Posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno se bavim osvještavanjem osjećaja krivnje. Shvatila sam da krivnja stoji između nas i svjesne povezanosti s našom dušom. Ona nas blokira da u potpunosti živimo svoj potencijal, priječi nas da budemo slobodni i da u svakom trenutku života djelujemo u skladu sa svojim osjećajima. Nije jednostavno osvijestiti krivnju.
Čitavo se društvo temelji na osjećaju krivice i ona je utkana u sve što postoji, osim u ljubav. Jedini način da osvijestimo krivicu jest da se povežemo s ljubavi unutar sebe, a to možemo samo tako da slijedimo vlastite osjećaje. Slijediti osjećaje je teškooooooo jer se protivi svemu što smo kroz život naučili i iskusili. Recimo da smo u višegodišnjoj vezi s osobom prema kojoj još osjećamo neke oblike povezanosti, ali ne mislimo više da je to osoba s kojom bismo bili sretni provesti život. Osjećamo da želimo prekinuti tu vezu, ali nismo u stanju. Prije svega, muči nas osjećaj krivice da ćemo povrijediti drugu osobu, što nikako ne želimo.
Vjerojatno nas muči i osjećaj krivice da ćemo povrijediti i roditelje ili neke druge osobe koje su vezane uz taj odnos i imaju određena očekivanja od nas. Pritisnuti tim osjećajima, bivamo u vezi u kojoj se ne osjećamo dobro, izdajemo sami sebe, a time i partnera. Zbog krivnje i straha nismo u stanju pratiti vlastite osjećaje. Svakog smo dana sve nesretniji, sputaniji ili agresivniji, a zbog toga naša se frustracija širi i na ostale segmente našeg života. U strahu od ranjavanja drugih, ranjavamo sebe, zaboravljajući pritom da, djelujući iz svoje vlastite ranjenosti, jedino što možemo drugome dati jesu rane. Kako je strah od slijeđenja vlastitih osjećaja golem, ne vidimo izlaz jer on se nalazi isključivo u slijeđenju vlastitih osjećaja. Kako izići iz tog vrtloga? Isključivo slijeđenjem vlastitih osjećaja. Da bismo se usudili slijediti ih, moramo znati da nas osjećaj ne vodi u instant-rješenje, što bismo mi željeli, nego na put do rješenja.
Sve dok smo fokusirani na rješenje, osjećamo nemoć, frustraciju i krivnju, i to samo zato što nije poanta u tome da odmah znamo rješenje, nego da se kroz taj događaj naučimo slijediti vlastite osjećaje. U tu nas je situaciju dovela duša s razlogom da preokrenemo vlastiti svjetonazor i da se prestanemo orijentirati na rješenja kao proizvod uma, već na osjećaje kao navigaciju koju nam šalje duša. Ona nam šalje osjećaje koji nas vode do najboljeg mogućeg rješenja, a ono ne glasi “ostati u vezi ili otići”, nego kroz praćenje osjećaja podići razinu svijesti i tako se približiti svjesnoj povezanosti s dušom. Drugim riječima, u ovom primjeru nije rješenje ni ostati u vezi ni otići. Točnije, rješenje kao finalni čin uopće ne moramo znati i upravo naše inzistiranje na tome da ga znamo blokira nas. Bitno je znati i vjerovati da su osjećaji govor duše, da nas je duša dovela u tu situaciju i da će nas ona i izvesti iz nje na najbolji način za nas i za sve uključene. Duša sve što čini, odnosno sve osjećaje koje nam šalje da ih slijedimo, čini iz razloga da nam pomogne podići razinu naše svijesti, kao i svijesti drugih u našim životima, onoliko koliko su za to spremni.
Stoga, prateći osjećaje, pratimo govor duše i sve što činimo iz njih je ispravno, a ne krivo. Jasno mi je da je to teško shvatiti jer znači da morate probiti razinu svijesti koji vas ograničava da biste razumjeli. No, kako ćete je probiti ako vam netko ne ponudi informaciju o tome? Ta vas informacija može u prvom trenutku naljutiti ili navesti da mislite da je sve ovo potpuna glupost. No, čim imate bilo kakvu reakciju, znači da je ona učinila određeni proboj u vašoj razini svijesti kojeg će neki postati svjesni odmah, neki ubrzo, neki nakon nekog vremena, a neki možda nikad. To ovisi o vašoj spremnosti da slijedite zov svoje duše kroz svoje osjećaje i da rastete kroz svoju svijest u ovom životu.