Što je logoterapija i egzistencijalna analiza, na koji način može pomoći i kome je potrebna, gdje je u tome BiH... - razgovarali smo s Mirom Međugorcem, voditeljem škole i organizatorom edukacije logoterapije i egzistencijalne analize u BiH, koja bi uskoro trebala biti održana u Mostaru.
Večernji list: Kako biste jednostavnim riječima objasnili što je logoterapija i koji su njezini glavni ciljevi? Što se nastoji postići kroz ovaj pristup?
- Logoterapija i egzistencijalna analiza je psihoterapijski pravac koji je utemeljio znameniti neuropsihijatar Viktor E. Frankl. Ako bismo doslovno preveli, možemo reći da je logoterapija liječenje koje čovjeku pomaže otkrivati smisao kroz život. Čovjeka, prije svega, gleda kao duhovno biće kojem je primarna motivacijska sila pronaći smisao. Upravo uvođenjem ponovno duhovne dimenzije Frankl je rehumanizirao medicinu odnosno psihoterapiju i u tome se logoterapija razlikuje od mnogih drugih psihoterapijskih pravaca koji čovjeka promatraju kroz psihičku i fizičku dimenziju. U duhovnoj dimenziji nalaze se savjest, slobodna volja, odgovornost, smisao za ljepotu i ljubav. Uči nas kada ne možemo promijeniti situaciju da imamo slobodu mijenjati svoj stav prema nepromjenjivom. Traži odgovore na pitanje u kojoj se mjeri duhovne snage u čovjeku mogu mobilizirati za otklanjanje duhovnih frustracija, korekciju psihičkih poremećaja i ublažavanje somatske patnje. Upravo zahvaljujući svojoj duhovnoj dimenziji čovjek može prkositi svojoj sudbini, distancirati se od svojih unutarnjih poteškoća, pružiti otpor vanjskim okolnostima i u konačnici herojski prihvatiti svoje granice. U logoterapiji je glavni cilj samonadrastanje za razliku od nekih drugih pravaca gdje je samoostvarenje. Mi smo sposobni zaboraviti na sebe i iz ljubavi prema nekome ili nečemu nešto napraviti.
Večernji list: Koliko dugo se bavite logoterapijom? Što vas je privuklo ovom pravcu i kakav je proces postajanja logoterapeutom?
- Prvi put sam se susreo s logoterapijom 2012. u Zagrebu zahvaljujući dr. sc. Cvijeti Pahljini. Njezina strast prema logoterapiji prenijela se na mene jer je živjela logoterapiju i nesebično je dijelila sa svima. Privuklo me logoterapiji to što sam prepoznao da je to možda jedini pravac koji čovjeka sagledava u cjelini. Fascinantno je kako nam logoterapija upućuje na to da smo mi puno više od problema s kojim se susrećemo, a pritom ne ignorira naš problem. Posebno je zanimljivo kako se odnosi prema patnji, krivnji i smrti, čega nitko od nas nije pošteđen. Pritom ne ignorira patnju i ne prenosi krivnju na druge, nego naglašava da je odgovornost individualna. Uči nas da uvijek mi imamo posljednju riječ. Logoterapeut se bavi osobom koja pati emocionalno iako se klinički ne smatra bolesnom. Za postati logoterapeutom potrebna je osobna zrelost, spremnost za rad na sebi, otvorenost i empatija prema drugima. Logoterapeutom se postaje tako što logoterapiju ugradite u vlastiti život.
Večernji list: Možete li opisati kako izgleda jedan susret ili radionica logoterapije? Kakva su dosadašnja iskustva i povratne informacije polaznika?
- Kada je u pitanju edukacija, susret se sastoji od seta predavanja nakon kojih imamo radionice vezane uz gradivo koje smo usvojili. Orijentirani smo na praktički rad više nego na filozofsko proučavanje logoterapije. Na kraju svakog susreta polaznici dobivaju dvije vrste zadaća: vezano uz gradivo koje smo radili i zadaću za osobni rast i razvoj. Ipak, nije svima cilj postati logoterapeut, već bi željeli iskoristiti prednosti logoterapije za prevladavanje vlastitih izazova. To je područje na koje ćemo u budućnosti usmjeriti veću pozornost i razviti programe za takve korisnike logoterapije. Logoterapija zahtijeva razumijevanje, da je pustite u vlastiti život da pomogne ispravljati ono čime niste zadovoljni. Rekao bih, ona je lagani povjetarac koji čisti dušu i tijelo.
Večernji list: Prva edukacija u BiH održana je u Tomislavgradu prije dvije godine, a sada će biti u Mostaru. Kako će edukacija izgledati i što će biti u fokusu?
