“Čitavo Idsko s tog se vrhunca vidjelo brdo, još se vidio Prijamov grad i ahejske lađe. Iz mora iziđe i na taj sjede vrhunac. On se čudeći borbi i bitci, kad sjeđaše na najvišem vrhuncu šumovitog tračkog Sama…” (Ilijada, 13. pjevanje). Tim stihovima malu je skupinu radoznalaca počastio Krešo Vujević, ljubuški homerolog, nakon uspona na Matokit, piše Večernji list BiH.
Mitska planina
Nije to obična planina, nego posebna, ne samo zbog toga što nema padina, nego zbog značenja za žitelje jugozapadne Hercegovine, a i za homerologa Vujevića. Za Krešu Vujevića Matokit je ni manje ni više nego iz Ilijade znani trački Sam, brdo s kojeg je bog mora Posejdon gledao bitku pred Trojom. Što će reći po Krešinoj teoriji, Posejdon je, sjedeći baš na Matokitu, gledao ahejske lađe, u ovom slučaju pločanskoj luci i bitku pred Trojom koju smješta u pejzaže Ljubuškog polja. Da bi bilo jasnije – ovaj ljubuški homerolog tvrdi da je pisac Ilijade, dakle sam Homer, prije pisanja svog znamenitog djela, bio upravo u ovom dijelu kugle zemaljske?! Nadahnut ljepotom, napisao je čuveni spjev o bitci pred Trojom, koja se odigrala četiri stoljeća ranije. Druga stvar vezana uz Matokit je njegova višestoljetna meteorološka uloga. Starim i tradiciji odanim Hercegovcima ne trebaju vremenske prognoze ni razne prognostičke postaje, dovoljno je da vide Matokit i znaju kakvo će sutra, pa i nekoliko idućih dana, biti vrijeme! Ako je na Matokitu “kapa” (maleni oblačić), pa makar bio Ilindan, “sigurno će kiša”. Ako, opet, pri zalasku sunca “crljen zađe za Matokit”, sutra je “sigurno bura”. Ako je iza Matokita “siva dragušica” (munja), “bit će kiše”… Provjereno, nije riječ o pučkim predajama nego o konstantama koje su ljudi stoljećima promatrali. Da pohod na Matokit bude još intrigantniji, zaslužan je Tin Ujević, pjesnički genij krša.
Markirani put
Krenuli smo od za njega vezane Dizdarevića ili Kapetanovića kule kroz čije je prozore (je li tako doista bilo, kao i u slučaju Posejdona, teško je reći), za noći punih mjesečine gledao Matokit snatreći o vilama i vukodlacima. Uglavnom, od Tinove kule pa do najvišeg vrha Matokita, 1062 metra visokog Sv. Roka, treba potegnuti “debela” tri sata hoda. Sve uzbrdo po kamenjaru oštrom kao mač, bez gledanja ustranu, jer dolje neoprezne vrebaju ambisi, nego predano, noga za nogom uz strmine kakvih nema na drugim planinama. Matokit za kojeg je pokojni Radoslav Dodig tvrdio da naziv vuče od latinskog monte acutus – oštro brdo, nema padina, oštar je kao sablja i s istočne strane se može gaziti samo hrptom. Naravno, sve pohvale planinarima koji su odlično markirali put, samo ga treba slijediti. Za uspon je zaslužan ipak grčki bog mora Posejdon. Naime, tragajući za gomilama i gradinama u okruženju Vinko Herceg, poput Kreše Vujevića, još jedan zaljubljenik u arheologiju, na Googleu je skenirao detalj nalik ljudskoj glavi. Naravno, “kud će suza nego na oko”, homerolog Vujević je odmah predložio uspon za koji im je “zbog važnih” otkrića trebao novinar, a priključio se radoznalac Jakov Begić, autor tekstova za maškarske svečanosti u Ljubuškom, kojem će pohod u tu svrhu i poslužiti. Ovog puta zbog izmaglice nismo kao Posejdon vidjeli lađe u pločanskoj luci, ali smo u planinarskoj knjizi vidjeli notiranog Stipu Božića koji je sa skupinom slovenskih planinara posjetio Matokit, dok je Vinko Herceg bio iznenađen otkrićem gomile-gradine baš na najvišem vrhu Matokita. - Gomila je dimenzija 15x20 metara s ostacima keramike, naselje je kaskadno, vinogradskog tipa s 10 do 12 kaskada. Malo je površinske keramike, prapovijesne, najvjerojatnije kasna bronca…, referirao je viđenim zadovoljni Vinko Herceg. Naravno, zaključak je (ne)logičan – kad su mogli Iliri, zašto na Matokitu ne bi bio i Posejdon? Dok se dvojbe ne riješe, prostorom caruju divlje svinje.