“Odmah na početku epidemije koronavirusa nazvao me Jozo Bogdan i upitao: ‘Kako mi možemo pomoći zdravstvenim ustanovama na ovom području?’ Rekao sam što bi sada bilo najpotrebnije. Nije se dugo čekalo. Jozo je okrenuo nekoliko brojeva i više kamiona pošiljki materijalnih potrepština i medicinske opreme upućeno je za šest domova zdravlja”. Rekao je to dr. Frano Musa o Jozi Bogdanu, preminulom širokobriješkom gospodarstveniku koji je iz pepela podigao FEAL, a u srijedu preminuo od posljedica anafilaktičkoga šoka koji je doživio zbog uboda ose, piše Večernji list BiH.
Musa je najbolje opisao širokobriješkog dobrotvora i humanitarca, uvijek s malim ljudima, jednog od najuglednijih gospodarstvenika, ali i čovjeka kojega je život klesao od njemačke bauštele, preko prijevoza kamionima, trgovine i obrade aluminija do izgradnje velebnih građevina diljem Europe. A svejedno, bio je skroman i jednostavan. U njegovu društvu nikada nije bilo dosadno.
FEAL pretvorio u giganta
Pun poduzetnosti, živio je život sto posto, mjereći ljude samo po tome što su napravili za života. A on se nije zaustavljao i uvijek je smatrao kako nije dovoljno učinio.
“Ponavljao je da želi dovesti svjetske stručnjake da dođu i rade u Hercegovini i pomognu našim ljudima ovdje”, kaže dr. Musa.
Jozo Bogdan bio je i prvi na popisu koji je pomogao unesrećenima u poplavama 2014. godine. Tada je predvodio “hercegovačku brigadu” koja je pomagala unesrećenim selima i gradovima, najpotrebitijima od Doboja, Maglaja, Žepča, Orašja, Bosanske Posavine.
Na adresu širokobriješkog aluminijskog giganta FEAL-a i na obiteljsku adresu u Dužicama posljednjih dana, nakon objave da je preminuo, pristigle su tisuće brzojava sućuti. Poruka od malih i velikih ljudi. Znanih i neznanih. Sve njih vezuje jedna nit – Jozo. Bio im prijatelj, podupiratelj ili je jednostavno ostavio neizbrisiv trag u njihovim životima. Mario Perić, izvršni dopredsjednik za privatne i korporativne klijente njemačke banke Comerzbank, Jozu je opisao kao jednoga od najzanimljivijih ljudi koje je upoznao u životu. “Prijatelj koji je bio sposoban pokazati jednostavnost, a istodobno složenost i kozmopolitski stav. Imao je jednu golemu širinu. Sjedili smo zajedno na operama, a znao je sve i o gangi. O gospodarstvu je mogao komunicirati na jednoj međunarodnoj razini. Zato sam uživao biti u njegovoj blizini. Jako mi nedostaje i pod velikim sam šokom. Mislim da su Hrvatska i Hercegovina izgubile jednoga od najvećih sinova”, svjedoči Perić.
Život Joze Bogdana bio je umnogome sličan životu druge djece zapadne Hercegovine 50-ih godina. Rođen je 1954. godine u Dužicama, a stariji obiteljski korijeni potječu iz malenoga zaseoka Smokinja, 15-ak kilometara od Širokog Brijega. Siromašna i zapuštena, kažnjena zbog “grijeha prošlosti”, Hercegovina, koja je preživljavala uzgojem duhana i stočarstvom, morala je svoju djecu slati u inozemstvo. Na bauštelu. Jozo je otišao s četrnaest i pol godina jer nije imao drugoga izbora. I pokazalo se to kao pun pogodak. Ako ga je što oblikovalo u životu, to je taj njemački pristup svemu. Bilo je to 1969. godine. Njemačku je opisivao kao “najdražu zemlju nakon Hrvatske”. Tamo se sve donedavno vodio kao njemački radnik. S plaćenim mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem. U Njemačkoj je živio kod, danas također pokojnog, ujaka Veselka Mikulića i radio u istoj građevinskoj tvrtki. Na baušteli. Samo nekoliko godina poslije bauštelu je zamijenio tiskarom, gdje je radio nekoliko godina. Na poziv vlasti bivše Jugoslavije morao se vratiti i služiti vojni rok. A odmah nakon što je završio tu obvezu, krenuo je u privatni biznis. A gotovo nema djelatnosti kojom se nije bavio. Stjecao je sve više poznanstava, a njegov bankovni račun stalno je rastao. Kupio je prvi kamion i to je bio prvi značajniji posao. Njime je prevozio u Crnoj Gori brojne terete nedugo nakon razornog potresa, nakon što su vlasti pokrenule masovnu obnovu ove tadašnje republike. Nakon toga kupuje cisternu s kojom također nastavlja razvijati biznis. Osniva i tvrtku za proizvodnju opruga u rodnim Dužicama nakon što je strojeve dovezao iz Njemačke. Kompaniju Metalrad osniva nekoliko godina prije rata baveći se metalskim poslovima. U početku to je bila tvrtka za obradu metala, a s vremenom je prerasla i u vodećeg uvoznika aluminijskih profila. Šest godina živio je i u Španjolskoj, također se baveći uvozom aluminija u bivšoj državi. Najvažniji trenutak njegove poslovne karijere bila je 2000. godina kada je privatizirao posrnuli FEAL, kompaniju koja je u bivšem sustavu bila dio mostarskog Sokola.
