izvršnog odbora SDA sa sjednica 25. srpnja i 1. kolovoza 1993. u kojima se navodi: Zaključci Izvršnog odbora SDA sa sjednice 25. srpnja - 3. “Obezbjediti dio BiH u kojem bi bila zaštićena prava i interesi Muslimanskog naroda pravoshodno, i da taj dio čini ekonomsku i saobraćajnu cjelinu”… Zaključci Izvršnog odbora SDA sa sjednice 1. kolovoza 1993. - 2. “Ako dođe do podjele po etničkom principu osnov je popis stanovništva iz 1991. i Gruntovnica”.Kakva je razlika između zaključaka SDA o budućnosti BiH i njezina nastojanja oko teritorija buduće muslimanske republike i sličnih zaključaka HDZ-a BiH oko teritorija buduće HR HB u Uniji BiH? Apsolutno nikakva ako se poštuju činjenice, jednaki kriteriji i načelo ravnopravnosti naroda u BiH. Nažalost, svih ovih godina svjedoci smo ustrajavanja bošnjačke strane na neravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH i jednostrane potpore međunarodne zajednice Bošnjacima u odnosu na ciljano demonizirane Hrvate.

Hrvatski i bošnjački 
znanstvenici promotori 
“hrvatske krivnje”

Ne vodeći računa o posljedicama ili namjerno zagovarajući “hrvatsku krivnju” za neravnopravan položaj hrvatskoga naroda u BiH, jedan katolički mjesečnik u više je brojeva prenosio stajališta hrvatskog povjesničara Ive Banca o ratu u BiH: “Drugo je razdoblje vrijeme Miloševićeve agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da je stvaranje srpskih teritorija u BiH dijelom određeno dogovornim karakterom rata, dakle u suradnji između srpskog i hrvatskog državnog vrha. Franjo Tuđman je vjerovao da se hrvatsko-srpski sukob može dovesti kraju podjelom BiH između Hrvata i Srba te izmjenom stanovništva. Zato je Zagreb, nakon pokretanja velikosrpske agresije na BiH poticao napuštanje hrvatskih prostora srednje Bosne i preseljavanje Hrvata iz tih krajeva, prvo u Hercegovinu, a potom na etnički očišćene pogranične krajeve tzv. Krajine...”.

Bančevu tezu kako je Zagreb poticao napuštanje hrvatskih prostora središnje Bosne u završnom izlaganju pred Haaškim kaznenim sudom iznio je i haaški tužitelj Kenneth Scott u predmetu “Prlić i drugi”, kazavši kako žrtve hrvatske politike nisu bili samo Muslimani nego i Hrvati, posebice Hrvati iz središnje Bosne (Vitez i Vareš), koji su silom preseljeni u druge dijelove kako bi se promijenila demografska slika u Hercegovini na teritoriju Herceg Bosne. U ratu Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni u napadima deset puta brojnije bošnjačke vojske Armije RBiH na postrojbe HVO-a i hrvatsko civilno stanovništvo poginulo je 3056 Hrvata. U ratu su ukupno stradala 933 stanovnika Viteza, Hrvata, Bošnjaka i Srba. Na spomen-ploči na ulazu u katoličko groblje u Vitezu piše: “Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijena su 653 Hrvata”. Za zločine nad Hrvatima središnje Bosne na Haaškom kaznenom sudu osuđena su dva zapovjednika bošnjačke vojske Armije RBiH na ukupno 5 i pol godina zatvora (Enver Hadžihasanović na 3 i pol i Amir Kubura na 2 godine).

