Sjećanje na 9. siječnja 1994. godine, jedan od najkrvavijih dana u obrani Hrvata Lašvanske doline u Domovinskom ratu, i zločin nad hrvatskim civilima i vojnicima u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće, jedan je od najtežih trenutaka za Hrvate ovog područja.
U povodu 31. obljetnice zločina sjećanja na teške dane s nama je podijelio jedan od pripadnika Postrojbe posebnih namjena „Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a. Identite sugovornika poznat je redakciji, a njegov iskaz dio je svjedočenja pred domaćim pravosuđem ali i Haaškim sudom koji i nakon 31. godinu skupljaju prašinu u ladicama tužitelja dok obitelji žrtava Buhinih Kuća, uključujući i obitelj djeteta koje je imalo nepune dvije godine kada je ubijeno u majčinu naručju, čekaju pravdu.
Čak devet suboraca našeg sugovornika ubijeno je u krvavom pohodu Armije BiH i njezinih specijalnih policijskih postrojbi na Buhine Kuće u jednom od posljednjih pokušaja da se slomi otpor hrvatskih branitelja Lašvanske doline.
„Prvi sam ušao u kuću u kojoj su bila tijela mojih prijatelja i suboraca. Našao sam na njihova masakrirana tijela. Ono što sam vidio nikad neću zaboraviti, tijela su im bila vezana žicom, ruke na leđima, noge zamotane u ručnike u kojima je bilo razbijeno staklo. Po cijelom su tijelu bili vidljivi tragovi mučenja. Tu ću stravičnu sliku pamtiti dok sam živ “, kazao nam je pripadnik „Munja“ iz Lašvanske doline, koji je u Buhinim Kućama pronašao tijela svojih suboraca koji su nakon zarobljavanja okrutno mučeni, a potom ubijeni. "Vrijeme u ovom slučaju ne liječi rane, bol i razočaranje jer obitelji žrtava nisu dočekale pravdu za žrtve Buhinih Kuća s godinama rastu", kaže naš sugovornik.
„Svake godine sve mi je bolnije prisjetiti se Buhinih Kuća i svega što sam tamo vidio. Uz bol, sve ove godine nosim u sebi i veliku gorčinu, razočaranje jer nema optužnica za zločin, ni nad civilima ni nad vojnicima. Odazivao sam se svakom pozivu za svjedočenje pred pravosuđem, ali nikad nijedna optužnica nije podignuta. Razočaran sam i u političare i udruge jer nisu bili glasniji u traženju pravde za žrtve koje zbog svega padaju u zaborav. A to se ne bi smjelo događati, nama trebaju tribine i okrugli stolovi na kojima ćemo iznijeti činjenice i posvjedočiti istinu o događajima i zločinu u Buhinim Kućama, s kojih ćemo jasno i glasno tražiti procesuiranje odgovornih, a ne samo protokolarna obilježavanja obljetnica nakon kojih nema nikakvih pomaka u traganju za pravdom i istinom“, zaključuje naš sugovornik.
On kao i njegovi suborci okupljeni u Udrugu specijalne policije „Munje Središnje Bosne“ organiziraju susrete se svake godine, prve subote kolovoza. Tom prilikom odaju počast svojim preminulim suborcima, sjećaju se teške i krvave obrane hrvatskog naroda u Središnjoj Bosni kao i BIH u kojoj su podnijeli ogromne žrtve. Buhine Kuće u tim sjećanjima imaju posebno mjesto jer njihovu je obranu mučeničkom smrću platilo devet pripadnika PPN „Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a: Mladen Grgić (1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar (1972.), Anto Božić (1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.).