Rat, tranzicija, običaji, što sve ne, do kraja su, izgleda, doveli nekada sveprisutno sezonsko stočarstvo na jugu Hercegovine. Uz zemljoradnju, stoljećima je to bila glavna gospodarska grana od koje su živjele brojne obitelji, a danas je posve druga priča – knjiga sezonskih stočara čapljinskog kraja spala je na jedno slovo - Damira Boškaila iz Tasovčića.
Bez prilaza Neretvi
Kako trenutačno izgleda život sezonskog stočara, priča upravo Damir Boškailo:
- Uvjeti su slabi, nema se kud sa stokom. Sa svih strana ova državna zemlja je oduzeta, okupirana, ima još malo privatne zemlje koja se ne radi. Stoci trebaju pašnjaci i voda, a ne može se nigdje Neretvi prići kako bi se napojilo ovce. Nemaš ih kamo pretjerati do Neretve, svuda su kuće, ceste, njive! Ne možeš ih pretjerati ni u brdo jer je mnogo auta. Teško, sasvim teško. Jednostavno, nitko se ne brine o nama, mi smo posljednji stočari i ovdje nas malo ima. Možda ću se još koju godinu boriti kako bi mi djeca završila školu. Ovo čovjek radi zato što mora, ali i voli. Nekako se navikneš, rodi se i ljubav prema životinjama. Ovce, koliko su korisne, toliko je s njima i teško. Jednostavno, treba se s njima svaki dan boriti. Bilo sunčano, bila kiša ili snijeg, stalno smo izloženi svim vremenskim prilikama, kako ovdje tako i u planini. U planini je još i teže. Jedan dan u planini mijenja sedam vremenskih uvjeta, čas je sunce, čas kiša. Navuče se mali oblak, odjedanput zagrmi, ima i tuče i leda.
Tijekom cijelog ljeta uvijek se možeš nadati nekoj nepogodi. Ima i vukova, svega... jednostavno nije lako u planini sačuvati stoku - u dahu nam ispriča Damir, a zatim na upit ima li tor u planini, nastavlja:
- Imam tor, ali na otvorenom. Nemam pokriveni tor jer, jednostavno, na njega sve utječe, od jakog vjetra, kiše i “šuljuge”, izložen je svim vremenskim prilikama - kaže Damir pa na pitanje može li se uz meso, odnosno prodaju janjaca, nešto zaraditi na siru, nastavlja:
- Zaradi se nešto, ali čovjek sve to sam ne može stići. Ne mogu nakupiti sira ako sam u planini, treba tu više osoba. Za sve treba posla i vremena, posebno da se ovce pomuzu, da se zasiri mlijeko, procijedi sir, da sazrije… Ima posla oko svega, a jedan čovjek to ne može stići. Borim se, stignem koliko mogu, ali nije to to.
Osamdeset brava
Ne mogu nikoga plaćati - nastavlja Damir - nemam toliko puno ovaca kako bih mogao nekoga plaćati. Imam osamdesetak velikih brava, to je malo da bih mogao plaćati nekoga.
Danas nitko ne želi čuvati ovce bez 1000 KM. Taj iznos ne mogu odvojiti jer živim od ovaca, a duga je godina. Ovcama kupujem sijeno, a prošle godine nije ga bilo ni grama. Sve sam kupio, dvije tone žita, paletu mekinja, a 1000 kila soli ovce godišnje pojedu. Treba kupiti lijekove, dvije-tri litre vode za kupanje godišnje, sve se to plaća. To ti je preživljavanje i ništa drugo - zaključuje posljednji planištar doline Neretve, koji je odlučan uskoro raščistiti s tim načinom života.