- Prva generacija budućih logoterapeuta tek je na pola puta. Kako ste spomenuli, prošle su dvije godine i sada krećemo u treću. Prva generacija počela je obrazovanje u Duhovnom centru sv. Ilija na Buškom jezeru, gdje smo imali izvrsne uvjete za rad. Želim zahvaliti o. Jakovu i njegovoj subraći na srdačnom gostoprimstvu. Birali smo tu lokaciju zato što smo željeli raditi izvan gradske vreve kako bismo napravili distancu od svakodnevnog ritma života. Smatram da je to jako dobro i da svaka osoba treba povremeno napraviti odmak od svakodnevice, malo zastati, razmisliti je li to nešto što želi i što ga ispunjava te kakvog smisla ima za njega samoga. Takve uvjete ćemo imati i s drugom generacijom, samo ćemo biti bliže gradu i prometnom čvorištu. Trudimo se stvoriti jedno zajedništvo i u prvoj generaciji smo uspjeli, polaznici su se međusobno povezali, sastaju se izvan nastavnog programa radi druženja i usavršavanja logoterapijskog znanja. Program za drugu generaciju je jako sličan programu prve, radimo prema istom kurikulu uz suradnju i stručnu podršku Hrvatskog centra za logoterapiju i egzistencijalnu analizu iz Zagreba. Proces postajanja logoterapeutom traje 9 semestara tijekom kojih se obrađuje teorijski materijal, praktične vježbe i rad s pacijentima te se posebna pozornost posvećuje osobnom rastu i razvoju. Edukacija se održava vikendima, osim praktikuma koji traje od petka do nedjelje. Praktikum najčešće organiziramo na drugoj lokaciji. Tako smo u prvoj generaciji, iako je bila organizirana na Buškom jezeru, boravili i u Mostaru, Međugorju, na Rabu i u Masnoj Luci. Tako se grupa dodatno povezuje.
Večernji list: Kome je namijenjena logoterapija? Postoje li specifične skupine koje mogu imati najviše koristi?
- Logoterapija je široko primjenjiva, okrenuta je prema zdravim i bolesnima, starim i mladima te ljudima u različitim položajima života. Njezina zadaća je osvijetliti put koji vodi smislenu životu, pomoći pronaći odgovore na pitanja koja nam postavlja život. Posebno pomaže osobama s teškim životnim izazovima da pronađu smisao i olakša im trpljenje. Logoterapija je korisna za rad psihologa, pedagoga, socijalnih radnika, redovnika, teologa, liječnika i drugog medicinskog osoblja. Primjenjiva je od djetinjstva do starije dobi, posebno u bračnim i partnerskim odnosima.
Večernji list: Smatrate li da današnji čovjek, više nego ikad, traga za smislom u životu? Kako logoterapija tu pomaže?
- Ovdje bih na početku naglasio da pitanje smisla života nikako nije izraz nečega bolesnoga u čovjeku, nego je to istinsko ljudsko pitanje, rekao bih, izraz najljudskijeg u čovjeku. Kao što smo već rekli, osnovni cilj logoterapije i egzistencijalne analize je pomoći osvijetliti put pacijentu u traganju za smislom. Slažem se s vama da je besmisao izražen više nego ikada i svjesni te činjenice možemo nazvati i logoterapiju terapijom 21. stoljeća. Čovjek nikada nije živio u većim materijalnim blagodatima, a nikada se nije više pitao čemu živjeti. Međutim, smisao nije univerzalan, ono što je za mene smisleno ne znači da je i za vas, on je individualan i svatko je za sebe u potrazi za smislenom zadaćom. Smisao je individualan, ali vrijednosti preko kojih dolazimo do smisla su univerzalne. Postoje stvaralačke i doživljajne vrijednosti, a i vrijednosti stava. Ostvarivanje smisla kroz stvaralačke vrijednosti bilo bi kada mi sagradimo kuću, dosegnemo nekakva postignuća na poslu i imamo onaj osjećaj da se zbog toga isplatilo živjeti. Znači, oni se ostvaruju djelovanjem. Ostvarivanje smisla kroz doživljajne vrijednosti bilo bi kada, recimo, planinar osvoji nekakav planinski vrh, kada roditelj oženi sina ili uda kćer, dobije unuke i onda ima osjećaj: “E, sada bih mogao umrijeti kada sam ovo doživio!” Za njih, možemo reći, da se ostvaruju primanjem. Imamo osobe koje su uspješne u karijeri, dobri su graditelji, puno toga lijepoga su doživjeli iako nisu doživjeli taj osjećaj da su to ti trenuci zbog kojih bi živjeli, ali i ovi doživljeni trenuci ne traju vječno. Postoji nešto čega nitko nije pošteđen, a to su patnja, krivnja i smrt. Ova vrsta vrednota ostvaruje se u tome kako se čovjek postavlja prema nekom ograničenju svoga života. Ove vrednote ostvaruju se kada se čovjek nađe suočen sa sudbinom, gdje mu preostaje samo kako će je prihvatiti, podnositi kao svoj vlastiti križ. Time se dokazuje da čovjekova egzistencija nikada ne može postati besmislena, dokle god on diše. Iz navedenoga možemo primijetiti da se čovjek ne zadržava na jednoj vrsti vrednota, nego je potrebna fleksibilnost kako bi se mogao prebaciti na drugu vrstu vrednota ako na njima vidi mogućnost njihova ostvarivanja. Život od čovjeka zahtijeva prilagodljivost prilikama koje mu pruža. Smisao se ne može dati kao recept, čovjek ga sam i samostalno mora pronaći, a logoterapeut mu samo osvjetljava situacije, pomaže mu otkriti mogućnosti, ali nikako ne može za čovjeka otkriti smisao.
