Iako su nam ugljikohidrati potrebni za normalno funkcioniranje organizma, postoje određene rijetke bolesti i stanja u kojima je konzumacija istih ograničena.
Ugljikohidrati, proteini i masti glavne su vrste makronutrijenata u hrani. Makronutrijenti su zastupljeni u svakodnevnoj prehrani u najvećim količinama: čine 90% suhe tvari koje unosimo u organizam, a donose nam 100% energije potrebne za normalno funkcioniranje organizma. Sva tri nutrijenta daju energiju koju mjerimo u kalorijama (kCal), ali se količina energije u 1 gramu makronutrijenta razlikuje: jedan gram ugljikohidrata kao i jedan gram proteina sadrže 4 kCal dok jedan gram masti primjerice sadrži oko 9 kCal.
Ugljikohidrati (kao i proteini i masti) probavljaju se u tankom crijevu gdje se razgrađuju do svojih osnovnih jedinica: ugljikohidrati u šećere, proteini u masne kiseline, a masti u masne kiseline i glicerol. Zavisno o veličini molekule, ugljikohidrati se mogu podijeliti u jednostavne i složene.
U skupinu jednostavnih ugljikohidrata ubrajaju se različite formulacije šećera kao što su fruktoza (šećer iz voća) i sukroza (stolni šećer). S obzirom da je riječ o malim molekulama, oni se lako apsorbiraju u tankom crijevu te time predstavljaju najbrže dostupan izvor energije, odnosno rapidno povećavaju koncentraciju šećera u krvi. Voće, mliječni proizvodi, med ili slijezov sirup sadrže veliku količinu jednostavnih ugljikohidrata, a koji se isto tako nalaze u različitim kolačima, bonbonima, obogaćujući im okus.
Složeni ugljikohidrati sastavljeni su od dugačkih lanaca jednostavnih ugljikohidrata; s obzirom da su kao takvi veće i teže molekule naspram ranije spomenutih jednostavnih ugljikohidrata zahtjeva da se razbiju u ugljikohidrate manje molekularne mase kako bi se mogli apsorbirati i iskoristiti za dobivanje tjelesne energije. Ipak, podižu koncentraciju šećera u krvi sporije od jednostavnih ugljikohidrata, ali manje brzo doli proteina i masti. Složeni ugljikohidrati uključuju primjerice vlakna koji se nalaze u primjerice kruhu ili tjestenini, riži ili kukuruzu, grahoricama te povrću koje raste ispod zemlje, primjerice-krumpirima.
Ugljikohidrati mogu biti rafinirani i nerafinirani
Rafinirani ugljikohidrat je onaj koji je prolazi višestruke procese prerade kroz koje vlakna, vitamini i minerali koje sadrže uglavnom budu eliminirani. Stoga, rafinirani ugljikohidrati imaju nisku nutritivnu vrijednost iako sadrže jedan, ako ne i veći broj kalorija po gramu. Prije samog stavljanja na police, oni se ponovno obogaćuju vitaminima i minaralima kako ne bi u potpunosti izgubili svoju nutritivnu vrijednost.
Prehrana bogata jednostavnim ili rafiniranim ugljikohidratima povećava rizik od debljine, a posljedično i šećerne odnosno kardiovaskularnih bolesti. Razlog istome je vrlo jednostavan; naime, konzumacija većeg udjela ugljikohidrata nego što je tijelu potrebno za aktualnu potrošnju energije, organizam pohranjuje ugljikohidrate u stanice (najčešće jetara i mišića) u obliku glikogena, a višak pretvara u mast pohranjujući ih u masne stanice.
Slijedeći preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i stručnih udruženja, oko 50-55% kalorija trebalo bi proizlaziti iz ugljikohidrata, uz preporuku da oni odlaze iz povrća, voća ili grahorica, ne od rafiniranih ugljikohidrata. Stoga, jedino rafinirane i jednostavne ugljikohidrate donekle može nazvati „omraženima“ kako je danas popularno kako po raznim dijetama, kao i u preporukama o prehrani manjinskih skupina sa posebnim prehrambenim navikama. Prema svim važećim i medicinsko službenim priznatim smjernicama, oni bi i dalje trebali biti najzastupljeniji dio naše prehrane: zadržavajući naglasak na vrsti i količini ugljikohidrata, a iste preporuke vrijede i za zdravu populaciju, kao i za populaciju oboljelu od šećernih ili drugih kardiovaskularnih bolesti.
Kada ugljikohidrate treba izbjegavati?
Ipak, postoje određene rijetke bolesti i stanja u kojima je konzumacija istih ograničena, zamijenjena drugom skupinom energenata, a one se odnose na poremećaje metabolizma ugljikohidrata i obično je riječ o rijetkim, nasljednim monogenetskim bolestima o kojima se svakako manje govori i piše, a činjenica je da postoje među nama i da bi ih trebali poznavati. Tu najčešće govorimo o: galaktozemiji, poremećajima u pohrani glikogena, nasljednoj intoleranciji fruktoze te poremećajima metabolizma piruvata.
