Tijekom povijesti do 19. stoljeća baza znanja bila je u rukama vjerskih službenika, crkava i religija koje su tumačile vjeru i znanost. Sukob između znanosti i religije nastao je zato jer se u religiji i proučavanju religijskih knjiga stavljao veći naglasak na etički kodeks i ponašanje ljudi na ovom svijetu, dok je objašnjavanje prirodnih zakona bilo insuficijentno s obzirom na današnje bazu znanja o prirodnim pojavnostima. U 19. stoljeću, razvojem znanosti i širenjem obrazovnog sustava, baza znanja se eksponencijalno širi te sve veći broj znanstvenika propituje prirodne zakone i tada dolazi do povremenih konflikata između vjere i znanosti, no polako i religijski službenici uviđaju ispravnost nekih znanstvenih spoznaja.
Jedan od najčešćih konflikata koji su se javljali između religijskih i znanstvenih tumačenja bio je na području astronomije. S obzirom na to da neke velike religije tumače postojanje Boga na nebu, a nebo je nepregledno, prostrano, puno zvijezda i djeluje mistično te se u njega gleda s poštovanjem, svako propitivanje znanstvenika astronoma o strukturi svemira i Zemlje nailazilo je otpore religije jer se u to vrijeme smatralo da nebo pripada Bogu.
Nikola Kopernik
Nakon srednjeg vijeka, tijekom kojega su sve dotadašnje znanstvene spoznaje iz područja astronomije otišle u zaborav, razvitkom pokreta humanizma i renesanse javili su se znanstvenici koji su proučavali astronomiju. Tako je jedan od pionira bio poljski astronom iz redova isusovaca - Nikola Kopernik. Njegova najveća spoznaja 1543. sastoji se u izgradnji heliocentričnoga sustava, što je bio revolucionaran i dalekosežan prekid sa starim shvaćanjima. Nasuprot dotadašnjemu shvaćanju da je Zemlja središte svemira, Kopernik ističe da je Zemlja samo jedan od planeta koji kruže oko Sunca. Kopernik se ipak nije mogao potpuno osloboditi ukorijenjenih nazora pa je vjerovao da se nebeska tijela moraju jednoliko gibati po kružnicama. Taj je problem poslije riješio Johannes Kepler koji je otkrio nejednoliko gibanje planeta po elipsama kojima se u jednom žarištu nalazi Sunce. Svojim djelom Kopernik je utemeljio modernu astronomiju i stvorio preduvjete za Keplerova otkrića (Keplerovi zakoni) i Newtonovo određivanje zakonitosti koja upravlja gibanjima nebeskih tijela (Newtonov zakon gravitacije).
Kopernikovo je naučavanje imalo sljedbenike i nastavljače, ali i protivnike. Njegov glavni sljedbenik dominikanac Giordano Bruno bio je zbog grješnih misli o heliocentrizmu, beskraju svemira i strukturi atoma, podvrgnut 1566. inkviziciji Katoličke crkve. Unatoč tome, predavao je u Veneciji, Ženevi, Toulouseu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Frankfurtu, Pragu i drugim gradovima. Po dolasku u Veneciju biva uhićen od Papinske inkvizicije te osuđen na smrt nakon 7 godina istrage i javno spaljen kao heretik 1600. Bruno je imao slobodarski duh te je poricao kršćanske dogme smatrajući da su filozofija i teologija nespojive. Suprotstavljao se kršćanskom shvaćanju Boga kao ličnosti i nečeg transcendentnoga te je stvarao panteističku doktrinu po kojoj se sve sastoji od vječne i beskrajne supstancije. Bog je, prema tome, istovjetan s prirodom. Za njega je jedini cilj filozofije saznati tu nestvorenu i oduhovljenu supstanciju, ali osjetila i ljudski razum ne mogu je potpuno shvatiti osim u dva vida: kao dušu svijeta i tvar, koje se međusobno dopunjuju. Duša svijeta prožima sve stvari načinjene od tvari, tako da se one očituju povezano kao uzrok i načelo. Boga ili prirodu, kao aktivno stvaralačko načelo, Bruno naziva natura naturans, a kao ostvareni svijet natura naturata. Ali to su samo dvije jedinstvene cjeline, gdje se sve nalazi u svemu, pojedinačno u univerzalnom, a univerzalno u pojedinačnom.
