Nakon što je objavljena cjelovita presuda šestorici Hrvata osuđenih na 111 godina zatvora za zločine u BiH na 1409 stanica, brzim smo pregledom izdvojili važnija utvrđenja koja su dovela do osude. Iz toga proizlazi da je ključna dvojba za sud bila vjerovati javnim stavovima i postupcima dr. Franje Tuđmana ili tajnima temeljem predsjedničkih transkripata i svjedočenja Josipa Manolića, zaštićenog svjedoka AR, Petera Galbraitha i Herberta Okuna.
1. Neuspjelo diskreditiranje svjedočenja Josipa Manolića o odnosu dr. Franje Tuđman prema BiH.
U žalbi Jadranka Prlića tvrdilo se da je svjedočenje Josipa Manolića pogrešno ocijenjeno te da su zanemarene neke okolnosti u vezi s odnosom Tuđmana prema BiH pa tako da je poticao izlazak Hrvata u BiH na referendum za neovisnost BiH, podržavao suverenitet BiH i protivio se promjeni granica, prihvatio sve mirovne sporazume i predlagao raspoređivanje mirovnih snaga UN-a na granicama, bio protiv granica Banovine i podržavao međunarodno priznate granice i nikad nije izjavio da je za diobu BiH. Žalbeno vijeće, međutim, ističe kako ne vide kako je to moglo utjecati na činjenicu da se raspravno vijeće ograničilo samo na Manolićevu izjavu o Tuđmanovim težnjama prema zapadnoj Hercegovini.
To je Manolićevo svjedočenje, kako je utvrdio žalbeni sud, uvelike potvrđeno i svjedočenjima zaštićenog svjedoka AR te američkih diplomata Petera Galbraitha i Herberta Okuna. Herbert Okun svjedočio je da je Tuđmanov plan o proširenju hrvatskih granica trebao biti proveden bilo izravno bilo pripojenjem HR HB “na jedan ili drugi način”. Raspravno je vijeće utvrdilo da je vezano za taj plan “Tuđman zagovarao podjelu BiH između Hrvatske i Srbije kako bi inkorporirao dio BiH Hrvatskoj ili, na koncu, autonoman hrvatski teritorij izvan BiH usko povezao s Hrvatskom. Za razliku od Prlićeve obrane, žalbeni sud je temeljem Manolićeva svjedočenja zaključio kako je Tuđmanov glavni cilj bilo ostvarenje granica bivše Banovine. I tvrdnja da je Manolić svjedočio kako Tuđman nikad nije bio za diobu BiH nema osnove.
2. Osporavanje vjerodostojnosti vještaka tužiteljstva – Roberta Donia, Williama Tomljanovicha i Cirila Ribičiča.
Prlićevi žalbeni argumenti nisu uspjeli uvjeriti žalbeno vijeće da svjedoci nisu imali potrebne kvalifikacije, odnosno dovoljnu kredibilnost kao stručni svjedoci, ili da naći kakvu pogrešku raspravnog vijeća. To što su bili plaćeni od haaškog tužiteljstva ili su bili u uskoj vezi s njim ne upućuje na to da je raspravno vijeće propustilo to uzeti u obzir ili stoga pogrešno ocijeniti njihova svjedočenja.
3. Slobodan Praljak u žalbi je prigovorio što nije razmatrano svjedočenje stručnog svjedoka obrane Vlade Šakića.
Žalbeno vijeće odbacilo je sve prigovore Slobodana Praljka jer je tijekom unakrsnog ispitivanja Vlade Šakića u Haagu tužiteljstvo uspjelo dovesti u sumnju njegovu nepristranost kao vještaka i znatne manjkavosti u njegovu svjedočenju jer nije imao konkretnih i praktičnih istraživanja vezanih za sukobe u BiH, a i njegovi su odgovori o nekim pitanjima bili neodređeni. Šakić je bio na čelu Instituta Ivo Pilar te je tužiteljstvo, upućujući na usku vezu Instituta, hrvatske Vlade i hrvatskih obavještajnih službi, dovelo u sumnju njegovu nepristranost imajući na umu da su obrana i optužba vezano za ulogu Hrvatske u sukobu imali brojne rasprave.
4. Oružani sukob bio je međunarodni zbog izravnog uključivanja HV-a u sukob i sveukupne kontrole nad Hrvatima u BiH i HVO-om.
Prvotno je raspravno vijeće zaključilo da je međunarodni sukob postojao, ispitujući to od općine do općine, samo u nekim općinama obuhvaćenima optužbom, ali je žalbeno vijeće zaključilo da oružani sukob nije ograničen samo na zemljopisno područje na kojem se vode borbe, odnosno kako nije nužno dokazati da su vojnici bili prisutni u svakom od mjesta na kojima su počinjeni zločini. Odnosno, bilo je dovoljno dokazati da su zločini koji su se dogodili bili u izravnoj vezi s neprijateljstvima koja su se događala na drugim dijelovima teritorija. To što je raspravno vijeće utvrdilo da su HVO i Armija BiH bili na dijelovima teritorija BiH u međunarodnom oružanom sukobu dovoljno je da se primijeni sustav “teških kršenja” Ženevske konvencije za sve zločine počinjene bilo gdje na cijelom teritoriju BiH.
5. Neuspjelo osporavanje svjedočenja niza zaštićenih svjedoka, Galbraitha i Manolića.
Temeljem svjedočenja niza svjedoka optužbe, uključujući bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha i Josipa Manolića, sudsko je vijeće utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog pothvata i odgovornost osuđenih. Prlić je u žalbi prigovarao nesuglasju u njihovim svjedočenjima, manjak znanja o događajima, prenošenje rekla-kazala činjenica, okolnost što se ne mogu prisjetiti detalja u vezi s nekim događajima te motiviranost nekih od njih da svjedoče protiv Hrvata. Međutim, žalbeno je vijeće sve te prigovore otklonilo podsjećajući na standarde utvrđenja činjenica kojima se vodilo raspravno vijeće.
6. Slobodan Praljak prigovorio je u žalbi kako Tuđman nikad ne bi priznao neovisnost BiH da je bio za diobu BiH.
Za vijeće u tomu nema proturječja. Tuđman je imao dva plana. Jedan je bio da se dio teritorija BiH pripoji RH ili da se formira autonomni hrvatski teritorij u BiH, te su oba bila u suglasju s Tuđmanovim planom da proširi granice RH. To što je Tuđman javno podržavao teritorijalni integritet BiH, a tajno nastavio raditi na ostvarenju svoga cilja o okupljanju hrvatskog naroda, za vijeće je odraz njegove dvostruke politike. Raspravno vijeće nije zanemarilo dokaze koje je Praljak navodio, ali ga ti dokazi nisu spriječili da donese svoje zaključke. Nejasno je je li Tuđman na sastanku 17. rujna 1992. spomenuo podjelu BiH kao opciju koju je prethodno razmatrala međunarodna zajednica, ali Tuđman je o podjeli BiH govorio i na sastancima 11. rujna 1992. i na Brijunskom sastanku 28. studenoga 1992.