Program obilježavanja tri desetljeća oslobađanja Kupresa počeo je misnim slavljem za poginule, umrle i nestale branitelje u crkvi Svete obitelji u Kupresu koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju župnika vlč. Tome Mlakića i šestorice svećenika. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Prema liturgijskom kalendaru Katoličke crkve, ovih dana je obilježena svetkovina Svi sveti i Spomen svih vjernih mrtvih. Tako su u sjećanju i molitvi na vrlo znakovit način, kako u duhovnom tako u stvarnom smislu, bila okupljena sva tri stanja Crkve Kristove. Naime, sve do konca svijeta, odnosno sve dok ponovno ne dođe Krist Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim, te sve dok tim njegovim dolaskom ne bude konačno uništena smrt i On sebi sve ne podvrgne, neki Isusovi učenici žive svoj zemaljski život i putuju kao hodočasnici prema vječnosti. Drugi Isusovi učenici su, nakon svog odlaska s ovoga svijeta, već proslavljeni i promatraju jasno trojedinoga Boga kakav jest (Katekizam Katoličke crkve, 954). A i treći su već završili tijek svoga zemaljskog života, ali se još uvijek čiste od vlastitih slabosti.
Sretna je okolnost da odmah nakon svetkovine Svi sveti i Spomena svih vjernih mrtvih obilježavamo 30 godina od oslobođenja Kupresa. U povodu toga slavimo ovu euharistiju kao zahvalnu molitvu za postignutu slobodu i, po zagovoru svih svetaca, molimo za sve koji su doprinijeli ostvarenju slobode, a posebice za pokojne branitelje. U te svoje molitve, kao učenici Isusa Krista, koji je umro i uskrsnuo za sve ljude, uključujemo, naravno, i sve ostale žrtve prošloga rata i svih ratova koji se danas vode.
I.
Zajedništvo Kristovih vjernika sastoji se od nas putnika na zemlji, koji smo pozvani na svetost i tek je trebamo ostvariti; sastoji se također od pokojnika, koji dovršavaju svoje čišćenje, i od blaženika u nebu. Svi oni s nama, naime, čine jednu - Kristovu Crkvu i u tom zajedništvu bliska nam je milosrdna ljubav Boga i zagovor njegovih svetih koji stalno primaju naše molitve (usp. KKC 962).
Ona naša braća i sestre, koja su još za vrijeme zemaljskoga života ostvarila herojski stupanj kršćanskih kreposti i umrla u Božjoj milosti i prijateljstvu, kao i oni koji su već posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom (usp. KKC 1023). Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju kao što jest (1 Iv 3,2) i uživaju u pogledu na njegovo blaženstvo promatrajući ga licem u lice (1 Kor 13,12). Na Sve svete mi, putujući dio Crkve Kristove, zahvaljivali smo Bogu za dar svetosti koju je ostvario upravo taj proslavljeni dio Crkve, za primjere nebrojenoga mnoštva svetaca i po njihovu zagovoru molili Božji blagoslov za svoje nakane, potrebe i želje. Oni pak koji su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, iako u času svoje smrti nisu bili potpuno čisti, ipak su sigurni za svoje vječno spasenje. Ali da bi svoje spasenje zaista i postigli, oni se moraju poslije smrti podvrgnuti čišćenju od posljedica vlastitih slabosti i grijeha kako bi postigli svetost, koja je nužna za njihov ulazak u nebesku radost (usp. KKC 1030).
Na Spomen svih vjernih mrtvih mi, putujući dio Crkve, sjetili smo se upravo one svoje braće i sestara koji još uvijek nisu dovršili čišćenje. Odnosno, to je bio dan naših molitava koje smo, po zagovoru svih svetaca i blaženika, toga proslavljenog dijela Crkve, uputili milosrdnom Gospodinu sa željom da bude milostiv svim pokojnima koji su vjerovali u uskrsnuće i da im udijeli radost vječnoga blaženstva (Zborna molitva).
II.
Kao Isusovi vjernici mi se postojano trudimo u borbi i nastojanju za svetost koja je pred nama, koja je naš cilj te, okruženi tolikim mnoštvom svjedokâ koji su tu svetost već ostvarili, odlažemo svaki teret i grijeh koji nas sapinje u tom nastojanju (usp. Heb 12,1). Pri tomu se nadamo da su u tom mnoštvu svjedoka svetosti, koji nas iz svoga već ostvarenoga blaženstva potiču da nastavimo prema cilju, također naši pokojni bake i djedovi, majke i očevi, sinovi i kćeri, prijatelji i poznanici, suradnici i suborci i mnoge druge drage osobe (usp. 2 Tim 1,5). Ili vjerujemo da će to biti nakon očišćenja te se za to molimo.
U svojoj pobudnici o pozivu na svetost u suvremenom svijetu (Gaudete et exsultate, 19. ožujka 2018.), papa Franjo se poziva na poznati nauk Crkve (Lumen gentium, 9) i podsjeća da Duh Sveti razlijeva svetost u pojedine Isusove sljedbenike, ali i posvuda u Božji narod jer je “Bog htio posvetiti i spasiti ljude - ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio od njih učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio”. Bog je u povijesti stvorio i spasio čovjeka, ali je izabrao i spasio također narod. Time je naglašeno da ne postoji potpun identitet pojedinih vjernika bez pripadnosti vjerničkom narodu. To jest, nitko se ne spašava sam, kao izolirani pojedinac, već Bog čovjeka privlači i strpljivo čeka vodeći računa o složenom spletu odnosa među osobama koje se ostvaruju i učvršćuju u ljudskoj zajednici. Zato je Bog htio ući u život jednoga naroda.
