Ne tako davno, iako i to pokazuje koliko smo stari(ji), na Kosovu je legitimnu volju većinskih Albanaca kalibrirao Slobodan Milošević. Milošević se “potrudio” da predstavnik Albanaca 1991. godine postane Sejdo Bajramović umjesto Rize Sapunxhiuja kojega su prethodno birale vlasti Autonomne Pokrajine Kosova.
Smjena je izvedena “legalno i demokratski” u Skupštini Srbije koja je procijenila da je za Albance ipak bolje da ih predstavlja Sejdo Bajramović, a ne Sapunxhiu kojega su oni birali. Sve to događalo se upravo u praskozorje rata na prostoru bivše Jugoslavije jer Sapunxhiu nije bio dovoljno dobar drug i komunist kao Bajramović (obojica su bila sudionici Narodnooslobodilačkog rata). Ovaj izbor je na površinu izbacio suštinu srpskog hegemonizma i svih drugih “većinskih” prokletstava, koji je razorio povjerenje u “bratstvo i jedinstvo”, a u plamen gurnuo bivšu zajednicu. BiH se godinama bori između zabluda iz Jugoslavije te povratka nacionalizama koji se u prikrivenim oblicima u ovoj zemlji uglavnom maskiraju domoljubljem, demokracijom i ljudskim pravima. Nikada se kao u posljednjih nekoliko mjeseci nije od političkih stranaka iz Sarajeva moglo čuti toliko upozorenja, zaštite prava manjina i pozivanja na europske demokratske vrijednosti. To je posebno upadljivo bilo na posljednjoj raspravi u Domu naroda kada su bošnjački političari praktično poručili kako Hrvati i ne znaju kako najbolje izabrati svoje vlastite predstavnike te da se ni u budućnosti ne trebaju previše oko toga zamarati jer će im te muke riješiti bošnjački birači. Pri tome se kao argument koristila potreba provedbe presude “Sejdić-Finci”. Da je to političko Sarajevo iole pošteno i moralno, onda bi već do sada u federalnom Domu naroda dopustili da tamo sjedi neki “manjinac” Jakob, Dervo, Igor, a ne bi se tamo nalazili Segmedina, Amil, Sejo, Edin, Emir, Rasim i Aner. Pokušaj zabrane Hrvatima da biraju vlastite predstavnike pucanj je u BiH i suživot. Kosovo i Milošević velika su opomena svima.