U vrijeme rata tu je tvornicu, koja je bila i logističko skladište HVO-a, pogodilo nekoliko projektila ispaljenih sa srpskih pozicija. Kada ju je privatizirao, bila je zarasla u draču, strojevi su bili praktički neuporabljivi. Nedugo nakon toga redali su se uspjesi ove tvrtke. Sve pod vodstvom Joze Bogdana koji je istodobno imao odlike hladnokrvnog njemačkog menadžera i vrijednog hercegovačkog radnika. I u njoj je zaposlio doslovno trećinu svoga sela Dužica. Proširivao je i modernizirao FEAL u godinama najveće svjetske ekonomske krize nakon 2008. godine. Kriza je iskorištena kao prilika. Malo je modernijih zgrada izgrađenih s aluminijskim konstrukcijama da nemaju poveznicu sa Širokim Brijegom. Ova kompanija, koja ima svoje tvrtke kćeri u devet država, među kojima je i Hrvatska, izrasla je u vodećeg prerađivača aluminija i aluminijskih građevinskih sustava u ovome dijelu Europe. Čak i unatoč činjenici da se, što je svojevrstan apsurd, nadaju se svi privremeno, nedavno ugasila kompanija Aluminij iz Mostara, a koja je bila okosnica cijele ove industrije. A Bogdanovi inženjeri izgradili su na desetke projekata, iznimno zahtjevnih i modernijih građevina. Za brze francuske vlakove, jedne od najbržih u svijetu, u FEAL-u se izrađuju prozori i vrata, za Cargo Schmitz Bull kamionske prikolice, potom dijelovi za brodove... Popis FEAL-ovih partnera je predugačak. Na svake bitnije pregovore upravo je tim predvodio Jozo Bogdan. I nakon svakih ekipa se vraćala s punim uspjehom. A inženjeri i stručna radna snaga, koju je najviše cijenio, u djela su provodili njegovu viziju i poslovne planove. Izgradio je i vjetroelektranu, u Mostaru otvorio nove pogone FEAL-a. Velik broj ljudi smatrao ga je prijateljem, a on je, pak, u životu imao nekoliko vjernih. Nagovorio je dr. Marka Radoša da u Širokome Brijegu otvori polikliniku. Upravo je ovaj hercegovački stručnjak, kao i dr. Edo Galić, proveo posljednje sate bdijući uz krevet Joze Bogdana na zagrebačkome Rebru, gdje je prebačen helikopterom iz Mostara. Jedan od Jozinih bliskih prijatelja bio je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Susjedi iz Smokinja, odnosno Dužica u Širokom Brijegu, i Poganoj Vlaki u grudskoj općini životni su prijatelji. Vežu ih brojni privatni trenuci. Kada bi se vidjeli, obvezno je bilo okupljanje u Jozinoj obiteljskoj kući u Dužicama gdje ih je dočekivala Jozina supruga Nada, inače Mostarka, koju je neizmjerno ljubio. A obožavao je onda jesti belavu, mladi sir na maslacu, te kuke, divlju verziju šparoga kakve rastu u toplijim krajevima. Bandiću je tek zamjerao zbog “komunističke prošlosti”, često zbijajući šale. Upirao bi mu onda prstom prema kapelici sv. Ante Padovanskog, koju je dao izgraditi u selu na zavjet iz vlastite obitelji.
“Bog uzima najbolje”
“Ni danas ne mogu prihvatiti tu gorku istinu. On mi je bio više od prijatelja. Vjerovao sam i nadao se da će Jozo ovu bitku dobiti, ali, nažalost, nije. Digao je FEAL grupaciju iz pepela i, zahvaljujući njemu, izrasla je u vodećeg prerađivača aluminija i aluminijskih građevinskih sustava u ovom dijelu Europe. Bio je uvijek ispred vremena i ispred svih nas, a to potvrđuju i građevine za čiju je konstrukciju zaslužan njegov FEAL. Bog uzima najbolje”. Tim je riječima Bandić ispratio Jozu Bogdana. A mediji su ih pratili u brojnim prigodama. Od onih smiješnih do ozbiljnih kada je založio vlastitu imovinu da bi se Bandića pustilo iz zatvora. Uživao je u dugim šetnjama s prijateljima kroz rodno selo. Ali i u odlascima i boravku u Njemačkoj u kojoj je radio dugi niz godina. Golem je popis onih kojima je Bogdan pomogao, od školovanja i stipendiranja djece, obnove kuća, pomoći za liječenje. Taj je popis ostao samo njemu znan. Njegov život potvrda je drugima da je i u Hercegovini moguće ostvariti njemački san. A istodobno ostati malen i jednostavan. Nakon što je otišao u “mirovinu”, posao je polako počeo prepuštati mlađima iz obitelji kao da je predviđao svoj prerani odlazak u vječnost.•