Poziv na svetost, koji je Gospodin u Starom zavjetu uputio ljudima u izabranom narodu (Lev 11,44), a apostol Petar isti poziv ponovio članovima novoga Božjeg naroda, koji se zove Crkva (1 Pt 1,16), opći je i uključuje doslovce svakoga. Odnosno, nauk je Crkve (LG, 11): “Opskrbljeni tolikim i tako divnim sredstvima spasenja, svi vjernici bilo kojeg staleža i položaja pozvani su od Gospodina, svaki na svom putu, na onu savršenost svetosti kojom je savršen sam Otac.”
Svi vjernici, “svaki na svom putu” i “bilo kojega staleža”, pozvani su na istodobnu svetost svoje pripadnosti Kristu iz koje proistječe svetost osobnoga svjedočenja za Krista jer intimna pripadnost Njemu ne može biti autentična osim ako je djelima javno posvjedočena. Pri tomu, modeli i načini, mjesta i vrijeme ostvarenja svetosti su mnogobrojni. Zato se i kaže: Svatko na svom putu! Tako će, samo primjera radi, svatko na svoj način svjedočiti i u svetosti rasti: majka i otac, djed i baka, unuk i unuka. Na drugi način učenik i student. Na treći župnik i biskup. Na svoj način opet kontemplativni redovnik i redovnica. Pa nastavnik i profesor, parlamentarac i ministar, vojnik i časnik, radnik i liječnik i tako redom. To jest, svi smo pozvani biti Isusovi svjedoci, ali pri tomu postoje mnogi i različiti životni i profesionalni oblici svjedočenja i osobnoga posvećenja. Ili, jednostavno rečeno, svi su pozvani na svetost tako što će živjeti i s ljubavlju svjedočiti u svojim zvanjima i redovitim poslovima. To jest, i kad nam nije moguće činiti velika djela, moguće je mala djela vršiti s velikom ljubavlju i poštenjem i tako ostvariti svetost. Naime, posvećenje ne ovisi o velikim djelima, nego o tomu jesmo li sva djela koja su nam moguća, pa taman ona zaista bila mala, u svakodnevnom životu obavili na najbolji mogući način. To je mudrost koju treba naučiti od svetaca i nasljedovati je. Ona poučava da je put posvećenja blizu: prihvaćati obične prigode svakodnevnoga života i redovite poslove obavljati na izvrstan način.
Kršćanin može ispravno razmišljati o svom vjerničkom postojanju i poslanju na zemlji samo ako ih razumije kao vlastiti hod za svetim Bogom radi svoga posvećenja. U protivnom, njegovo vjerničko postojanje i poslanje jedva da imaju smisla bez želje za svetošću. Nju kršćanin ostvaruje ponajprije tako što živi tako da ugodi Bogu, kojemu se, međutim, može ugoditi jedino ako se poštuje njegova izričita volja da se nikada ne prikraćuje i ni na koji način ne vara svoga brata i sestru (usp. 1 Sol 4,1-7).
III.
Svaki kršćanin, u mjeri u kojoj se osobno posvećuje, postaje bolji i odgovorniji graditelj svijeta, novih odnosa među ljudima te plodonosniji i korisniji također za druge ljude jer savjesno preuzima obveze i dan za danom odgovorno obavlja svoje dužnosti tamo gdje se nalazi. A ako u njegovu životu i djelovanju nešto nije u redu, za njega je svaki dan, po Božjem oprostu i njegovu odmaku od prošloga, prilika za novi početak koji omogućuje da njegova loša prošlost ne određuje njegovu bolju budućnost. Jer: “Za slobodu nas Krist oslobodi!” (Gal 5,1).
Život svakoga čovjeka, pa i kršćanskoga vjernika, nosi sa sobom mnoge radosti i brojne žalosti. Neke od njih su velike, a druge manje. No, ni jedna sreća u ljudskom životu nije tako velika kao što je radost mirne savjesti, koja je drugo ime za svetost, i ni jedna žalost nije tako duboka koliko je bolno ako kršćanin ne želi imati mirnu savjest i ne trudi se oko svoga duhovnog rasta i posvećenja drugih. Našoj pokojnoj braći i sestrama, koji dolaze “iz svakoga naroda i plemena, i puka i jezika” (Otk 7,9), a među njima posebice svim žrtvama ratova, kojih se danas spominjemo, neka Gospodin oprosti sve slabosti i neka ih povede u raj, gdje će ih na njihovu dolasku primiti sveci i mučenici. A svim ljudima na ovom svijetu neka dragi Bog udijeli radost i blagoslov mirne savjesti i želju da budu svjedoci Božje ljubavi prema svakom čovjeku.
Na kraju misnog slavlja župnik vlč. Mlakić čestitao je obljetnicu oslobađanja ove visoravni te Specijalnoj policiji koja slavi svoj dan. Zahvalio je također nadbiskupu i svećenicima za predvođenje zahvalnog euharistijskog slavlja, braniteljima i nazočnim vjernicima, kao i RTV-u Herceg Bosne za prijenos sv. mise. Program obilježavanja održao se mimohodom branitelja prema središnjem spomen-obilježju u Kupresu, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće. Održana je i svečana akademija u Hrvatskom domu, a u večernjim satima nastupila je i klapa Hrvatske mornarice “Sv. Juraj”.