Zagrebačka boksačica Sara Kos nije samo pobjednica “Beogradskog pobjednika”, vrlo jakog turnira A-kategorije, nego je i pobjednica u velikoj životnoj borbi. Zapravo, ta 26-godišnja diplomirana kineziologinja je prava ambasadorica neslomljive volje i borbena duha, ali i nesebične spremnosti na žrtvu.
Naime, osim što se bavila boksom, Sara je u posljednje tri godine vodila bitku za zdravlje svog teško oboljelog supruga Kristijana. A i tu je borbu dobila, baš kao i one četiri izborene u Beogradu pri čemu je u polufinalu svladala srpsku, a u finalu rusku predstavnicu. A za suparnice imati predstavnicu domaćina natjecanja i Ruskinju uvijek je loš ždrijeb. A najteži “ždrijeb” svakako je teška bolest voljene osobe radi čega je potisnula svoje olimpijske snove.
– Ja jesam sve to vrijeme boksala, ali ljudski život važniji je od svega. Uza sve ono kroz što je prolazio moj Kiki, jednostavno se nisam mogla maksimalno posvetiti boksu. Bit će novih prilika za osvajanje medalje, a muža ili ženu ako izgubite, ne možete vratiti. I ovom prilikom ponovila je da nije nimalo dvojila što joj je važnije. – Da mi ponude izbor između olimpijskog zlata i suprugova zdravlja, naravno da bih uvijek izabrala suprugovo zdravlje. A svojedobno je, strepeći zbog nalaza, rekla i ovo:
– Svaki smo PET/CT nalaz na tumor iščekivali s velikim strahom. To nam je izazivalo neopisivu nervozu. A jedan takav loš nalaz stigao je samo sedam dana nakon njihove svadbe, što najbolje ilustrira kakva je zapravo Sara. – Tada je došao doista vrlo loš nalaz, no ovaj posljednji je, srećom, dobar.
Morate se nadograđivati
Kakva je sada situacija sa zdravljem vašeg supruga?
– U godinu i pol, Kiki je bio na pet operacija, svaka tri mjeseca bio je na stolu, no sada je dobro. Nema progresije bolesti. Suprug je završio na imunoterapiji, koja također udara na organizam pa pije neku dodatnu terapiju. U svakom slučaju, svaka tri mjeseca idemo na kontrolu i svakodnevica nam je sve ono što uz to ide. Nema svaki čovjek priliku boriti se za nečiji život, ali i osjetiti da se pri tome mijenja.
Nas oboje morali smo naučiti kako se promijeniti. To je zakon života, morate se stalno nadograđivati. I zato na sve to gledam pozitivno, na sve što smo prošli i iz toga naučili gledam kao na neki dar. Pretpostavljamo da vam je cijela ta zajednička životna borba sa suprugom na neki način bila i veliki izvor inspiracije i motivacije i za borbu u ringu.
– Da je sve bilo najnormalnije, tko kaže da bih nešto uopće osvojila. Tko kaže da bih uopće boksala. Vama je to možda čudno, no meni je to postala nova normalnost. Kiki je sada zdrav i sretna sam zbog toga. Uostalom, on mi je i trener i stajat će mi u kutu za vrijeme skorog Balkanskog prvenstva u Zagrebu. A to je činio i između svojih pet operacija. Kada smo joj pokušali reći da je herojstvo njezin gard u posljednje tri godine, odmah nam je protuslovila.
– Ne volim sebe nazivati herojem jer sam tijekom Kikijeva liječenja upoznala jako puno ljudi s teškim pričama. Za mene su heroji svi oni ljudi koji se liječe i koji su se izliječili. Ja sam mojem Kikiju bila samo podrška.
A nama se njezina priča čini toliko inspirativnom da vjerujemo kako će jednog dana ta Sarina i Kristijanova žrtva biti nagrađena medaljama i s većih natjecanja od beogradskog.
– Ideja je da se dignem više i borim za medalje na europskim i svjetskim prvenstvima. I da se plasiram na Olimpijske igre u Parizu kada ću imati 28 godina, a voljela bih nastupiti i u Los Angelesu 2028. Iza mene je tek osam godina treninga, a oboje vjerujemo da ću najbolja biti nakon 10 do 12 godina treninga boksa. Beogradska pobjednica Sara je postala nakon što je nadjačala Mađaricu, Francuskinju, Srpkinju a u finalu i Ruskinju. – Osim što sam pobijedila srpsku predstavnicu, morala sam pobijediti još jednu kojoj su domaćini bili skloni jer su Srbi i Rusi kao braća. Osjetila sam to i nedavno kada sam bila tri tjedna u Moskvi. Sara dugo uopće nije bila kategorizirana sportašica u hrvatskom sustavu sportskih stipendija, no sada jest pa ima pravo i na stipendiju koja ide uz njezinu treću kategoriju. No, to je primanje od kojeg ne bi mogla živjeti, ali zato može od posla osobne trenerice.
– Suprug i ja smo prije radili u jednom fitnessu, no sada smo pokrenuli vlastiti.
Naš je gym stalno pun
A u “Calisthenics Bodyju” se od Kikija i Sare doista može puno naučiti. Ne samo o funkcionalnom fitnessu i kondicijskoj pripremi nego i o nečemu puno vrednijem od toga.
– Gym smo otvorili u ožujku, no već sada smo puni tako da nam reklama i ne treba. Imamo standardnu klijentelu s kojom radimo najčešće “jedan na jednoga”. U našem još prilično konzervativnom društvu mnogima je još uvijek jako čudno da se žena bavi boksom. Dakle, kako ste počeli trenirati taj fizički vrlo zahtjevan sport?
– Kao dijete bila sam zvrk i nisu me zadovoljavali standardni sportovi pa sam se s tatom zaputila po klubovima. Najprije sam dvije godine trenirala kik-boks, a onda sam se prebacila na boks. “Preoteo” me moj budući muž, koji je tada radio u boksačkom klubu. A Kikiju će život pokazati da mu je to bio najbolji potez u karijeri. Baš kao i onaj dan kada je zaprosio tu iznimnu mladu ženu.