Od kada je počela ozbiljna obnova tvrđave hercega Stjepana, svaki posjet izaziva divljenje umijeću kako srednjovjekovnih arhitekta tako i majstora. Naravno, moramo pohvaliti i majstore tvrtke "Građevinar – Fajić" iz Mostara koje smo ove i proteklih godina zatekli kako rade na obnovi simbola Ljubuškog. Novi posjet tom grandioznom, ali skladnom zdanju i pogled dolje prema gradu navode na zaključak da će Ljubuški, uz mnoge, imati tri prekrasna graditeljska simbola – tvrđavu hercega Stjepana iz kasnog srednjeg vijeka, franjevački samostan na Humcu, prvenstveno njegov dio građen u doba osmanske vlasti, te sedmi magacin, krasnu ostavštinu nekadašnje Duhanske stanice u Ljubuškom. Tri su to kamena zdanja građena rukama ovdašnjih majstora i "argata", kojima nadaleko nema premca, piše Večernji list BiH.
Rimski logor Bigeste ovom prigodom nećemo spominjati jer su ga neke naše davne generacije svele na razinu zemlje u okružju, premda je i on "stat' pa gledat'". Nadat je se, prije svega, da će se obnova tvrđave nastaviti, obnova sedmog magacina započeti, dok za staru crkvu i franjevački samostan na Humcu nema zime, uredno se održavaju. Svakako ostaje nada da će konačno nešto vrijedno pozornosti ostaviti i sadašnje generacije graditelja i arhitekata, što podrazumijeva da neće stvarati "grad bez ptica", odnosno zidati građevine oko kojih nema drveća i zelenila. Nismo upratili kada je točno završena obnova 4. bedema na južnoj strani tvrđave hercega Stjepana, ali to što je urađeno dodatno je uljepšalo prekrasno zdanje ljubuške tvrđave.
Zidove 4. bedema prokopali su do temelja i tako otkrili da su naslage šuta puna dva metra i više! Kada se to očisti, a trebat će, opet će izroniti nešto novo jer su vidljivi ostaci poprečnih zidova. Prije nekoliko godina dva manja otkopana objekta u podnožju tog brda šuta pokazala su da je tvrđava bila grad u malom, da se tu živjelo i privređivalo. Može se rezimirati da se u unutrašnjosti zdanja, čiji su bedemi u dobroj mjeri obnovljeni, kriju i neke tajne o životu u petnaestom stoljeću. Znatiželjni su i Ljubušaci – iseljeni, raseljeni, domicilni. Tek nakon obnove središnje tzv. branič-kule, čime je objekt dobio posve novi izgled, ruševine su malo kome zanimljive, nema popodneva da netko ne hoda, fotografira, gleda, reklo bi se, nadzire kako obnova teče. Ovoga puta sreli smo tri gospodina koja su svaki za sebe razgledala, fotografirala, divila se… jednom riječju, lijepo je biti u lijepom.
Pisati o prošlosti tvrđave hercega Stjepana nije lagan posao. Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić u studiji "Stari hercegovački gradovi" objavljenoj 1953., primjerice, navode da se "Ljubuški prvi put spominje 1452. u vrijeme borbe između hercega Stjepana i njegovih sinova, pred kojima se stari herceg sklonio u tvrdu kulu. Drugi put se ovaj grad spominje u povelji Alfonsa, kralja aragonskog i napuljskog, od 1. lipnja 1454. Bit će da je grad (odnosno kula) nastao negdje u ovo doba jer mu nema spomena u poveljama od 1444. i 1448., koje se odnose na hercegove zemlje." Vrijeme je pokazalo da je Ljubuški sa sigurnošću stariji za 70 godina nego što je navedeno u ovom prilogu. Kao Dan grada slavi se 21. veljače 1444., dan prvog spomena, da bi se u međuvremenu otkrilo da je i devet godina stariji. U dubrovačkom arhivu dr. sc. Marijan Sivrić pronašao je još stariji datum, 15. veljače 1435. To je ujedno i godina kada je umro Sandalj Hranić, a naslijedio ga njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača. Moguće da je herceg po dolasku na vlast počeo gradnju tvrđave, a moguće da je i starija. Jedino što je za sada sigurno jest činjenica da je na istom brijegu bila i ilirska gradina.