Predstavljači su bili akademik Frano Ljubić, prof. dr. fra Marko Karamatić, Ivan Anđelić i autor. Predstavljanje je moderirao mr. Ivan Sivrić. Ova svečanost duha bila je posvećena 31. obljetnici utemeljenja Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu.
Sedam tematskih cjelina
Autor se, kao potvrdu svojih stavova, često koristi latinskim sentencijama pa sam za uvod predstavljanja, imajući u vidu naslov njegove knjige, naveo jednu o dužnosti, a jednu o odgovornosti. Naslov knjige upućuje nas na jedan važan segment našeg misaonog i djelatnog načina života te pomišljamo da ona donosi teorijsku raspravu o ovoj veoma značajnoj temi. Međutim, on nije izgubio nit nastavljajući među koricama naraciju o veoma širokom spektru tema da se površnom čitatelju čini da naslov i sadržaj nisu u skladu. Ako dublje analiziramo priloge, onda vidimo da je pravilno postavljen naslov i on upravo upućuje na razmišljanje o pročitanom. Svi se pitamo što nam je dužnost, a još više gdje je odgovornost. Autor izlaže kroz sedam tematskih cjelina nastalih kao rezultat njegovih znanstvenih istraživanja i spoznaja, događaja i ljudi, bit življenja na ovim našim prostorima, apostrofirajući postignuća ljudi i njegova naroda tijekom povijesti. Prilozi su nastali u povodu razlaganja nekih znanstvenih tema iz pedagogije kao istinski znanstvenik, jedan od vodećih iz pedagogije uopće u BiH, a možda prvi od živih u ovo suvremeno doba. Veliki dio tekstova nastao je uz njegove javne nastupe prigodom obljetnica značajnih datuma, izlaganja o raznim temama društvenog života te je značajan dio posvećen velikim ljudima u povijesti i sadašnjosti uz predstavljanje knjiga suvremenika.
Kad izlaže o tematici odgoja i obrazovanja, nezaobilazan je pristup školi, koja je nositelj tog plemenitog posla i koja nosi sa sobom i dužnost i odgovornost. Školu, odgoj i obrazovanje on shvaća dinamično u kontekstu razvoja društva i njegovim postignućima u realnom vremenu. On jasno kod ovog poimanja razlikuje pojam odgoja, kao veoma širok spektar oblikovanja osobe, od obrazovanja kao forme stjecanja znanja. Najbolje je citirati autora: "Odgoj je praksa i teorija svjetski problem. Izravno ili posredno tiče se i dotiče svakog pojedinca, svakoga društva; profunkcija je čovjeka i bitan dio kulture naroda. Odgojem se raste, sazrijeva, napreduje, preuzimaju se obveze, odgovornost, dužnosti. Škola je od vajkada mjesto za plansko i sustavno odgajanje i obrazovanje, oduvijek odgojno-obrazovna ustanova". Čini se da je suvremeno doba globalizacijom, tehničkim izumima (digitalnim napretkom), u želji i žurbi za što bržim stvaranjem praktičnog čovjeka, odgoj stavilo u drugi plan, ostavljajući da drugi čimbenici društva neplanski i stihijski oblikuju čitavog čovjeka. Iz takvog višedesetljetnog djelovanja i prakse koje mlade ljude odvlače u ponor mnoštva poroka štetnih ne samo za sebe već i društvo. Stoga autor posebnu pozornost u više priloga posvećuje katoličkim školskim centrima u BiH koji se nalaze u sustavu katoličkih škola za Europu. U tematskim cjelinama obrađuje mnoge događaje uz obljetnice velikih događanja, poput djelovanja Matice hrvatske i njezina kultnog Mostarskog proljeća, koje je pronijelo slavu Mostara znatno šire od ove naše zemlje i stiglo na popis sličnih europskih manifestacija, zatim proslava u Brotnju, skupova u Neumu, ne zaobilazeći ulogu i doprinos književnika, publicista i društveno angažirane osobe, akademika Josipa Muselimovića. U poglavlju "Zastupnici naše suvremenosti" enciklopedijski jasno, književno pitko obrađuje portrete većine suvremenika s kojima je dolazio u dodir, najčešće predstavljajući njihove knjige, surađujući na znanstvenom i kulturnom planu, radeći u zajedničkim ustanovama i predstavljajući i prateći njihov rad. Iz priloga se vidi širina kretanja i interesa od znanstveno-stručnih profila književnika, svećenika i umjetnika. Spomenut