Povodom 31. obljetnice pada Vukovara i obilježavanja Dana sjećanja objavljujemo razgovor s Domagojem i Krešimirom Jakumetovićem koji je objavljen 2020. godine.
Blizanci Domagoj i Krešimir Jakumetović na svijet su stigli 10. studenoga 1980. u Vukovaru, a odrastali su u četvrti Sajmište – živjeli su sretno i bezbrižno djetinjstvo, igrali stolni tenis i u tome bili itekako uspješni, plesali folklor, išli na vjeronauk, ali i u galeriju na crtanje, i baš ništa im nije nedostajalo.
Nitko u tim godinama nije ni naslutiti mogao kako će, pred njihov 11. rođendan, riskantnim “kukuruznim putem” tražiti izlaz iz opkoljenog Vukovara, ostavljajući iza sebe dom, grad i, u konačnici, život kakav su poznavali. Teško je i predočiti hrabrost samohrane majke Marije dok je donosila odluku hoće li se s dvoje male djece usuditi kroz polja kukuruza prema Bogdanovcima, znajući da možda do njih neće stići živi.
Njih troje i baka Ivka sjeli su u automobil koncem rujna, pred samo zatvaranje “Puta spasa”, kako će ga kasnije nazvati, a koji je prekinut okupacijom Marinaca 1. listopada. Tih pet kilometara bili su, naime, jedini i najkraći put za branitelje i pomoć koja je stizala u grad na Dunavu krvave 1991.
“Nismo uopće mislili da će Vukovar pasti”
– Nismo tada još ni navršili 11 godina. Nismo ni shvaćali što se zapravo događa, sve nas je to zateklo i bili smo istraumatizirani. Živjeli smo na Sajmištu, gdje je situacija bila baš teška. Došla je do nas informacija kako treba bježati iz podruma prema središtu grada i tražiti sigurniji smještaj. Jedan je branitelj došao u podrum, gdje nas je bilo dvadesetak, i rekao neka se odlučimo hoćemo li ići prema centru ili pokušati izaći iz grada kroz “kukuruzni put”, ali da to nije sigurno, možemo poginuti. Već nam je bilo dosta granatiranja, pucanja i neizvjesnosti.
Mama nas je pitala što ćemo, a bez razmišljanja smo odgovorili da idemo u potragu za tim putem. Znali smo samo da je na Lušcu, ali ne i kako doći do njega. Srećom, automobil nam je bio još uvijek neoštećen. Krenuli smo kroz park-šumu Adica, činilo se to najlogičnijim jer je najbliža relacija do Lušca. Međutim, odmah su nas na početku zaustavili naši branitelji, naišli smo na barikade, pitali su nas tko nam je dao informaciju za “kukuruzni put” i jesmo li normalni.
Rekli su neka se brzo vratimo u podrume, pođemo nekamo gdje je sigurno, jer ne možemo dalje cestom prema Bogdanovcima, nego jedino uz Dunav, ali to je lutrija – započinju Krešimir i Domagoj. Majka Marija imala je tada 39 godina, a baka Ivka 67. Marija se okrenula prema suputnicima i pitala vraćaju li se u podrum. Odluka je bila jednoglasna: “Ne!” Nisu ni imali kamo, na Sajmištu je već bilo preopasno. Samo su se okrenuli i zaputili drugim smjerom.
– Vraćamo se s Adice, prolazimo kroz centar, pa pokraj bolnice, nastavljamo cestom uz Dunav, prolazimo silos i skrećemo prema Lušcu. Majka nam je rekla neka spustimo glave, da nas ne primijete. Živo se i danas sjećamo tih trenutaka kada smo se zavukli ispod automobilskih sjedala i vjerovali kako nas tako skrivene neprijatelj ne vidi. Majka je preuzela uistinu veliku odgovornost kako bi nas spasila – ističu.
Stižu na početak “kukuruznog puta”. Opet ih dočekuju hrvatski branitelji, s istim pitanjima: što rade tu, kako su došli, od koga su čuli za put kroz kukuruzno polje... Nisu ih, pak, sprečavali, mogli su pokušati probiti se do Bogdanovaca, no upozorili su kako im ništa ne jamče te da se na tom potezu već ginulo...
– Krenuli smo na vlastitu odgovornost. Pucalo se i granatiralo cijelim putem. Strahovali smo, ali smo imali nadu. Ja nisam ni u jednom trenutku pomislio da nećemo uspjeti – prisjeća se Krešimir. I uspjeli su: probili su se do Bogdanovaca, Marinaca, Nuštra i na koncu Vinkovaca.
– Kad smo stigli u Vinkovce, bili smo euforični, smatrali smo da smo na svom teritoriju, gdje smo se osjećali sigurnijima. Javili smo se u hotel Slavonija, gdje su prihvaćali prognanike iz Vukovara. Jedna nas je obitelj primila u kuću, dala nam smještaj i hranu. Nismo tada mislili da će Vukovar pasti i da odlazimo u progonstvo na devet godina. Svi su očekivali da će stići pomoć, tako je govorio i Siniša Glavašević, čije smo radijske izvještaje pratili i on nas je sve držao u nadi – govore nam braća.
I u Vinkovcima su završili u podrumu, pa su nakon dva tjedna odlučili pobjeći što dalje od rata. Izbor je pao na Sloveniju i Kranjsku goru, gdje su godinu dana prije bili u posjetu sa školom i znali su za tamošnje vukovarsko odmaralište. Otputovali su, vjerovali su, privremeno, na dva ili tri tjedna, dok se situacija ne smiri. Ostali su četiri godine. Završili su tamo i osnovnu školu, na slovenskom jeziku. Željeli su se vratiti u Hrvatsku, najviše zbog školovanja dječaka, ali u Vukovar još nisu mogli. Odlučili su se za Rijeku, gdje je Mariji bio obećan posao. No, s tim poslom nije završilo dobro.
– Majka je, zbog svih doživljenih trauma, naglo oboljela i preminula u siječnju 1996. Mi smo tada praktički tek navršili 15 godina – kažu nam. Nakon tog bolnog šoka, vraćaju se s bakom u Slavoniju, k ujaku u Otok, gdje su proveli pola godine, u jako teškim uvjetima života. I ujak je bio vukovarski prognanik, opterećen bremenom vlastitih problema. Slijedi nova selidba, u Vinkovce, gdje su nastavili građevinsku školu, započetu u Rijeci. Kada su maturirali, baku Ivku smjestili su u vinkovački Dom za starije i nemoćne, a njih dvojica odlaze u Osijek, u učenički dom. Upisali su Građevinski fakultet u Osijeku, koji su uspješno i završili. Za to vrijeme bili su stipendisti Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije.
Pomogli su nam prijatelji
– U Osijeku smo se osjećali svojima na svome, baš nas je oduševio! – složno će naši sugovornici.
– Bilo je svega u našim životima, ali uz Božju pomoć, izdržali smo... Pomoglo nam je društvo, prijatelji, i što smo, naravno, imali jedan drugoga – naglašava Domagoj. Čim su diplomirali, čekao ih je posao, pa u jesen 2006. počinju raditi u Vukovaru – Domagoj u gradskoj, a Krešimir u županijskoj upravi. Kao njihovi stipendisti, bili su obvezni odraditi staž.
– Kada sam se zaposlio u gradskoj upravi, kao stručni suradnik za obnovu i graditeljstvo, prvi mi je zadatak bio postavljanje spomen-kapelice na početku “kukuruznog puta” – prisjeća se Domagoj. Kuću na Sajmištu nakon reintegracije zatekli su naseljenu. Obnovljena im je 2000. godine, no nisu je zadržali.