Biskup banjolučki, mons. Franjo Komarica, u nedjelju 20. rujna 2020. u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u okviru nekadašnje trapističke opatije „Marija Zvijezda“ slavio je Svetu misu u povodu 25 godina od pogroma nad Hrvatima i drugim katolicima banjolučkog kraja te na poseban način molio za bivšeg župnika u Prijedoru vlč. Tomislava Matanovića i njegove roditelje koji su ubijeni prije 25 godina.
Koncelebrirali su: domaćin o. Zvonko, dugogodišnji trapist, ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenko Aničić, biskupov tajnik vlč. Predrag Ivandić i generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević, javlja KTA.
Malobrojnim domaćim vjernicima, koji su se okupili u lijepom broju, pridružili su se i pojedini njihovi sugrađani koji sada žive u Republici Hrvatskoj. Na Svetu misu došla je i grupa stanovnika Davora, mjesta u Republici Hrvatskoj smještenog uz rijeku Savu kamo su od kolovoza do studenog 1995. čamcima preko rijeke prešli brojni prognani Hrvati i drugi katolici Banje Luke i cijele banjolučke regije.
Na Misi je sudjelovao i tadašnji načelnik općine Davor gospodin Alojz Jakirčević koji je zajedno sa svojim sugrađanima organizirao prijem brojnim prognanicima, a mještani su s prognanicima dijelili ono što su imali. Na misi su sudjelovali i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci gospodin Zoran Piličić te predstavnici Paeuropske unije kao i predstavnici Udruge prognanih banjalučkih Hrvata „Nazaret“ iz Zagreba.
U prigodnoj propovijedi biskup Komarica osvrnuo se na pročitani misni odlomak iz Knjige proroka Izaije (55,6 - 9) u kojem „sveti pisac tješi članove starozavjetnog Božjeg izabranog naroda - Izraelce - koji se nalaze u progonstvu, u babilonskom sužanjstvu“. „Ujedno ih poziva na molitvu, i to onim istim riječima, kojima su starozavjetni svećenici i proroci pozivali narod u Hram. A Hrama, kad je prorok pisao ove riječi utjehe, više nije bilo, jer je bio srušen do temelja; - slično kao naša petrićevačka, presnačka ili trnska župna crkva za vrijeme prošlog rata.(!). I ovi židovski vjernici, koji su nekada dolazili u Hram, bili su sada izvan svog rodnog kraja, izvan svoje obećanje zemlje, u progonstvu, čak i u ropstvu. Kakva sličnost s tisućama i desetinama tisuća današnjih katoličkih vjernika našeg banjolučkog kraja i naše biskupije“, kazao je biskup Komarica ističući da je tom prigodom prorok jasno poručio vjernicima i u progonstvu: „Tražite Gospodina dok se može naći; zovite ga dok je blizu!“ (55,6). „Iako nema Hrama i makar nema ni rodnog kraja ni domovine - Bog je ipak tu. ′On je blizu′“, istaknuo je biskup Komarica.
„Boga se može naći i kad se sve drugo, materijalno izgubi. Za pronalazak Boga, a time i za postizanje oslonca i sigurnosti, potrebno je samo jedno: Obratiti se Bogu! Kako? Tako - kako veli prorok - da 'bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje' (55,7). To konkretno znači - da mijenjajući sebe, svoje ponašanje i svoj mentalitet i moleći od Boga snagu za životnu promjenu; uz njegovu pomoć možemo uočiti da se nalazimo na krivom, lažnom i pogubnom putu, zaustaviti se i odlučno krenuti onim ispravnim, pravim životnim putem, putem za utjelovljenim Bogom, Isusom Kristom, koji sigurno vodi u vječnu sreću, u vječni život. Kad Boga, kad Krista u svome životu stavimo na prvo mjesto, onda ćemo biti u stanju prestati robovati stvorenjima, tj. materijalnim probitcima i užitcima“, rekao je biskup Komarica.