Galileo Galilei bio je talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof. Nakon završenih medicinskih studija, posvetio se proučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postao jedan od najvećih fizičara i astronoma.
Njegova značajna astronomska otkrića uključuju otkrivanje Mliječne staze kao golemog skupa zvijezda, otkriće Jupiterovih mjeseca te otkriće Sunčevih pjega. Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galilea u sukob s crkvenim tumačenjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. bilo zabranjeno tumačenje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta.
Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine, pa je u svojem djelu “Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima” izložio heliocentrični sustav. To je djelo Crkva odmah ocijenila kao heretičko. Dosljednost Galilea da iznosi i brani znanstvenu istinu izazvala je oštru reakciju. U Rimu, u prostorijama Inkvizicije, održan je proces protiv Galilea (1633.), koji je tada bio u sedamdesetoj godini života. U progonstvu, lišen slobode i odvojen od svijeta, pod stalnim nadzorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo o mehanici obrazlažući zakone slobodnoga pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, vodoravni hitac i tako dalje. Tim djelom uveo je Galileo eksperimentalnu metodu istraživanja i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti te time položio temelje modernoj fizici.
Proboj teorija
Crkva je 1616. zabranila sva djela koja su za osnovu imala Kopernikovo naučavanje. Zabrana je 1757. skinuta s Kopernikovih, a 1835. s ostalih djela. Godine 1992. papa Ivan Pavao II. službeno je ustanovio pogrešku Rimske inkvizicije, zatražio oprost i tom prilikom pozvao druge na dijalog znanosti i vjere po uzoru na Galilea.
Zanimljivo je napomenuti da su i prije pojave kršćanstva, islama i budizma u staroj Grčkoj ljudi bili sposobni proučavati svemir. Tako su još starogrčki mislioci Aristotel i Platon 400.-300. godine prije Krista utvrdili da je Zemlja okrugla te se kreće oko Sunca. Grčki je mudrac Eratosten izračunao opseg zemlje 200. godine prije Krista. Odredio je udaljenost od Aleksandrije do Asuana kao pedeseti dio Zemlje, što je ukupno 40.000 kilometara.
Također, dok je Europa bila u tami srednjeg vijeka, muslimanski znanstvenici halife El-Me’muna došli su do vrlo naprednih spoznaja o Zemlji. Znanstvena otkrića o obliku i veličini zemlje počela su tijekom muslimanskih zlatnih era (750.-1100.).
Među muslimanskim krugovima rasprava je bila zapravo o tome koliko je Zemlja zaista velika, a ne je li okrugla ili ne. U ranim 800., Abbasijski halifa El-Me’mun je okupio najbistrije umove tog vremena u Bagdadu, koji su izračunali obujam zemlje te odstupali samo 4% od njezine stvarne veličine. Prema tome, ideja o Zemlji kao ravnoj ploči pada u vodu, a pobili su je i muslimanski znanstvenici 600 godina prije nego što ju je dokazao Zapad.
Brojnost galaksija
Premda je vjerovanje o Zemlji kao središnjem planetu u svemiru napušteno od gotovo svih religija, razmišljanje o Bogu kao svemogućem biću i ljudima kao njegovim stvorenjima njeguje i dalje antropocentrični i egocentrični pristup.
Do prije 90 godina mislili smo da postoji samo jedna galaksija - Mliječni put s nekoliko stotina milijuna planeta, dok 1922. godine američki astronom Edwin Hubble nije dokazao da je naša galaksija tek jedna od mnogih otkrivši zvijezdu koja je suviše udaljena da bi bila dijelom Mliječne staze. Ovu novootkrivenu galaksija nazvao je Andromedina maglina.
Tako danas već znamo da naša galaksija ima između 100 i 400 milijardi planeta, a mimo naše galaksije je 220 milijardi galaksija, svaka s po nekoliko milijardi planeta. S obzirom na to da je svemir homogen i izotropan, uz pomoć Hubbleova teleskopa znanstveno je potkrijepljena teorija o broju galaksija i zvijezda u svemiru.
