Iako to roditelji često ne rade namjerno, već iz neznanja ili nemogućnosti razabiranja što je za njihovo dijete dobro ili ne, događa se da ponašanjem utječu negativno na mentalni razvoj svoje djece zbog čega ona kasnije imaju probleme u stvaranju zdravih međuljudskih odnosa, piše 24sata.hr.
Jedan od najčešćih simptoma poremećaja u vezivanju s ljudima je nisko samopoštovanje. Upravo ponašanje roditelja u najranijem djetinjstvu i njihov odgovor na djetetove potrebe određuje hoće li se povezivati s drugim ljudima kroz život na zdrav ili nezdrav način.
Stručnjaci sve više pažnje posvećuju psihološkom pristupu poznatom kao "teorija privrženosti" po kojoj ono što nam se događa u prvoj godini života i na koji način nas roditelji tretiraju, itekako utječe na to kako ćemo se tijekom cijeloga života povezivati s drugima.
S teorijom privrženosti počeli su se baviti britanski psihoanalitičar John Bowlby i američka razvojna psihologinja Marija S. Ainsworth i to prije 50-ak godina.
Po toj teoriji, ljudi su najranjiviji tijekom prvih 12 mjeseci života, jer tada upoznaju svijet kroz spektar koji proizlazi iz osjećaja sigurnosti (ako se dijete osjeća sigurno i zaštićeno, kasnije će graditi zdrave odnose s drugima) te iz stilova privrženosti s roditeljima. U zadnje vrijeme tu teoriju nadopunjava i zabrinutost zbog tehnologije koja ometa ljudsku interakciju.
Istraživanja pokazuju da je 40 do 50 posto beba pod utjecajem nesigurne povezanosti s roditeljima, što se, slučajno ili ne, poklapa sa stopom razvoda.
Psihijatar Amir Levine tvrdi kako se s velikom točnošću može predvidjeti kako će se ljudi ponašati u romantičnim odnosima i hoće li biti dobro usklađeni - na temelju njihovog stila privrženosti koji su izgradili kroz djetinjstvo, otkriva portal mindbodygreen.com.
Postoje različiti stilovi privrženosti
Sigurna privrženost
Proizlazi iz odnosa u kojem je roditelj osjetljiv na potrebe djeteta, dogovara na njih, odnosno prilagođava svoje ponašanje djetetovim potrebama. U takvom odnosu dijete se osjeća sigurno i zaštićeno.
Kod odvajanja od roditelja ne pokazuje puno straha niti tjeskobe i više je istraživački orijentirano na svijet oko sebe. Kad narastu sigurni su u sebe i sposobni su graditi zdrave, sretnije odnose koji dugo traju.
Na primjer, djeca koja su u novom okruženju u početku blizu majke, ali polako slijede znatiželju i odu se igrati s novim igračkama, no s vremena na vrijeme provjere gdje im je majka - imaju zdrav siguran tip privrženosti.
Izbjegavajuća privrženost
Do nje dolazi kada roditelji nisu bliski s djetetom i ne odgovaraju na njihove potrebe. Dijete tada razvija emocionalnu blokadu prema njima, izbjegava kontakt, ne želi dodire i udaljava se od njih.
Na taj način se pokušavaju zaštititi od boli i razočaranja, ali tako i prikriva strah od odbacivanja, što kasnije primjenjuje na odnose u odrasloj dobi. Skloni su izbjegavanju emocionalnih odnosa.
Opiruća privrženost
Do ovog oblika povezanosti dolazi kada roditelj malo prihvaća svoje dijete, malo ga odbacuje - nisu stabilni. Takva djeca u isto vrijeme žele pažnju roditelja, ali u isto vrijeme pružaju otpor pa opet žele pažnju, i tako u krug.
Kad odrastu, često su nesigurni, bojažljivi, jako osjetljivi na stres i nepouzdani te ovisni o tuđem odobravanju.