„Danas je ova naša liturgijska zajednica dodatno pozvana prisjetiti se osobito dramatičnih vremena i događaja, koje je naša generacija -naših sugrađana - katolika i nekatolika - proživljavala tijekom zadnjeg rata. U onim tjeskobnim vremenima nije izostala Božja očinska briga za nas, niti njegova zaštitnička ruka nad nama, članovima - naše biskupije. To mi dobro znademo; toga se moramo sa zahvalnošću sjećati i tu istinu predavati na pamćenje i slijedećim generacijama... Najnovija teška iskušenja, koja su nas pogodila sotonskim uništavanjem naših svetišta na Petrićevcu, Presnačama, Trnu i u drugim mjestima, te posebno mučeničkom smrću naših svećenika i redovnika Filipa, fra Alojzija i časne sestre Cecilije, kao i nasilnim progonstvom naših vjernih redovnica iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a zatim protjerivanjem iz vlastitih domova sa starodrevnih ognjišta, velikog broja naše braće i sestara iz župa Banja Luka, Petrićevac, Motike, Marija Zvijezda, Budžak, Barlovci, Presnače, Trn, Ivanjska i Šimići, jesu udar na cijelu Kristovu Crkvu, na njenu božansku Glavu - Krista i na nas, kršćane, udove njegova Tijela“, kazao je biskup Komarica te istaknuo da su, kao članovi Kristove Crkve, „unatoč najnovijem valu progona koji se sručio na katolike Banjolučke biskupije, nemaju razloga ni prava sumnjati da će se Kristovo sveto Evanđelje i ubuduće propovijedati na ovim prostorima“.
„Neposredni - još tijekom rata - događaji - za nove tisuće naših vjernika, označavali su ujedno nova iskušenja za ispit njihove vjerodostojnosti - u njihovoj 'spremnosti na odricanje od svega što je manje vrijedno od spasenja njihove duše'. Bili su prisiljeni napustiti svoja ovdašnja imanja, svoju očevinu, svoje korijene, svoje uspomene na dotadašnji život u rodnom kraju i poći u nesigurno i nepoznato. Bog se pobrinuo i preko dobrih ljudi - osobito u selu i župi Davor - s druge strane rijeke Save, da svi prognanici - makar i teško izmrcvareni ipak živi stignu na sigurno i krenu dalje u život. Trajnu zahvalnost duguju oni i svi mi i Bogu i Davorčanima i brojnim drugim plemenitim ljudima koji su im tada nesebično i požrtvovno pritekli u pomoć“, kazao je biskup Komarica.
Govoreći o „doista dramatičnom završetku zemaljskog života - mladog svećenika, župnika u Prijedoru vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja Josipa i Božane“, biskup Komarica je istaknuo: „Tomislav me osobno pohodio u mome kućnom pritvoru u zgradi Ordinarijata tijekom dramatičnih dana pogroma u kolovozu 1995.g., kako bi mi rekao da želi svakako ostati s uplašenim preostalim vjernicima svoje i susjednih župa, tim više što su, zbog opasnosti po vlastiti život - svi drugi okolni župnici napustili svoje - uglavnom uništene župe.
O njegovoj drami sam - nešto kasnije - iz kućnog pritvora pisao svetom Ocu: 'Jednog od svećenika moje biskupije, župnika u Prijedoru, mr. Tomislava Matanovića, još je prije mjesec i pol dana iz župnog ureda odvela policija, prvo u kućni pritvor, u njegov roditeljski dom, a nakon toga su ga, zajedno s njegovim roditeljima, 19. rujna o.g. odveli u nepoznatom smjeru. Sva moja nastojanja kod lokalnih vlasti i Međunarodnog crvenog križa - da se pusti na slobodu - jer je potpuno nevin - do sada nisu urodila plodom! Može li Sveta Stolica preko naše Nuncijature išta poduzeti kod srpskih vlasti, odn. političara, da naš svećenik bude što prije oslobođen? Zar nije i previše naših svećenika, potpuno nevinih, mučeno i ubijeno?' (7.10.1995). Providnost je htjela da su njihovi posmrtni ostatci mnogo godina nakon rata, pronađeni u bunaru jednog napuštenog muslimanskog sela, izvađeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu u rodnoj njihovoj župi Prijedoru. Naše zahvalno, osobito molitveno, sjećanje na njihove žrtve svjedočenja za Krista i pripadnost Katoličkoj Crkvi ostat će kao trajna obaveza i za sve buduće generacije. Pokoj vječni darovao im dobri Bog i svjetlost vječna svjetlila im“; kazao je biskup Komarica koji se u propovijedi također osvrnuo na 195. obljetnicu utemeljitelja trapističkog samostana u Banjoj Luci o. Franje Pfannera.