Mostarska biskupija godinama traži svoju zgradu na Stradunu

Samo pedesetak metara nasuprot crkvi Svetoga Vlaha, u središtu stare gradske jezgre Dubrovnika, nalazi se manja zgrada i u njoj je sjedište Upravnog odjela za gospodarenje nekretninama. Iako se desecima godina općina, odnosno država služi ovim velebnim objektom, Trebinjsko-mrkanska biskupija, koja je jedna od dviju hercegovačkih biskupija, tvrdi kako se radi o njihovom vlasništvu. I ne samo to, nego i desetaka drugih čestica i nekretnina na dubrovačkom području i okolici, a tvrde da su vlasnici i tri mala otoka. Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija objavila je kako godinama pokušavaju doći u posjed svojih nekretnina, no bez uspjeha. To je slučaj, kako s vremenom komunističke Jugoslavije, tako i moderne hrvatske države. “Unatoč svim nastojanjima, pa i sudskim, napose od 1992. godine, do sada nije vraćena nijedna čestica”, upozoravaju iz mostarske biskupije, koja je dugi niz godina bila ‘prognanička’ na području Dubrovnika, što je rezultat osmanlijskih i drugih osvajanja i razaranja. Čak je i biskupsko sjedište bilo na otoku Mrkanu nadomak Dubrovniku, otkuda i potječe naziv ove biskupije. Među elitne zgrade, za koje tvrde kako su u vlasništvu Trebinjsko-mrkanske biskupije je ona koja se nalazi u strogom centru Dubrovnika, na adresi Zeljarica 1. Pojašnjavaju kako ova zgrada ima prizemlje, dva kata i potkrovlje u što su uključene dva jednosobna i dvosobna stana, po jedan trosobni i četverosobni te tri poslovne prostorije. Pojašnjava se kako je još u vrijeme Dubrovačke republike zgrada dodijeljena biskupu Salviju, koji se sklonio iz Trebinja od progona. Naslovni vlasnik zagrade je ‘Mensa vescovile di Trebinje – Ragusa, odnosno Biskupski stol Trebinje – Dubrovnik. To stoji pod Katastarskom oznakom zgrade 1837 preko puta oltara sv. Vlaha i zemljišnim ulomkom 397. Ova je zgrada nacionalizirana rješenjem iz 1961. godine, odnosno postaje društveno vlasništvo kojim i danas upravlja općina. Tadašnje vlasti, pojasnili su iz Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije kao razlog nacionalizacije zgrada naveli su da ‘ne služi za vršenje vjerske djelatnosti’. Donesena je odluka o uvjetima naknade katoličkoj Crkvi za ovu deložaciju. Tako je crkva trebala dobivati naknadu od 10 posto vrijednosti stanarine koja se plaćala od dana 26. XII. 1958. za vrijeme od 50 godina, tj. do 2008. godine. U tadašnjoj protuvrijednosti to je iznosilo 50 dolara. Crkva nikada nije dobila ni jednoga novčića naknade. Uloženu žalbu komunističke su vlasti odbile.