Iz sela Bile kod Livna donosimo priču o samoukom kiparu, slikaru, pjesniku Branku Ivankoviću Miti. Cijelu obiteljsku kuću pretvorio je u galeriju, uspješno organizirao 14 međunarodnih ženskih likovnih kolonija tradicijskih umjetnosti, jedinstvenih u Europi. Nesalomljiv duh i volju za životom nije mu uništilo ni to što je ostao bez obje potkoljenice, zbog slabog vida nekoliko puta operirao oči, a na koncu i srce. Štoviše, ovih dana dovršio je i posljednji reljef u drvu, točnije 33 tau križa, koja će u subotu, 23. ožujka, u organizaciji Matice hrvatske, izložiti u Čitluku u staroj crkvi sv. Blaža i Etnografskom muzeju Gradnići.
Branko Ivanković Mito tri je desetljeća kuckao u drvo, oblikovao ga, rezbario, davao mu dušu. Strpljivo je i po nekoliko godina tražio odgovarajuće stablo oraha u kojem je dlijetom i batićem stvarao ljepotu. No, nakon što mu je dijabetes oduzeo obje noge i oslabio vid, s drvom se nije družio punih šest godina. A onda je u posljednjih 12 mjeseci napravio 33 križa.
- Mislio sam da ga više nikada neću raditi, međutim, dogodilo se, kako ga ja zovem, Božje čudo, ponovno sam počeo raditi. Imao sam nadahnuće, kao da je to izlazilo iz moje duše. I sam sam se čudio sebi kako uspijevam iako slabije vidim, ali Bog je prosvijetlio, jednostavno ljubav u srcu, a svjetlo u duši - govori nam Mito i zaglađuje neravnine na posljednjem križu.
Trideset i tri križa simboliziraju 33 Isusove godine, nose 33 poruke, a svi zajedno simboliziraju ovozemaljski život, ističe Mito i objašnjava: - Htio sam kazati da svi mi, čim se rodimo, nosimo svoj križ. To je život od rođenja do smrti. Ima i laganih i teških trenutaka u životu, ali treba ih trpjeti, nositi, s križem živjeti. Drugim riječima, živjeti s problemima.
A Miti njegov križ već 47 godina pomaže nositi supruga Jakica. Ona je tu i u radosti, i u boli i žalosti.
- Moja supruga mi je i desna i lijeva ruka. Kad me pitaju kako ovako dobra djela pravim, kažem kako je ona zaslužna za 70% mojih djela, moje umjetnosti, a ja samo 30% - otkrio nam je Mito u radionici, bez Jakice. Ponovili smo te njegove riječi i pitali je za komentar.
- Ako je on to rekao, onda je tako. Meni je samo drago što je on nakon šest godina uzeo drvo u ruke jer već je bio otpisao i dlijeta i rad u drvu. Zna se dogoditi da mu donesem limunadu, a ona ostane i za sljedeći dan, nema je vremena popiti. Toliko je predan tom svom radu i drago mi je što smo se našli da jedno drugom pomažemo - skromno će Jakica za koju Mito kaže kako na sebi nosi, ne tri, nego sva četiri kuta kuće. Za ovih više od 20 godina, koliko pratimo Mitin rad, možemo samo reći kako bi se od njega moglo naučiti i kako se hrabro nositi sa životom, raditi, stvarati, sanjati, voljeti. Stoga i predstojeća izložba reljefa u drvu nosi primjeren naziv - "Sinergija u ljubavi", a njegovi tau križevi govore o ljubavi uz koju ih je Mito rezbario i oblikovao misleći na sve koji će ih gledati i o njima razmišljati.