Tri vrste ptica, dvije vrste žaba, morski pas, jedna vrsta akacije, poznati puž i jedna od najvećih slatkovodnih riba na svijetu samo su neke od više od 20 (po nekima i više od tisuću) vrsta svjetske flore i faune koje smo u prošloj godini nepovratno izgubili. Znanstvenici i zaštitarska zajednica proglasili su ih – izumrlima iako, da ne bude zabune, nisu odjednom nepovratno nestale.
Da bi se neke vrste proglasile istrijebljenima, obično prođu godine, čak i desetljeća u kojima nisu viđene ili nađene da bismo im se jednog dana divili samo na slikama. No na osnovu nekih sačuvanih muzejskih primjeraka, zamijećenih dugo godina nakon izumiranja te vrste u prirodi, uočeno je da još češće nestaju vrste kojima se znanost nikada nije posebno bavila ili ih imenovala, a žive na specifičnim, ograničenim područjima, što ih čini posebno ranjivima na uništavanje staništa, zagađenje, ekstremne vremenske uvjete, klimatske promjene, invazivne vrste, pretjerano skupljanje, krivolov i druge prijetnje, objavio je ovih dana portal The Revelator.
Počelo s Georgeom
Godina je počela izumiranjem sićušnog havajskog puža (Achatinella apexfulva). Posljednji poznati pripadnik svoje vrste, “Usamljeni George” umro je u spremniku u havajskom laboratoriju na Novu 2019. godinu. Kao i mnogim drugim autohtonim havajskih puževima presudila mu je (pojela ga) invazivna vrsta puža (ružičasti vučji nokat) koju je svojedobno namjerno uvezlo Državno ministarstvo poljoprivrede Havaja kako bi uništilo jednu prije uvedenu invazivnu vrstu. Nestanak ovog sićušnog stvorenja izazvao je više medijske pozornosti od bilo koje druge izgubljene vrste u 2019. No da ne stradavaju samo najmanji, dokaz je činjenica da je godina završila gubitkom jedne od najvećih svjetskih slatkovodnih riba, poznate kao kineska sabljarka ili kineska veslokljunka (Psephurus gladius), koja je mogla narasti i do sedam metara.
Na crvenoj IUCN listi slovila je kao kritično ugrožena vrsta, a presudili su joj gradnja brana i pretjerani izlov u rijeci Yangtze. U međuvremenu su s popisa živućih zemaljskih vrsta zbog gubitka staništa nestale i brazilske ptice – skupljačica lišća latinskog naziva Philydor novaesi, koja je posljednji put viđena 2011., te vrapčarka Cichlocolaptes mazarbarnetti. Štakora Melomys rubicolu (Australci ga zovu Bramble Cay mosaic-tailed rat) oceanske poplave koje su tijekom proteklih deset godina pogađale mali pješčani otok Bramble Cay u tjesnacu Torres, jedino mjesto na svijetu gdje je ovaj glodavac živio i posljednji je puta viđen 2009. To je, smatra se, vjerojatno prva vrsta koja je izumrla zbog klimatskih promjena i porasta razine mora za koje je zaslužan čovjek. Rast podzemnih voda došao je glave meksičkoj slatkovodnoj ribi Megupsilon aporus, koju zovu i Catarina pupfish.
Posljednji put viđena u divljini 1994., a u zarobljeništvu je izumrla 2012. Indokineski tigar (Panthera tigris tigris) u Laosu proglašen je lokalno izumrlim (tzv. ekstirpacija), a zanzibarski crveni kolobus majmun (Piliocolobus kirkii) vjerojatno izumrlim. Sumatranski nosorog (Dicerorhinus sumatrensis) lokalno je istrijebljen u Maleziji, a na popis izumrlih uvršteni su i “izgubljeni morski pas” Carcharhinus obsolerus, portugalska mahovina Nobregaea latinervis, honduraška potočna žaba Craugastor omoaensis, gušter travnjački bezuhi zmaj Tympanocryptis pinguicolla, Yangtze kornjača golema mekoštitka (Rafetus swinhoei)...
– Deni Porej, direktor WWF-a Adria, kaže kako će puno vrsta nestati i u idućim godinama, a mnoge se jedva drže. U jugoistočnom dijelu Australije za nedavnog je katastrofalnog požara stradalo 30% populacije koala i tko zna koliko još drugih životinja. Procjene zasad idu i do 1,25 milijuna.
Stopa izumiranja sve veća
– Prema WWF-ovu Izvješću o stanju planeta, od 1971. do danas na svijetu ima 60% manje kralježnjaka, 83% manje slatkovodnih, a 38% morskih životinja. Ako u Europi imamo više kokoši nego ptica, vrijeme je da svi dobro promislimo kako možemo dalje, a da zadržimo balans na planetu – kaže Porej. Negativan trend zamijećen je i u Hrvatskoj, što dokazuje lani objavljena nova Crvena knjiga IUCN-a u kojoj su neke su vrste pomaknute u razred iznimno ugroženih, na što uglavnom utječu invazivne vrste, klimatske promjene i uništavanje staništa. S druge strane, zbog intenziviranog proučavanja živog svijeta posljednjih godina, otkrili smo i neke vrste za koje smo mislili da ih više nema, poput sklata (angel shark) i endemske gaovice u krškim rijekama, napominje Porej.
Stručnjaci iz BIOM-a, Ivana Selanec, Dubravko Dender i Ivan Budinski, kažu kako izumiranje znači potpuni nestanak neke vrste nakon kojega nema povratka. Zato se i u nas provode važne aktivnosti na usporavanju te stope osmišljavanjem i provođenjem konzervacijskih mjera. Primjerice, na području nekadašnjih gnjezdišta u Austriji, Njemačkoj i Španjolskoj pokrenuti su projekti reintrodukcije ćelavih ibisa koji su još u 18. st. izumrli u RH i Europi. No da da je stopa izumiranja sve veća, dokaz je i da smo se u Hrvatskoj samo na početku 21. st. oprostili s prugastim orlom, krškim sokolom, orlom krstašem, u drugoj polovici 20. st. i s velikom dropljom, dok kratkoprstog kopca imamo manje od pet parova, a surog orla najviše 30.
U kategoriji gnjezdarica izumrlo je pak najmanje 11 vrsta, dok se, primjerice, zlatovrana, koja je spašena s ruba izumiranja postavljanjem kućica za gniježđenje ponovno širi. Slično je s trima velikim zvijerima – vukom, risom i medvjedom – koje su donedavno bile sustavno istrebljivane na području Europe, da bi se u Hrvatskoj, upravo zahvaljujući predjelima očuvane prirode kao što su šume Gorskog kotara, Velebita i Dinare populacije vuka i medvjeda ustabilile, no reintroducirani ris još vodi bitku za opstanak. Do sredine 20. st. u Hrvatskoj su se gnijezdile tri vrste supova, a danas samo bjeloglavi sup, koji je opstao samo na kvarnerskim otocima, gdje nije bilo velikih zvijeri pa se nisu provodile akcije trovanja, koje su supovima starješini i crkavici došle glave.