Baš kao što bi cjelokupni hrvatski sport bio siromašniji bez sportaša rodom ili podrijetlom iz Hercegovine (Čilić, Dodig, Bogdanović, Zubac, Šego, braća Kovač...), tako ni hrvatski karate ne može bez Hercegovaca i Hercegovine.
Naime, trofejna braća Kvesić ne samo što su Širokobriježani nego su i članovi kluba koji se zove Hercegovina i u kojem im je i danas trener njihov prvi trener Danijel Vučić. Riječ je o zagrebačkom klubu koji se prometnuo u najjači hrvatski klub i koji je u posljednje četiri godine imao i europsku prvakinju (Maša Vidić, djevojački Martinović) i svjetskog prvaka (Ivan Kvesić), ali i brončanog sa Svjetskog prvenstva (Anđelo Kvesić).
Od ovog vikenda KK Hercegovina ima i bratski tandem osvajača medalja na istom velikom natjecanju. Ivan i Anđelo Kvesić ne samo što su se na Prvenstvu Europe u Guadalajari izborili za pojedinačne bronce (obojici je vrlo malo nedostajalo da nastupe i u finalu) nego su upravo oni bili prijelomna snaga naše borbene momčadi koja je također osvojila broncu.
Jednako važan dan za taj klub, a on je bio preduvjet za ono dobro što će se kasnije dogoditi, bio je onaj kada je današnja izvršna predsjednica Anica Kovač pokucala na vrata gradonačelnika Bandića i zamolila za kvalitetniji klupski prostor.
– I veći bi se frajeri od mene zbunili kada im Anica pokuca na vrata. Dame poput Anice se ne odbija – kazao je Bandić svjestan silne energije Anice Kovač koja je u svakom trenu spremna dojuriti iz Münchena gdje živi.
Dakako, na tatamiju, braća Kvesić uzdaju se najviše u svoju sportsku klasu, ali i u vjeru. Obiteljski je moto, kaže nam mama Dijana, Isusov citat iz Biblije “Ne boj se, samo vjeruj”.
– Moji sinovi, kada god mogu, odu u crkvu, no nije vjera samo ići na misu jer s Bogom se može komunicirati i izvan crkve. Moj suprug Stipe i ja odgajali smo našu djecu, blizance Ivana i Ivonu te Anđela, a sada i Viktora da imaju uporište u vjeri.
Dijana i Stipe u tom duhu odgajaju i osmogodišnjeg Viktora, dječarca koji umjesto crtića gleda mečeve svoje trofejne braće.
– Prije svojih karataških natjecanja Viktor se čuje s Anđelom i Ivanom pa ih pita za savjet. Mi snimamo Viktorove borbe pa mu oni kažu što treba popraviti, a njemu je drago da oni doživljavaju to što on radi. Istog vikenda kada su Anđelo i Ivan osvojili po dvije bronce, i on je na Kupu Jadrana u Splitu osvojio broncu. A Viktor je jako ponosan na to da su baš njegova braća najbolji hrvatski karataši, i to svjetske klase. A kao takvi obojica su u igri za OI u Tokiju na koje će moći samo jedan jer im se kategorije spajaju.
– Ivan je tu daleko ispred mnogih Europljana, no negdje odmah iza njega sam i ja. Ako se obojica plasiramo, ići će vjerojatno on jer zbog naslova svjetskog prvaka ima puno više bodova – ističe Anđelo koji zapravo svojim pobjedama radi za mlađeg brata koji pak ističe:
– Ako brat u svojoj teškoj kategoriji pobjeđuje one najbolje, onda on i meni pomaže. Najluđi scenarij bio bi kad bismo obojica ispunila normu, a u Tokio može samo jedan.
Bi li u tom slučaju oni organizirali interni meč ili bi o svemu odlučivalo obiteljsko vijeće? Ili bi u Tokio išao onaj s više bodova?
– Bilo bi tada sigurno dosta pregovora. Možda bi naš otac odlučio tko ide na OI – našalio se Ivan.
Otac i mama posebno su ponosni što se sinovi nisu štedjeli kada se trebalo boriti za nacionalnu vrstu. A obojica su mogla reći da se čuvaju za borbu za pojedinačnu medalju, a posebice je alibi imao Anđelo koji je na ovo Prvenstvo Europe došao ozlijeđen, s rupturom čašice ramena i nagnječenim stopalom.
Ozlijeđen je bio i Ivan kojem je uoči borbe za momčadsku broncu iskočilo rame, a uganuo je i gležanj.
– Na zagrijavanju mi je ispalo rame, ali se i vratilo. To mi je poznata bol, meni se to događa jer imam hipermobilnost zglobova što zna biti nezgodno u ramenu, ali mi dobro dođe u kukovima radi udaraca nogama.