“A kako sam ti sinko. Star sam, ali kako je tako je, što se može. Preživio sam svašta. To je čudo.” Tim riječima mi Petar Bracić na upit: “Kako ste?” opisuje svoje stanje, i ništa tu ne bi bilo čudno da ne pričamo o čovjeku koji je 30. lipnja proslavio stoti rođendan, a danima kasnije primao čestitare i rado govorio o svom životu, korak po korak svega se prisjećajući. O čovjeku nevjerojatne bistrine uma, sa sto godina na leđima, prvo mi je pričao dugogodišnji grudski svećenik fra Bernard Marić.
Rođenje u jeku rata
Teško je ne povjerovati fratru, pogotovo u Hercegovini, ali opet sam bio skeptičan da će se čovjek tako dobro sjećati svojeg djetinjstva i svoje mladosti, piše Večernji list BiH. Iz sela je Borajna, zaseok Galešin Dolac, u općini Grude, a rodio se kad je bijesnio I. svjetski rat. - Majka mi je pričala, kad sam se rodio, da je glavar sela jednom nedjeljno išao u Ljubuški. I jednom prilikom je rekao da će žene dobit štogod za djecu i majka je pješke otišla i vratila se. Dobila je tek 2 kilograma suhog voća. Eto kako smo se prehranjivali. A opet sam naučio i čitati i pisat, izučiti pučku školu koje nije bilo u Borajni, a u koju sam, dok školu nisam izučio u Ružićima, navraćao jednom tjedno, tek da majka opere robu. Živio sam kod strica, govori mi stogodišnji Petar u uvodu razgovora. U kući ih je, prisjeća se, nekad bilo 22. Rodio je se u jeku I. svjetskog rata, a u II. je i sudjelovao. Vojska koja bi nailazila uzimala bi muškarce i regrutirala ih u svoje redove. Petar nam priznaje da je on završio kao njemački vojnik i da je prošao od Zagreba do Beča i dalje, pa je određeno vrijeme proveo u zarobljeništvu. Naime, na nizozemskom ratištu gdje je pao u ruke Engleza.
- Bili smo na nizozemskom ratištu, Gospojina 1944. i odjednom granatiranje, “zdimiše” topovi... Uhitilo nas, mene i jednog kolegu iz Tihaljine, preminuo je prije koju godinu, a bio je mlađi od mene. I doznajemo da su to Britanci. Pitaju nas odakle smo, mi pokušavamo to sakriti, oni nas uvjeravaju da će sve biti u redu, da progovorimo, i mi priznamo da smo iz hercegovačkih krajeva, Hrvati. Kad kaže taj jedan vojnik: “Ne boj se!. I onda su nas zarobili pa kad su nas doveli do jednog kanala ja sam mislio da je to kraj. Bilo nas je više i tu nam zapovjede da sjednemo. Sjeli mi, nema mrdanja, kad dolazi nam neka biljna kava i krafna, i to dobra, bogata za doručak. Pomislio sam, dobro je ako ovako još nekad bude, kad kaže kuharica da nam ništa neće nedostajati. I eto, provelo se dosta vremena u zarobljeništvu, oslobođen sam 1946., i kad spominjemo hranu, dabogda moji unuci tako jeli, kako sam ja jeo u zarobljeništvu”, kroz smijeh govori Bracić. Ističe da je zarobljenika bilo iz svih krajeva.
Ljubav sve pobjeđuje
Ono što je još zanimljivije, prije nego što je zarobljen, u Grudama je ostavio djevojku Anicu rođenu Brzica. I ona je odradila ulogu hercegovačke ‘Penelope’, s obzirom da je imala priliku udati se, imala je više udvarača, no čekala je svog ‘Odiseja’ od 1944. do 1946. Kad se pojavio vjenčali su se, a u braku su dobili petero djece, od kojih je jedno preminulo po porodu. - Nažalost, moja vojnička priča tu nije završila. Ubrzo su me pozvali u stožer u Mostar. Tamo više nas, pa ispitivanja gdje smo bili, što smo radili, puno ih šuti... pa onda raspoređuju, pitaju gdje će tko, pitaju mene, ja govorim: “Ja bih kući.” Kaže taj što raspoređuje da ne mogu kući. I što ću, opet me u vojsku poslali, ali ovog puta vojske sam se brzo riješio, kroz smijeh će bistroumni stogodišnjak. U tom vremenu dosta je radio na relaciji Borajna - Vučipolje. Na Vučipolju je imao domaćih životinja i poljoprivrednog zemljišta, pa je tako proizvodio sir, maslo, krumpire, žito. - Na konja naprtim 2 bačve po 200 litara pa na Musinac (poljski dio središta Gruda). Vratim se s vodom, stoka popije, pa opet nazad, prisjeća se teškog života. U kontekstu teškog vremena spominje susjeda koji je jednom došao na ručak kod njegove obitelji. - Majka mu stavlja hranu, a on jede i jede, ne može se najest. Ta mi se slika urezala u sjećanje. Nikad prestat jest. “Glad očiju nema”, a ta vremena bila su takva, govori nam stotogodišnjak koji svoje umirovljeničke dane, zahvaljujući svojoj obitelji, djeci i unučadi, provodi u domu za stare i nemoćne “Vita” u Grudama. Sestre koje se brinu za njega, oduševljene su njime i govore sve najbolje o njemu, a i on o sestrama u domu. Ipak je stota na leđima, a on se uspješno nosi s njom. Na rođendan osim brojne obitelji i svih članova doma “Vita”, došli su Petru čestitati i grudski načelnik Ljubo Grizelj koji je donio prigodne darove, kao i fra Bernard Marić. -To je bio i ostao moj desni prijatelj, a kad kažem desni, znači da je bio uvijek uz mene i u onim teškim vremenima i danas, govori Petar za svog fra Bernarda. Što smo vidjeli, Petra Bracića pamet itekako dobro služi, a hercegovački čovjek, mudar i naučen na sve često voli reći: “Džabe sve, ako pamet izgubiš”. A pamet i bistrina uma kod Petra su i danas izraženi. Ako netko može demantirati hit “strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu” Petar Bracić apsolutno može...