I danas se ljudi koji vjeru u Boga slažu da je svemir nastao prije 13,7 milijardi godina velikim praskom, s tim da nevjernici misle da iza praska stoji priroda ili neki prapočetna neobjašnjiva sila, dok ljudi religije smatraju kako je Božje postojanje induciralo veliki prasak.
Veličanstvenost Božjeg djela nije Zemlja i čovjek, nego svemir i znamo da postoji 220 milijardi galaksija sa stotinama milijardi planeta u svakoj galaksiji te se čini gotovo nevjerojatnim da je jedina mogućnost života statistički samo na Zemlji.
I nedavna NASA-ina otkrića novih planeta samo potvrđuju tu statističku vjerojatnost. Riječ je o sustavu sedam egzoplaneta oko zvijezde TRAPPIST-1. Otkriveni planetarni sustav ne nalazi se u nekoj dalekoj galaksiji, već u našem svemirskom susjedstvu na udaljenosti od 40-ak svjetlosnih godina. Tri od sedam novootkrivenih planeta nalaze se u potencijalno naseljivoj zoni i mogli bi na svojoj površini imati oceane s vodom, što povećava mogućnost nastanka života u tom zvjezdanom sustavu. Planeti su svojom veličinom slični Zemlji. Prošle godine također je otkriven potencijalno naseljiv planet Proxima b, a 2015. godine planet Kepler 452.
Razlog što se posljednjih godina otkriva sve više Zemlji sličnih planeta leži u razvoju tehnologije. Moćni teleskopi na Zemlji te teleskopi sateliti u Zemljinoj orbiti omogućavaju mnogo preciznija mjerenja i bolju razlučivost. Analiza dobivenih podataka na supermoćnim računalima također je znatno poboljšana. Godine 2009. NASA je lansirala 600 milijuna dolara vrijedan teleskop Kepler. Taj je teleskop do sada otkrio više od 2000 egzoplaneta, od kojih 21 nalik našoj Zemlji.
Nije potrebno čak ići ni toliko daleko. Naime, Jupiterov mjesec Europa pokazuje izboje koji bi mogli odgovarati tekućoj vodi, što, naravno, predstavlja mogućnost za održivi život možda i u našem planetarnom sustavu.
Ljubav, tolerancija i suradnja znanosti i religija na Zemlji kao preduvjet su za susrete s novim izvanzemaljskim civilizacijama.
Zapravo, postoji ozbiljna vjerojatnost da, osim ljudske, u svemiru postoje i druge civilizacije. Religije na Zemlji su antropocentrične i nisu bile u stanju prihvaćati druge religije. Mi ljudi na ovoj Zemlji moramo shvatiti da u okviru svog domaćeg zadatka moramo tolerirati druge ljude i druge vjere jer postoji ozbiljna mogućnost da postoji negdje druga civilizacija koja ima drugačije poimanje Boga. Poanta shvaćanja i prihvaćanja vlastite malenkosti u dimenzijama svemira nije relativiziranje vlastitog postojanja, nego širenje horizonata vlastitog uma iznad učenja današnjih religijskih i sekularnih škola.
Stoga ne treba dovoditi u pitanje je li znanost oprečna religiji i zatire li Crkva znanost, već jesu li se ljudi spremni odreći kratkoročnoga osjećaja sigurnosti u zamjenu za širenje granica vlastitog uma do neslućenih ljepota i spoznaja nekih drugih bića u susjednim galaksijama.
Postavlja se pitanje dopuštaju li religije unutar svojih učenja mogućnost da je Bog, osim ljudske, stvorio i neke druge civilizacije koje možda imaju drugačije poimanje Boga od ovozemaljskih religioznih učenja. Kolektivni antropocentrizam i egocentrizam ljudske rase je u svojoj biti netolerantan prema svakoj različitosti, a time i vjeri te bi kao takav mogao biti poguban ako za 150 do 200 godina otkrijemo postojanje drugih, možda i razvijenijih civilizacija u susjednim galaksijama.