Večernji list: Rekli ste da logoterapija pomaže čovjeku otkrivati smisao u životu. A što uzrokuje besmisao?
- Čovjek, kada se osjeća besmisleno, često je bezvoljan i njegov sadržaj života najčešće se puni negativnim stvarima. U logoterapiji se za takve osobe kaže da su egzistencijalno frustrirane, a ta frustracija može rezultirati različitim poremećajnim ponašanjima, poput zloupotrebe supstancija, samoubojstva i kriminala. Empirijski je dokazana nizom logoterapijskih testova povezanost između osjećaja besmislenosti i niza disfunkcionalnih ponašanja. Za razliku od životinja, instinkti i nagoni ne govore čovjeku što da radi, a za razliku od vremena prije, tradicija im ne govori što treba raditi. U prošlosti su ljudi sami pronalazili radost u druženju, dok danas često trebaju terapije i savjetovanja kako bi pronašli dobro i trenutak unutarnjeg zadovoljstva. Tradicija nas je više činila međusobno povezanijima i bliskijima. Danas se susrećemo s tim da ne znamo što trebamo ni što želimo činiti i za posljedicu imamo da želimo ono što rade drugi ili radimo što drugi žele da radimo.
Večernji list: Na koji način logoterapija spaja psihološke aspekte s duhovnima?
- Upravo zahvaljujući duhovnoj dimenziji čovjek može prkositi svojoj sudbini, distancirati se od svojih unutarnjih stanja, pružiti otpor vanjskim okolnostima ili herojski prihvatiti svoje granice. Na psihičkoj razini zaista takve slobode ne postoje, nitko ne može odabrati svoje stanje, npr., utjecati hoće li ga biti strah. Fizička i psihička dimenzija uvijek se prate, ali duhovna dimenzija se može nalaziti i u suprotnosti psiho-fizičke dimenzije. Ako se ozlijedimo, imamo oštećenje na somatskom dijelu koji se reflektira na psihičku dimenziju i obrnuto. Iz duhovne dimenzije imamo slobodu zauzeti stav prema psihofizičkim uvjetovanostima. Ako imamo strah prema nečemu, mi na to nismo mogli utjecati, nismo si to naručili i on dolazi iz psihičke dimenzije, a reflektira se na somatski dio, znojenje dlanova, plitko disanje i sl., međutim, u duhovnoj dimenziji imamo slobodu kakav ćemo stav zauzeti naspram tog straha, što ćemo s njim napraviti.
Večernji list: Koje su najčešće zablude o logoterapiji i kako ih objašnjavate onima koji su skeptični prema ovom pristupu?
- Najčešće zablude vezane uz logoterapiju su miješanje s logopedijom. Logopedija se bavi prevencijom, dijagnozom i terapijom poremećaja govora i drugih oblika komunikacije, dok je logoterapija psihoterapijski pravac koji se bavi čovjekom i njegovim izazovima na razini tjelesnog, psihičkog i duhovnog aspekta. Druga najčešća zabluda je ta da pomoć od logoterapije mogu imati samo vjernici te, tko nije vjernik, posebno katolik, da nema što tražiti u logoterapiji. Naravno, to nije točno. Viktor Frankl jako lijepo opisuje granice između teologije i logoterapije u svojoj knjizi “Bog kojega nismo svjesni”. Duhovnu dimenziju čovjek posjeduje bio on vjernik ili ne. Logoterapija, kao i drugi psihoterapijski pravci, brine se za čovjekovo duševno zdravlje, a religija se bori za spas duše. Želim istaknuti da religija, iako se svećenik primarno ne bavi duševnim zdravljem i sprječavanjem bolesti, može biti psihoterapijski koristan. Tijekom psihoterapije čovjek može otkriti davno potisnutu religioznost. Možemo zaključiti da je religioznost na višoj i sveobuhvatnijoj razini od psihoterapije i proboj u tu veću i sveobuhvatniju dimenziju ne događa se na razini znanosti, nego vjere. Pritom ne želim reći da logoterapija nema dodirnih točaka s vjerom, one se isprepleću, ali postoji jasna razlika te, uostalom, različit je cilj.