S politologom i povjesničarom Tadom Jurićem s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, koji je prije dvije godine proveo prvo istraživanje među Hrvatima iseljenima u Njemačku, ekipa s Vecernji.hr o tome kako će se kriza zbog koronavirusa odraziti na iseljenike i na njihov povratak u Hrvatsku te o najnovijim službenim podacima njemačkoga Saveznog ureda za migracije koji pokazuju koliko hrvatskih iseljenika danas živi i radi u Njemačkoj.
Nedostatak dragih ljudi i rodbine u stranoj zemlji osjećaju kao veliki nedostatak. Iseljenici nose emotivni uteg svega onoga što su ostavili jer bilo je i stvari koje su voljeli, koje nisu htjeli ostaviti... Osjećaj pripadnosti nekoj većoj skupini ljudi trajna je psihološka odrednica koja čovjeku daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i identiteta. Iseljenik se pak uvijek nekako osjeća nepoželjno. Domicilno stanovništvo dobro zna da ga nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela da u njoj živi i radi, nego smatraju da je došao radi zarade. Djeca iseljenika preuzimaju obilježja drugih kulturnih identiteta istodobno odražavajući i prenesenu baštinu iz domovine roditelja. Ali zbog te kombinacije nerijetko bivaju smatrani strancima i u svom okružju i u zavičaju roditelja. Ženidba ili udaja za stranca, odnosno strankinju može onemogućiti planove za povratak. Mnogi nastoje što prije zaraditi što veću ušteđevinu pa rade po dva, tri posla i naškode svom zdravlju. Mnogi bi se iseljenici u trenucima nostalgije rado vratili u rodni kraj, ali ponos ili neugodnost zbog „neuspjeha“ u stranoj državi prisiljava ih na produžetak boravka. Protekom vremena opada sklonost i interes za povratak te on ostaje za većinu neispunjenom nadom.
Ali nisu svi iseljenici isti. Velik dio ih se ne osjeća strancima u državama u kojima žive i neće se vratiti jer su etablirani u svom poslu, njihova djeca države u kojima su rođeni smatraju svojom domovinom?
Točno, to je tako u mirnodopskim prilikama. Međutim, u slučaju krize Nijemci će vam napomenuti da vi niste Nijemac, čak i ako biste vi to željeli biti.