GALAKTOZEMIJA
Galaktozemija je poremećaj metabolizma ugljikohidrata uzrokovan manjkom jednog od enzima koji je potreban za metaboliziranje galaktoze, šećera koji je dio većeg lanca ugljikohidrata – laktoze, a koji se kolokvijalno naziva mliječnim šećerom te se nalazi u mlijeku, ali i u određenom voću i povrću. Međuprodukt koji nastaje nepotpuno razgradnjom ovog ugljikohidrata je toksičan za organizam, a k tome se nakuplja u jetrima i bubrezima. Dodatno, isti metabolit oštećuje i oči uzrokujući preuranjenu kataraktu.
Galaktozemija je nasljedna bolest, a potrebno je da oba roditelja (iako ne moraju biti bolesni, već samo nositelji) prenesu svoje gene na dijete koje će ujedno biti prva generacija u kojoj će se bolest ispoljiti. S obzirom na nespecifičnost simptoma koji se javljaju već u dojenačkoj dobi a uključuju povraćanje, žuticu, proljev i kasnije zaostanak u rastu, na istu je teško posumnjati iako se vrlo lako dijagnosticira povećanom koncentracijom galaktoze u serumu i urinu djeteta. Jedini modalitet liječenja znači isključivanje galaktoze iz prehrane: kravljeg mlijeka i mliječnih proizvoda, određenih vrsta voća i morske hrane.
Nažalost, s obzirom da se galaktoza nalazi u mnogim zaslađivačima ili pojačivačima hrane, nekada je posljedice bolesti unatoč restrikcijama teško izbjeći.
POREMEĆAJI U POHRANI GLIKOGENA
Poremećaju u pohrani glikogena su poremećaji metabolizma ugljikohidrata koji na uzrokovani poremećajima enzima uključenih u metabolizam glikogena (najčešće njegove razgradnje). Pretpostavlja se da bolest pogađa jedno od 25000 novorođene djece, čime i nije rijetka bolest. Simptomi se također očituju u dječjoj (nekada već i dojenačkoj životnoj dobi) abnosrmalnostima u rastu i razvoju djeteta, općom slabosti, povećanim jetrima, niskom koncentracijom glukoze u krvi te posljedničnim poremećajima svijesti.
Prenosi se na sličan način kao galaktozemija: roditelji mogu biti zdravi, ali nosioci gena koji se potom prenosi na dijete. Najčešće se radi ili o manjku enzima koji je odgovoran za stvaranje glikogena iz glukoze, ili pak u defektu enzima koji sudjeluje u razgradnji glikogena u glukozu. Dijagnoza se također postavlja na temelju krvnih nalaza, ali nerijetko uključuje i biopsiju jetara. Za razliku od galaktozemije ili shvaćanja ugljikohidrata kao „omražene“ namirnice, ovdje su oni jedini lijek.
Liječenje se naime sastoji u prehrani obogaćenoj uljkohohidratima i to češćim hranjenima jednostavnim ugljikohidratima kako bi spriječili nisu koncentraciju glukoze u krvi, a na taj način prevenirali oštećenje vitalnih organa hipoglikemijskim epizodama: prvenstveno mozak i živčani sustav.
NASLJEDNA INTOLERANCIJA FRUKTOZE
Nasljedna intolerancija fruktoze je poremećaj metabolizma ugljikohidrata koji nastaje zbog poremećaja enzima koji razgrađuje jedostavan šećer-fruktozu. Vrlo niske koncentracije ovog šećera u našem organizmu mogu uzrokovati oštećenje jetara ili bubrega. I simptomatologija i nasljeđe je uglavnom slično kao u dva prethodna poremećaja. S obzirom da je fruktoza osim u voću prisutna i u stolnom šećeru (sorbitolu) te npr. medu, liječenje se sastoji u eliminaciji navedenih namirnica iz prehrane, a potrebno je pratiti koncentracije šećera u krvi kako bi se na vrijeme interveniralo čistom glukozom.
POREMEĆAJI METABOLIZMA PIRUVATA
Poremećaji metabolizma piruvata obuhvaćaju skupinu poremećaja metabolizma u kojima je primarni poremećaj u metabolizmu međuproizvoda metabolizma ugljikohidata koji se nazivaju piruvati. Ova skupina poremećaja metabolizma ugljikohidrata može dovesti do zakiseljenja organizma isto kao i različitih metaboličkih i neuroloških poremećaja. Mehanizam nasljeđivanja je sličan kao u ranije nabrojenim bolestima. Ipak, govoreći o skupini poremećaja metabolizma ugljikohidrata, ovaj bismo poremećaj mogli smatrati najtežim jer je u suštini neizlječiv ili bolje rečeno/nezalječiv.
Razlog tome je što je piruvat potreban za sve stanice organizma kako bi dobile energiju iz razgrađenih ugljikohidrata.
Zaključno, možda dovoljan razlog da shvatimo da su ugljikohidrati neophodni i nužni u prehrani i da njihovom potpunom eliminacijom u cilju postizanja željene težine, ciljajući tako liječenje šećerne bolesti zapravo nanosimo trajnu i nepopravljivu štetu organizmu. Ugljikohidrati u prehrani da, ali ne i svi.