Klobuk, sa svojih desetak zaseoka čini jednu od površinski najvećih mjesnih zajednica u Općini Ljubuški. S druge strane , broj stanovnika nije recipročan površini, te tako prema posljednjem popisu stanovništva na području Klobuka živi nešto više od 1000 stanovnika, piše Večernji list BiH.
Brkić često u Klobuku
Uglavnom je riječ o žiteljima starije životne dobi. Ono što ovu mjesnu zajednicu čini drugačijom od ostalih je broj poznatih osoba koje su tu rođene. Tako Klobučani danas imaju svoju ministricu u Europskoj uniji, svjetske proizvođače mesa koji žive u Argentini, vlasnike velikih koncerna u Hrvatskoj, njihov je i podpredsjednik sabora Republike Hrvatske, ali i načelnik općine Ljubuški. Ipak, jedna od najznačajnih, ujedno i najnepoznatijih osoba Klobučanima, ali i ostalim Ljubušacima, rođena u Klobuku u zaseoku Šiljevišta je Časni Sluga Božiji Petar Barbarić (19. svibnja 1874.–15. Travnja 1897.) koji bi uskoro trebao biti proglašen blaženim. Petar je rođen u obitelji s devetero djece. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat.
Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Njegov grob se nalazi u grobnici sjemenišne crkve sv. Alojzija u Travniku. Papa Franjo je 18. ožujka 2015. odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjega Petra Barbarića, a u njegovim rodnim Šiljevištma napravljeno je svetište Petra Barbarića. Iz Klobuka je i don Ivan Musić koji je bio jedan od vođa Hercegovačkog ustanka 1875. Musić je bio župnik u Ravnom ali i jedan od vojvoda. Rođen je također u Šiljevištima gdje i Petar Barbarić. Prezime Musić u međuvremenu se promijenilo u Musa. Iz ovog Klobučkog zaseoka je i Božo Skoko profesor odnosa s javnošću i jedan od vodećih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka, te načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić. Par kilometara dalje zaseok je Brkići Vlaka. U ovom zaseoku nalazi se rodna kuća Milijana Brkića, podpredsjednika sabora Republike Hrvatske. Zaseok je poprilično opustošio, svega nekoliko kuća nije prazno. Milijan, kažu nam Klobučani, često koristi priliku da dođe u rodno selo. “Majka mu je češće tu od njega, međutim i on dolazi, najčešće ljeti”, kažu nam njegovi sumještani. Njegov dolazak u rodni kraj nemože proći bez posjete župniku fra Robertu Joliću koji za njega ima samo riječi hvale. “Svaki put kad je tu dođe, javi se pozdravi, pomogne što može pomoći”, priča nam župnik župe svetog Marka u Klobuku. Rodom je iz Tomislavgrada,u Klobuku je već četiri godine, te se navikao na župljane. Na upit poznaje li Mariju Pejčinović- Burić ministricu vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi RH, Jolić nam kaže da nije. “Čuo sam za njeno imenovanje, ali ju ja osobno ne poznajem. Znam joj roditelje, riječ je o jako finoj obitelji. Majka je često na misi, i to ne samo nedjeljom”, kaže Jolić. Marija je odrasla u centru Klobuka, zaseoku “Dom” u stanu u kojem i danas žive njeni roditelji. Obadvoje su bili prosvijetni radnici, danas su u mirovini, te se bave poljoprivredom (za vlastite potrebe). A upravo je poljoprivreda već desetljećima “žila kucavica” ovog kraja. Dok pred župnom crkvom stojimo s predsjednikom mjesne zajednice Goranom Šimunovićem, pored nas se traktorima i manjim kamionima Klobučani vraćaju s polja. Sezona je vađenja krumpira, a malo koja kuća u ovom selu nema posađenu ovu biljku. Netko samo za sebe, netko za prodaju.