ćemo samo neke: fra Grga Martić, fra Didak Buntić, mons. dr. sc. Ratko Perić, Josip Muselimović, Luko Paljetak, fra Perica Vidić, Vladimir Premec, Šimun Musa, Frano Ljubić, mons. Pero Sudar, Džemal Bijedić, Vlatko Filipović, Ante Mišković i dr. Ovdje moram spomenuti dvojicu koje ističem kao primjer širine promatranja vremena, događaja, ljudi, svjetonazora i sustava. U knjizi jedan do drugog su prilozi o dvojici na prvi pogled potpuno oprečnih ljudi. Prvi je mons. dr. sc. Pero Sudar, pastoralni djelatnik, pomoćni biskup vrhbosanski, duhovna osoba i duboki vjernik, a drugi je Džemal Bijedić, državnik, revolucionar i ateist. I jedan i drugi imaju zajedničke valorizirane dosege u humanosti, viziji, pristupu čovjeku, moralu, naciji i onodobnim i sadašnjim slobodama. U ovoj knjizi stoji citat koji je potpisao Džemal Bijedić: "Oni brkaju jedinstvo naroda s likvidacijom nacija i stvaranjem nečeg novog, vještačkog, tj. jedne jedinstvene jugoslavenske nacije, što pomalo liči na asimilaciju i birokratsku centralizaciju, na unitarizam i hegemonizam". I Džemal Bijedić i naš mons. Pero Sudar i onda i sada priznavali su Bosnu i Hercegovinu, borili se za slobodu i prava njezinih naroda i nacija, ne stoje iza bilo kakvog unitarizma i separatizma. Naš autor je surađivao i s jednim, a danas s drugim i ne smeta mu što je jedan ateist, a drugi iskreni vjernik.
Opći kompendij mnoštva znanja
Ako pogledamo strukturu djela, nigdje se ne vidi izravna rasprava ni o dužnostima ni odgovornostima. Zašto je djelo upravo tako nazvao? Zapravo, svi znamo što su nam dužnosti, konačno ona su propisana našim zaposlenjem i pozivom, normativima i zakonskim aktima, naslovom koji smo stekli u životu, obrazovanjem, običajima koje prakticiramo. Odgovornost je nešto što proistječe iz prethodnog i predmet je slobodne volje, stupnja moralne odgovornosti usvojene od obitelji do škole, životnog kretanja i teško se može jednostavno predstaviti izuzev za jasno nominirane kaznene prekršaje. Odgovornost je u najvećem broju slučajeva činjenica procjene individualne osobe i podrazumijeva što veći stupanj osjećaja vlastite slobode. Nama kršćanima i pripadnicima drugih religija je lakše jer je ona kodificirana kroz svete knjige, a kod kršćana jasno jednostavno izložena u dekalogu. Konačno, dekalog je ljudski formulirana savjest. U slučaju naše knjige dužnost i odgovornost se provlače kao paukova nit kroz sve tekstove, tako da nastavnik u osnovnoj školi i akademik znaju razlučiti što je dužnost, a kada je na djelu odgovornost. Stoga bih uvijek, kao prvo svakom čiji je posao javan ili ima dodir s ljudima na bilo kojoj razini, preporučio da svaku svoju, ma i najmanju, odluku promotre sa stajališta odgovornosti pa je tek onda donesu. Nepoštovanje odgovornosti, pa čak i uz ispričavanje, neće proizvesti učinak da bi se bilo tko ekskulpirao do kraja. Ekskulpiranje je dano samo Bogu. Autor se u svom djelu obilato koristi latinskim izrekama (poslovice, mudrosnice, sentencije, uzrečice, citati, aforizmi, frazeologizmi, neologizmi) kao temelj velike zapadne uljudbe, želeći povećati i staviti u današnji kontekst nama bliske zapadne kulture. Tijekom svog izlaganja pojedinih tema referira se na mnoge opće usvojene autoritete iz svih grana znanosti, a posebno književnosti i humanističkih tekstova. Knjiga je ne samo autorov već opći kompendij mnoštva znanja. Dakle, on se lagano kreće kroz mnoštvo ne samo korištene literature nego vlastitog dugogodišnjeg usvajanja znanja. Zanimljivo, on u knjigu unosi i bogatstvo življenja u nekoliko državno-pravnih sustava u kojima je čak bio aktivni sudionik. Konačno, on potvrđuje veliku misao svetog Malahije proroka zapisanu prije više od 900 godina koja glasi: "Duša se ne može sastati s istinom dok se tijelo ne oprži o vatri iskustva". On se uvijek, pa i danas, prži na toj vatri na kojoj gore sve intelektualne vrijednosti i ljudi.