Topao doček domaćina i njegove supruge ne može proći neprimijećeno. - Posluži se! Kod nas je običaj gosta dočekati kako spada. Nitko ne smije gladan otići - kaže domaćin Stanko Novaković za Uskoplje.info.
Vjera i nada
Probili smo led i razgovor je potekao. Rođen je 1962. u Voljicama, Uskoplje, gdje i danas živi sa suprugom. Nažalost, 1992. njegov se život promijenio. Nastupaju zdravstveni problemi. Vukao je tako svoju bolest do 2008. kada završava u invalidskim kolicima i tako, evo, 11. godina. - Izgubio sam mogućnost samostalnog hodanja, ali vjera i nada u bolje sutra nisu me nikad napuštali. Mir sam pronašao u pisanju pjesama. Sasvim slučajno sam otkrio da posjedujem taj dar za poeziju. Naime, uzeo sam sliku u ruku promatrao je, a riječi su navirale, i to sve u stihovima. Rima za rimom - kaže za portal Uskoplje.info Sanko te dodaje kako na početku nije zapisivao sve što bi došlo u njegove misli, ali kasnije je primijetio kako bi bilo bolje to učiniti pa tako od 2009. revno zapisuje sve svoje stihove. Godine 2018. izdaje svoju prvu zbirku “Zbirka pjesama, I. dio“. - Uz jednu pjesmu veže se i anegdota s mojim rođakom, a nosi naziv “Moj dida i korijeni moji”. Ponudio sam, naime, svom rođaku Niki Vikareviću da pročita pjesmu, a on je, čitajući ju, zaplakao sjetivši se svoga djetinjstva i našeg zajedničkog dida te dodao kako ima jednu ispravku: “Sve si ti ovo lipo napisao, ali u stihu: ‘Živili su skromno, koja krava i pokoja koza odatle ti potječe i moja rodna loza’, nisi točno naveo kako smo imali pokoju kozu, imali smo samo jednu kozu, rođak moj”, ne dopuštajući mi, valjda, da pri tom izrazim svoju pjesničku slobodu - kaže Stanko.
Naslov za naslovom
Na prvoj stranici knjige Stanko nam ponosno pokazuje svoj obiteljski grb Novakovića koji je pronašao jedan fratar u fojničkom samostanu. Listajući knjigu nižu se pjesme jedna za drugom: “Moj dida i korijeni moji”, “Majka”, “Moj tata”, “Rodni zavičaj”... - Ne mislim na tome stati, u pripremi su i druga i treća zbirka. Materijala, Bogu dragom hvala, ima, a i inspiracija me ne napušta - kaže Stanko. Često ga se ljeti može vidjeti ispred fontane koju je izgradio sa sinom Danijelom, a postala je svojevrsni hit u selu. - Ništa mi ne pada tako teško pa ni ova kolica koja stoje tu pored mene, kao što mi pada odlazak sinova u inozemstvo. Kuća prazna, nema galame i vike kao kad su mali bili. Sve se svodi na njihov dolazak nekoliko puta godišnje i tako, evo, već se radujem Uskrsu kad im se opet nadam... Nažalost, nije se Stanko jedini našao u ovakvoj situaciji. Većina kuća zjapi prazna ili je u njima pokoji starac, a u selima je sve manje djece, piše Uskoplje.info.•