Bošnjački povjesničar Husnija Kamberović, nekadašnji direktor Istorijskoga instituta u Sarajevu, u jednom od intervjua kazao je kako je “uvjeren da dokument o dogovoru Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana da podjele Bosnu nikada neće biti pronađen jer ne postoji, ali tvrdi, duh Karađorđeva postoji i upravo se nastoji dovršiti na bosansko-hercegovačkom terenu”. Na pitanje tretira li se u bosanskohercegovačkoj historiografiji navodni dogovor Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o podjeli Bosne više kao povijesni mit ili kao povijesnu činjenicu, Kamberović je odgovorio: “U bosansko-hercegovačkoj istoriografiji nije puno o tome pisano, ali prema onome što je pisano u nekim djelima, recimo u knjizi profesora Čekića, na sporazum u Karađorđevu se ne gleda kao na mit nego kao na nešto što se smatra povijesnom činjenicom. Ne samo da jedan krug istoričara to tako smatra, ne samo da politička i društvena elita (bošnjačka p. a.) tako smatra, nego općenito jedna društvena atmosfera postoji, općenito raspoloženje u društvu je takvo da se vjeruje da nema govora o tome da je u pitanju neki mit nego je to istorijska činjenica, da su se dva predsjednika susjednih republika dogovarala o podjeli BiH”.

Presudom HR HB protiv 
ravnopravnosti Hrvata

Drugostupanjskom presudom Haaškoga kaznenog suda čelnici HZ HB (HR HB) Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić su, prema odluci Suda, bili udruženi u zajednički zločinački pothvat (ZZP) s namjerom stvaranje hrvatskog entiteta djelomično u granicama Banovine iz 1939. ili pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj u okvirima nekadašnje Banovine.

Do takvog je zaključka Raspravno vijeće Haaškoga kaznenog suda došlo na temelju iskaza četvorice svjedoka iz kojih proizlazi sljedeće:

- Tuđman je smatrao da bi BiH kao suverena i samostalna država trebala prestati postojati i da bi se značajan dio teritorija BiH morao pripojiti teritoriju Hrvatske (svjedok A. R., predstavnik međunarodne zajednice; svjedok Peter Galbraith, bivši veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj);

- Tuđman je želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorija “etnički čist” i graniči s Hrvatskom (svjedok Josip Manolić, bivši visoki hrvatski politički dužnosnik);

- Tuđman je smatrao da se plan proširenja granica mora ostvariti ili izravno ili pripajanjem HR HB Hrvatskoj na ovaj ili onaj način (svjedok Herbert Okun, pomoćnik dopredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji).

Navodni plan podjele BiH, prema zaključcima Raspravnoga vijeća Haaškoga kaznenog suda, dogovoren je između predsjednika Tuđmana i predsjednika Miloševića 25. 3. 1991., kada su se oni sastali u Karađorđevu radi preciziranja “planova” o kojima Raspravno vijeće “nema detaljnija saznanja”. (?!) Nakon presude Prliću i drugima s bošnjačke strane često se ističe kako se Hrvati konačno trebaju odreći zahtjeva za “trećim entitetom”. Bošnjački povjesničar Kamberović “lijepo” je i iskreno definirao hrvatsku “krivnju” realiziranu kroz haašku presudu HR HB, koja se temelji na ključnom sadržaju i interesu bošnjačke politike, a to je negiranje kolektivnih nacionalnih prava Hrvata u BiH: “Ne samo da jedan krug istoričara to tako smatra, ne samo da politička i društvena elita (bošnjačka, p. a.) tako smatra, nego općenito jedna društvena atmosfera postoji, općenito raspoloženje u društvu je takvo da se vjeruje da nema govora o tome da je u pitanju neki mit nego je to istorijska činjenica”.

Tako se, eto, u BiH, od iskrenog povjesničara može čuti kako je “općenito raspoloženje u društvu” povijesna činjenica iako je davno rečeno kako je opće mišljenje izravan neprijatelj istine. Na Haaškom kaznenom sudu povijesna istina o HR HB nije se, nažalost, utvrđivala samo temeljem povijesnih vrela, nego uglavnom izjava političkih instruiranih svjedoka, predstavnika interesa velikih sila i izravnih protivnika u političkom životu i ratnim sukobima u Hrvatskoj i BiH.