U današnjem svijetu na planetu Zemlji postoji mnogo netolerancije, diskriminacije i sukoba na osnovi rasne, vjerske, narodnosne, spolne, kulturološke i civilizacijske nesnošljivosti.
Upravo je nevjerojatno kada promatramo svemir kao veličanstvenu kreaciju koja se sastoji od milijardi galaksija i zvijezda istog materijalnoga sastava, a udaljenih toliko milijuna svjetlosnih godina, kako je moguće da na jednom malenom planetu Zemlji postoji toliko diversifikacijske nesnošljivosti.
Svijest o veličinama
Zemlja kao planet u samoj našoj galaksiji predstavlja manje od zrnca pijeska u Sahari ili kapi vode u Tihom oceanu, a čovjek pojedinac tek je atom u tom zrncu pijeska.
Upravo ljudska potreba da svoju malenkost prikaže važnijom nego što jest, dovela je do umjetnih podjela u ljudskoj rasi. Ta potreba pojedinca da sebi i drugima dokaže svoju važnost te nekritički osvrt na vlastiti značaj i vrijednost, pogonila je mnoge pojedince da, umjesto sličnosti s drugim ljudima, baš suprotno ističu razlike.
Tako su mnogi “vođe” tijekom ljudske povijesti, umjesto integrativnih osobina i univerzalnih vrijednosti, upravo inzistirali na razlikama te su sofisticiranim manipulacijama, posebice u vremenima tame i neznanja te egzistencijalne ugroženosti naroda, populističkim pristupom isticali krivnju drugih religija, naroda i kultura kao odgovornih za tegobe vlastitog naroda.
Kako je u ljudskoj prirodi da uvijek lakše prihvati krivnju nekog drugog za vlastite neuspjehe i poteškoće, zbog nemogućnosti suočavanja sa vlastitom neadekvatnosti, takvi takozvani vođe poveli su cijele narode i religije u sukobe sa svojom ljudskom braćom iako smo svi Božja djeca. Zapravo je zapanjujuće kako se civilizirano ljudsko biće može pretvoriti u neempatičnu zvijer i postati neprijatelj svome bratu po Bogu. Najbolji primjer za takvo ponašanje je najveće zlo čovječanstva - holokaust tijekom Drugog svjetskog rata.
Upravo suradnja znanosti i religije u sinergiji njihove prosvjetiteljske uloge mora djelovati na sve ljude planeta Zemlje da spoznaju koliko je ljudsko biće sitno u usporedbi s beskrajem svemira i koliko su umjetno izazvane podjele među narodima i religijama zapravo potpuno oprečne svrsi našega postojanja.
Vrhonaravna je zadaća znanosti i religija upravo da svojom suradnjom amplificiraju prosvjećivanje svih ljudskih bića da smo na planetu Zemlji svi Božja djeca bez obzira na razlike među nama i da su te razlike upravo bogatstvo koje nam je Bog podario, kao što razlike među cvijećem doprinose ljepoti cijeloga vrta tako i razlike među ljudima doprinose ljepoti i bogatstvu našem zajedničkog zemaljskog vrta.
Ljubav i tolerancija među ovozemaljskim vjerama, religijama, rasama i ljudima su conditio sine qua non (lat. - uvjet bez kojega se ne može) želimo li spremni dočekati susret s nekim novim civilizacijama u budućnosti. Ne bi bilo dobro da nas tek možebitni susret s nekom novom civilizacijom uvjeri koliko su razlike među nama Zemljanima male i umjetno inducirane. Tek zajedno možemo spremni dočekati i moguće izazove koje bi susret s novim vanzemaljskim civilizacijama mogli susresti.
Ako nećemo tolerirati međusobno sebe na Zemlji, nećemo moći imati razumijevanje za te možebitne nove civilizacije niti se znati odnositi i koegzistirati s novim svjetovima koje vjerojatno u beskrajnom svemiru negdje postoje, a i te druge civilizacije također su Božje djelo, a Bog promiče ljubav među svojom djecom ma gdje se ona nalazila u beskrajima našeg svemira. •