Kraljevi piletine
U polju smo sreli Vencela Kolaka, umirovljenika, koji je mirovinu zaradio radeći diljem Europe. Iako je vani već plus 35 stupnjeva celzija Vencel i njegova supruga tek su stigli u polje. Na pitanje jel im vruće, odgovaraju da voćke moraju politit dok nema vjetra, te im ta vrućina odgovara. Vencel, ističe i kako nigdje nije ljepše nego kući, te smatra kako u poljoprivredi ima budućnosti. Prednost, je kaže Šimunović kanal koji prolazi kroz samo polje, te osigurava natapanje njiva. “Kanal je žila kucavica našeg klobučkog polja, međutim brana koja se nalazi iznad kanala je već dotrajala, tako da ćemo morati raditi na obnovi tog vodonatapnog sustava. Tu imamo obećanja od općine Ljubuški da će nam financijski pomoć”, kaže Šimunović koji je sa svojih 37 godina najstariji član vijeća mjesne zajednice Klobuk. Cilj je bio u vijeće imenovati mlade, obrazovane i perspektivne ljude koji će privući projekte i sredstva u ovu mjesnu zajednicu i time omogućiti njen prosparitet. Sad zasad dobro im ide. “Evo upravo prije par minuta sam dobio pozitivnu vijest vezanu za jedan projekt s kojim smo apalicirali prema Uredu za Hrvate izvan RH. Također smo uključeni u projekt UNDP-a koji podrazumijeva pomoć lokalnim zajednicama. U sklopu ovog projekta uz opremanje prostorija MZ planirana je izgradnja kružnog toka ispred crkve. Vrijednost projekta je 40.000 KM”, kaže Šimunović. Dodaje i kako će škola u Klobuku najvijerojatnije ući u projekt energetske učinkovitosti kojeg provode Vlada ZHŽ-a i UNDP-a. Proteklih godina obnovljena je župna crkva, postavljeno je 6 velikih klima u crkvu, župni ured i Crkveni odbor župe Klobuk u suradnji s Vijećem mjesne zajednice Klobuk pokrenuli su izgradnju zavjetne kapele i križa na Markovištu brdu visokom 474 m. Uz križ visok 12 metara i težak oko 2.100 kg kojeg su izradili sami mještani a koji je postavljen uz pomoć helikoptera OS BiH i zavjetnu kapelu mještani su izgradili na pristupnom putu do vrha stajališta križnog puta sa prigodnim mozaicima... Šimunović ističe kako su Klobučani koji su odselili specifični po tome da rodni kraj nikada nisu zaboravili, te pomažu sve projekte koji se pokrenu. A projekt, kojim se svakako najviše ponose je osmogodišnja škola, završena prije desetak godina. Riječ je ,o najvijerojatnije, posljednjoj školi u Europi koju je gradio svećenik. “Za školu najveću zahvalu dugujemo pokojnom fra Vladimiru Kozini. On je to sve pokrenuo i i završio, mi danas samo radimo nekakve finese oko škole, poput uređenja igrališta, tribina...”, priča Šimunović. Ističe kako su u gradnji škole pored mještana koji tu žive uvelike sudijelovali i oni čije su adrese izvan BiH. Dubravko Grgić vlasnik koncerna Agram, Ljubo Artuković vlasnik firme Tromont, te braća Milenko i Ivan Rašić koji su već godinama među svijetskim proizvođačima mesa rado pomažu u realizaciji projekata. Milenko i Ivan Rašić su pedesetih godina prošlog stoljeća kao dijeca s majkom odselili u Argentinu. Otac je otišao ranije. U II. Svjetskom ratu bio je na “drugoj strani” pa je pobjegao. “Pričaju kako im je majka tada išla čak i do Rankovića u Beograd kako bi dobila dopuštenje da ide za mužem. Kad su došli u Argentinu živjeli su skromno. Otac je radio u rudniku ili nekoj tvornici, a onda je njihova majka ko’ naša žena rekla da joj kupi nekoliko kokošiju. Znala je da će tako djeci imati što dati jest svako jutro. Imat će jaja, nekad će zaklat kokoš pa imat meso. Međutim muž joj je kupio desetak ili dvadesetak kokošiju više nego što je ona tražila. Snalažljiva kakva je bila, počela je prodavat jaja i piletinu, te je tako pokrenula biznis koji je ovu obitelj vinuo u sami vrh svijetskih proizvođača piletine”, priča nam župnik Jolić. Ističe kako braća Rašić svako dvije-tri godine posjete Klobuk, te su jedni od najvećih donatora. “Sudijelovali su u obnovi crkve, samo mozaik iznad oltara platili su 50.000 dolara, pomagali su izgradnju škole...”, kaže Jolić, koji je zabronut za opstanak ove župe. Naime, trenutačno u oko 300 kuća živi nešto više od 1000 stanovnika, a taj broj je iz godine u godinu sve manji. “U zadnjih desetak godina svake godine imamo više umrlih nego rođenih, a zadnjim godinama je to drastična razlika. Imamo saldo sedam krštenih, a 29 umrlih prošle godine, ove godine dosada je jedno dijete kršteno, a sedam osoba je umrlo”, navodi Jolić. Ističe, kako su jedan od najvećih problema Klobuka, ali i većine Hercegovačkih sela stari momci i cure. U Klobuku su to uglavnom stari momci. “Evo u Klobuku imate oko sedamdesetak kuća gdje živi samo jedna osoba, ali ima i velik broj kuća u kojima žive stara majka i sin neoženjen. To je češća kombinacija nego gdje su muž i žena starci”, kaže Jolić. Riječ je uglavnom o momcima koji su prešli četrdesetu, većina njih je vrijedna, radi, nisu problematični, ali se tvrdi Jolić nemaju niti namjeru ženiti. “Da se recimo samo 30 ovih neoženjenih oženilo i imaju po jedno dijete to je tridesetero djece. Pa to su dva razreda. Nije nama problem što obitelji imaju po jedno dijete, nego to što ih se sve manje odlučuje na ženidbu”, smatra župnik. S curama, je kaže nešto bolja situacija. “Ima ih nešto neudatih, ali je to puno manji broj u odnosu na neoženjene”, istakao je Jolić. Inače, osnovnu školu u Klobuku prošle godine pohađalo je nešto više od 100 učenika. Međutim riječ je o djeci iz Vojnića i Klobuka.