Savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan razgovarao je telefonski s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, a jedna od tema razgovora odnosila se na “koordinaciju zajedničkih prioriteta, uključujući pandemiju COVID-19, energetsku diverzifikaciju i zapadni Balkan”. Iako nije preciziran u priopćenju koje su izdale američke vlasti, dio se odnosio i na BiH, ponajprije vezano uz očekivanja obiju zemalja da ova država bude stabilnija i održivija kroz uspostavu unutarnje harmonije. A ta očekivanja se, prije svega, temelje na realizaciji inicijative da se naprave iskoraci oko reformi vezanih uz Izborni zakon, ustavne reforme, zatim promjena u oblasti pravosuđa te niza zakona od kojih je očekivanja postavila Europska komisija. No, svi su svjesni kako je ključno napraviti kompromis, što se do sada činilo nemogućim, a to je promijeniti odredbe Izbornoga zakona, ali i Ustava BiH, piše Večernji list BiH.
“Mineri” procesa
Za razliku od domaćih političkih želja koje su ispisane kod pojedinih stranaka kako te reforme trebaju rezultirati mnogo više od onoga što je navedeno u presudama Suda za ljudska prava u Strasbourgu odnosno Ustavnoga suda BiH, američka i europska administracija smatraju da je potrebno napraviti izmjene oko kojih je moguće postići suglasje. A to pak podrazumijeva uključivanje nekoliko kompromisa i odustajanje od do sada istaknutih tvrdih stajališta. Najprije je problematična činjenica to da, prije svih, Stranka demokratske akcije i njezin predsjednik Bakir Izetbegović navode kako je dogovor nemoguć te da se ne može postići u formatu njega i čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića. To je posve suprotno logici da u inicijalne razgovore treba uključiti i Željka Komšića i njegovu stranku te predstavnike oporbe, čime bi se posve razvodnila priča i pouzdano bi doživjela krah. U suštini, to najbolje pokazuje slučaj Mostara u kojemu su izbori održani, prije svega, zbog činjenice jer su predstavnici američke i EU administracije, Ujedinjenog Kraljevstva, OHR-a i OESS-a uspjeli pomoći u približavanju stajališta Čovića i Izetbegovića. Tek nakon toga sporazum koji su postigla ova dvojica političara predstavljen je ostalim strankama. Puno bi to teže bilo izvesti da su na sastancima sjedili predstavnici desetak stranaka, od kojih pojedine čak imaju unaprijed dodijeljenu zadaću “miniranja” bilo kakva dogovora. To je u suštini uloga Komšićeva DF-a. Uz to, predstavnici međunarodnih administracija angažiranih u BiH su svojom nazočnošću prošle godine, kada su Čović i Izetbegović potpisali sporazum, praktično založili i vlastitu vjerodostojnost. U tome smislu su bile više nego jasne poruke koje su uputili američki dužnosnici, ponajprije državni tajnik Antony Blinken, a prije njega i pomoćnik za područje Europe Matthew Palmer te veleposlanik SAD-a u BiH Eric Gordon Nelson. Identične poruke šalju i predstavnici Europske komisije koji navode da se neizbornu 2021. mora iskoristiti za postizanje sporazuma o reformama. U tome smislu međunarodni su dužnosnici već ishodili spremnost za kompromis s hrvatske strane s obzirom na to da su HDZ BiH odnosno stranke okupljene oko HNS-a iskazali spremnost i na ustavne reforme kako bi se udovoljilo izmjenama Izbornoga zakona.
Hrvat, Srbin, Bošnjak
To se odnosi na odredbe o nacionalnoj pripadnosti članova Predsjedništva, odnosno entitetu iz kojega se biraju na izborima. Naime, presudama Suda za ljudska prava, uz diskriminaciju prema manjinama, u drugim presudama utvrđeno je da diskriminaciju, primjerice, predstavlja i činjenica da se Hrvat ili Bošnjak ne može kandidirati za državni vrh ako nije u FBiH. Od bošnjačke se strane očekuje iskorak i pristanak na kompromis kako bi se osiguralo da predstavnike, ponajprije Hrvata, u nacionalno koncipirana tijela biraju pripadnici tog naroda kako bi se osiguralo legitimnost predstavljanja kako to traži Ustavni sud BiH u presudi “Ljubić”. •