Papa Franjo brzo je postao megazvijezda ljevice i sekularnog establishmenta. No, Treba razlikovati taj privid koji stvaraju novinari i stvarnog papu
Otkad je preuzeo službu Petrova nasljednika, mnogi u mainstream medijima uporno ga pokušavaju prikazati kao osobu koja čvrsto stoji na lijevim pozicijama te predstavlja nešto posve drugo od svojih prethodnika sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Pritom se, prije svega, ističe njegovu kritiku kapitalizma i otvorenost prema osobama homoseksualne sklonosti ("Tko sam ja da sudim"), ali i njegovo viđenje Katoličke crkve koje navodno nailazi na veliki otpor konzervativnih krugova u rimskoj Kuriji.
Njegova odluka da se ne useli u Apostolsku palaču, nego da ostane u domu sv. Marte oduševila je mnoge, koji su u tome prepoznali skromnost i spremnost da se ne slijedi tradicija. Papa Franjo brzo je postao megazvijezda ljevice i sekularnog establishmenta. Američki časopis Time proglasio ga je 2013. osobom godine. Treba, međutim, razlikovati taj privid koji stvaraju maštoviti novinari, uglavnom lijevog svjetonazora, i stvarnog papu Franju. Bojim se da će mnogi biti razočarani.
Prvo treba reći, nakon pontifikata Benedikta XVI,, kojeg su pratile negativne vijesti o skandalima u redovima Crkve i žestoke reakcije islamskog svijeta nakon njegova govora u Regensburgu 2006., da su mediji jedva dočekali promjenu kako bi mogli dati svoj pozitivan spin na djelovanje njegova nasljednika. Što god papa Franjo činio, mora se uklopiti u tu pozitivnu medijsku sliku.
Vrlo je zanimljivo promatrati što se ističe, a što prešućuje. Primjerice, uporno se ponavlja kako papa želi "mijenjati" crkveni nauk o nekim moralnim pitanjima kao što je status razvedenih osoba koje žive s novim partnerom, a nisu dobile poništenje prvog braka. Je li Crkva spremna "blagosloviti" to stanje? Zasigurno bi neki to htjeli, ali je li to doista moguće? Mnogi upozoravaju da je sam Isus Krist izričito osudio preljub, pa kako može njegova Crkva danas njegove riječi ignorirati? Ima li papa Franjo, ili bilo koji drugi papa, ovlasti mijenjati moralni nauk koji je artikuliran već dvije tisuće godina?
Znamo da je prva zadaća Svetog Oca brinuti se o svom stadu i čuvati polog vjere koji Crkva nasljeđuje. Znači, neke stvari ne ovise o papinoj volji, nego je riječ o nečemu što nadilazi volju pojedinca. Crkva ne funkcionira tako da naruči anketu o nekom pitanju da bi odredila smjernice.
Sljedeći primjer stvaranja slike pape ljevičara jest isticanje njegove odluke o beatifikaciji Oscara Romera, nadbiskupa San Salvadora koji je ubijen 1980. godine. Ta je odluka nekima teško pala jer su mnogi u Latinskoj Americi Romera još uvijek smatrali izdajicom. Međutim, ovdje nije toliko važno vagati argumente "za" ili "protiv" beatifikacije, nego primijetiti da se ta odluka koristi kako bi se nastavila priča o papi ljevičaru koji sve mijenja nabolje. Nije tajna da je papa Franjo u rujnu 2014. odlučio proglasiti blaženim don Alvara del Portilla, prelata Opusa Dei i nasljednika osnivača Sv. Josemarija Escrive, ali mediji nisu pisali velike naslove u povodu te beatifikacije. Postavlja se pitanje zašto je ta odluka pape Franje prešućena? Po čemu zaslužuje Romero više pozornosti od Portilla?
Ideološka kolonizacija
Isto tako prešućuju se druge izjave pape Franje koje nisu u skladu s očekivanjima. Primjerice, tijekom pohoda Filipinima u siječnju ove godine papa je upozorio na "ideološku kolonizaciju" koja dolazi sa Zapada a ugrožava naravnu obitelj. Mislio je na rodnu ideologiju i pokušaje da se redefinira brak, što zapadne vlade uporno promiču uz pomoć velikih međunarodnih institucija koje uvjetuju financijsku pomoć siromašnim zemljama time da u svoje škole moraju uvesti te "nove dogme" o ljudskoj naravi. Tim povodom papa Franjo također je pohvalio encikliku Humanae vitae, koja zabranjuje uporabu umjetne kontracepcije. Ni tada se nije moglo primijetiti naslove poput "Papa Franjo osuđuje rodnu ideologiju", ili "Papa Franjo potvrđuje zabranu umjetne kontracepcije".
Masovni mediji promatraju svijet uglavnom kroz prizmu moći, pa tako i Katoličku crkvu. Pritom se služe pojmovima kao što su progresivno, liberalno, konzervativno itd. U skladu s tendencijom da se sve tumači kao politička utakmica, vidimo da se papu Franju gura u jedan tabor, u ovom slučaju lijevi, a onda se nastavlja priča prema tim datostima.
Međutim, politički pojmovi teško mogu odražavati stvarnost Crkve, jer ona nije politička organizacija. Njezina glavna svrha jest spašavati ljudske duše i voditi ih u vječnu radost, što je cilj koji je iznad zemaljskog života. Dakle, riječ je o nadnaravnom cilju koji nadilazi ovaj svijet. To što Crkva djeluje u svijetu i što je čine krhki ljudi samo znači da je njezino djelovanje nužno nesavršeno te puno uspona i padova, ali njezini su korijeni nadnaravni, odnosno u samom Bogu, tako da smo sigurni da neće nikada zastraniti od istine.
Ovdje teško možemo govoriti u kategorijama liberalno ili konzervativno. Primjerenije bi bilo govoriti o istini nasuprot neistini, ili u moralnim pitanjima o dobru i zlu, ali naša postmoderna relativistička kultura to teško podnosi. Puno je lakše primijeniti političku terminologiju na Crkvu nego da se prilagodi njezinoj stvarnosti. Moglo bi se reći da je Katolička crkva najprogresivnija institucija u povijesti čovječanstva jer uvijek pronađe novi originalan način kako navijestiti Evanđelje i našeg Spasitelja Isusa Krista, i to svim kulturama diljem svijeta.
Nada zaboravljenima
Papa Franjo dolazi u Sarajevo ili "Europski Jeruzalem" kao čovjek mira i kao papa koji želi dotaknuti one zaboravljene koje su i dalje na marginama. Njemu je opstanak katolika u Bosni i Hercegovini zasigurno prioritetno pitanje, a poznato je da njihov broj već godinama pada. Kako urediti tu traumatiziranu zemlju veliki je problem za koji mnogi još uvijek nisu uspjeli pronaći rješenje.
Papa Franjo mogao bi naglasiti ono što je zajedničko svim ljudima te da mir i prijateljstvo među ljudima nemaju alternative. U svakom slučaju, njegov će pohod biti veliko ohrabrenje za tamošnje Hrvate katolike, koji teško pronalaze put da ostvare svoje opravdane interese.
Nadajmo se da će ovaj pastoralni pohod potaknuti ljude da otvore svoja srca i pronađu snagu za praštanje, što je teško, ali potrebno da bi mogli krenuti naprijed.
>>Papa je svjestan kroz što je prošla i kroz što još prolazi Crkva u BiH kao i cijela zemlja